Revr-158/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 158/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kontreca predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Š. V. iz P., koju zastupa punomoćnik mr. sc. Z. Z., odvjetnik u Z. i V. U., dipl. pravnik zaposlen u SSSH, Županijski ured Z., protiv tuženice Turističke zajednice Grada Paga, P., koju zastupaju punomoćnici B. G. i H. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. G. i H. B. u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž- 2474/12-2 od 6. studenoga 2012., kojima je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-2689/11 od 14. lipnja 2012., u sjednici održanoj 20. kolovoza 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjskog rješenja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupanja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojega su tužiteljica i tuženik sklopili 12. lipnja 2003. godine u pogledu radnog mjesta Voditelja turističko- informativnog centra, te se tuženiku nalaže tužiteljicu vratiti na radno mjesto Voditelja turističko-informativnog centra u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.650,00 kuna u roku od 8 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kuna.“

Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba od 2. prosinca 2011. u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje nezakonitom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 8. rujna 2011.

Presudom i rješenjem drugostupanjskog suda odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložila pobijane odluke preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska odluka je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revidentica u reviziji ističe da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer smatra da sudovi u pobijanim odlukama „nisu dali nikakve razloge po pitanjima specifičnosti koje je tužiteljica istaknula u žalbi i koje upućuju na zaključak da se radi o predmetu u kojem nije opravdano postupiti po sukladno praksi na koju sudovi ukazuju“.

U odnosu na navode revidentice iznesene u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka treba reći da prema ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u obje nižestupanjske odluke navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. S obzirom da revizijom pobijana odluka niti prvostupanjska odluka ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati to prema ocjeni ovoga suda nije osnovan revizijski navod tužiteljice daje tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

Što se tiče navoda revidentice da se drugostupanjski sud nije očitovao o svim navodima istaknutim u žalbi treba istaknuti da tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju je tužiteljica opisno istaknula u reviziji, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su odlučni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

Navode revizije kojima revidentica u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuje dokaze provedene tijekom postupka i iznosi drukčije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda predstavljaju ovaj revizijski sud nije mogao uzeti u razmatranje jer u suštini predstavljaju činjenične prigovore, a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Na temelju nespornih činjenica da je tužiteljica 12. listopada 2011. primila tuženičinu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju je tuženica donijela 8. rujna 2011., da je tužiteljica 24. listopada 2011. tuženici, kao poslodavcu, preporučenom pošiljkom uputila zahtjev za zaštitu prava, a da je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 2. prosinca 2011. sudovi su ocijenili da je tužba u ovoj pravnoj stvari sudu podnesena protekom prekluzivnog zakonskog roka propisanog odredbom čl. 129. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 148/09 i 61/11 – dalje: ZR) pa je pobijanim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je tužiteljičina tužba od 2. prosinca 2011. odbačena u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje nezakonitom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 8. rujna 2011..

Iz sadržaja tužiteljičine revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja proizlazi da je u revizijskom stadiju postupka sporan početak tijeka roka iz čl. 129. st. 2. ZR u kojem tuženica, kao poslodavac, mora odlučiti o tužiteljičinom zahtjevu za zaštitu prava kojeg je tužiteljica nesporno podnijela preporučenom pošiljkom predanom pošti 24. listopada 2011., a tuženica je taj zahtjev za zaštitu prava primila 10. studenoga 2011..

U obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja sudovi su zauzeli pravno shvaćanje da se u konkretnom slučaju, kada je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava tuženici kao poslodavcu nesporno podnijela preporučenom pošiljkom predanom pošti 24. listopada 2011. dan predaje preporučene pošiljke pošti smatra danom dostave zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu., zbog čega je početak roka iz čl. 129. st. 2. ZR započeo teći prvog idućeg dana nakon predaje pošti preporučene pošiljke tužiteljice kojom je zahtijevala zaštitu prava.

Tužiteljica u reviziji iznosi da u konkretnom slučaju, u kojem je nesporno da je tuženica njezin zahtjev za zaštitu prava primila 10. studenoga 2011. neovisno o tome što je zahtjev za zaštitu prava tuženici upućen preporučenom pošiljkom početak roka za podnošenje tužbe sudu iz čl. 129. st. 2. ZR treba računati tek od stvarnog uručenja tužiteljičinog zahtjeva za zaštitu prava tuženici, dakle od 10. studenoga 2011. zbog čega smatra da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u roku iz čl. 129. st. 2. ZR.

Odredbom čl. 129. st. 2. ZR propisano je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. toga članka ne udovolji tom zahtjevu, da radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Prema odredbi čl. 113. st. 2. ZPP ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski dan predaje pošte pošti smatra se danom predaje sudu kojemu je upućen, a dok se sukladno odredbi st. 8. toga članka ta odredba primjenjuje se i na rok u kojemu se prema posebnim propisima mora podići tužba, a takav posebni propis nesumnjivo predstavljaju odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR.

Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 129. st. 2. ZR i odredbe čl. 113. st. 2. i st. 8. ZPP kada su ocijenili da se kao dan dostave tužiteljičinog zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, odnosno tuženici, u ovoj pravnoj stvari u smislu tih zakonskih odredbi smatra 24. listopada 2011. kada je tužiteljica taj zahtjev uputila tuženici predajom preporučene pošiljke pošti, a ne dan kada je tuženici od strane pošte bio uručen tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava.

Slijedom navedenog proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena nakon proteka zakonskog roka iz odredbe čl. 129. st. 2. ZR pa tužiteljica u reviziji neosnovano ističe da su sudovi pogrešno ocijenili pitanje pravodobnosti tužiteljičine tužbe.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjskog rješenja na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg su stranke sklopile 12. lipnja 2003. u pogledu radnog mjesta voditelja turističko-informativnog centra i zahtjev tužiteljice da sud tuženiku naloži da tužiteljicu vrati na rad na navedeno radno mjesto. Odbijanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu sudovi su utemeljili na utvrđenju da s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena protekom prekluzivnog roka iz čl. 129. st. 2. ZR da se tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici više ne može preispitivati u sudskom postupku niti se u takvoj situaciji u sudskom postupku više ne odlučivati o dopuštenosti tuženikove odluke.

Tužiteljica je u reviziji navela da reviziju podnosi i protiv drugostupanjske presude, ali u reviziji koju je podnijela protiv drugostupanjske presude nije određeno navela niti obrazložila razloge zbog kojih je podnosi u tom dijelu.

Budući da tužiteljica u predmetnoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude nije određeno navela niti obrazložila razloge zbog kojih je podnosi, to ovaj sud u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP nije uzeo u obzir takve razloge.

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. kolovoza 2014.

Predsjednik vijeća:

Damir Kontrec, v.r.