Revt-150/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 150/06-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Građevnog poduzeća K. d.d. u stečaju, zastupanog po M. S., odvjetniku u R., protiv I-tuženika Grada Rijeke, zastupanog po V. K. i Z. M.-L., odvjetnicima u R. i II-tuženika P. d.o.o. R., zastupanog po N.

V.-G., odvjetnici u R., radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 30. kolovoza 2005. br. Pž-698/04, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 13. studenog 2003. br. P-1769/03, u sjednici održanoj 31. listopada 2006.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju: presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 30. kolovoza 2005. br. Pž-698/04 i presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 13. studenog 2003. br. P-1769/03 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom za predaju u posjed nekretnine i to I. i II. kata zgrade u R., koja nekretnina je upisana u zk.ul. 919 k.o. T. - S., čest. br. 2307/2, slijedom čega je tužitelj obvezan naknaditi troškove parničnog postupka I-tuženiku u iznosu od 37,332,00 kn, a II-tuženiku u iznosu od 39.832,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tužitelja je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed I. i II. kata zgrade u R., anagrafskih oznaka pobliže navedenih u izreci presude.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev prema I-tuženiku nakon što su utvrdili da je predmetna nekretnina u cijelosti upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo I-tuženika Grada Rijeke, a prema II-tuženiku na temelju utvrđenja da se nalazi u zakupu prijepora temeljem valjanog ugovora o zakupu br. 5740/02-03 za I. kat i br. 6717/02-03 za II. kat sporne zgrade, koju ugovori su sklopljeni na vrijeme od 10 godina (od 2001. do 2011.).

Stajalište je sudova da tužitelj ne može tužbenim zahtjevom zahtijevati predaju u posjed 2/3 dijela nekretnine od zemljišno-knjižnog vlasnika prije nego što je tražio utvrđenje prava suvlasništva iste nekretnine, a što ne traži ni u ovom postupku.

Iako je ispravno pravno shvaćanje sudova da onaj koji zahtjeva predaju u posjed stvari koja se nalazi u tuženikovom posjedu mora dokazati da je ta stvar njegovo vlasništvo, kako propisuje odredba čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 114/00 i 73/00 – u daljnjem tekstu: ZVDSP), ipak nije ispravno pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik, kakav je ovdje tužitelj, mora posebnom tužbom ili bar tužbenim zahtjevom u reivindikacijskoj tužbi tražiti utvrđenje prava vlasništva.

Ovo zato, što se tužba na utvrđenje može podnijeti samo prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe, kako propisuje odredba čl. 187. st. 2. ZPP. Prema tome, kad se zahtjev na činidbu temelji na postojanju kakvog prava ili pravnog odnosa, onda nije neophodno zahtijevati tužbenim zahtjevom utvrđenje postojanja ili nepostojanja takvog prava ili pravnog odnosa, već o tome treba odlučiti kao o prethodnom pitanju u kondemnatornoj parnici.

Utoliko je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev za predaju u posjed temelji na predmnijevanom pravu suvlasništva stečenog građenjem 1961. godine.

Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa, da tužitelj mora posebnom tužbom ili bar tužbenim zahtjevom zahtijevati utvrđenje njegova prava vlasništva, sudovi su propustili utvrditi odlučne činjenice za pravilno presuđenje ove pravne stvari.

Tužitelj, naime, u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je 1961. godine na prizemni dio zgrade u R., koja je sagrađena i upisana na čest. br. 2307/2 u zk.ul. 919 k.o. T. - S., dogradio dva kata, koja je koristio do 2000. godine, kada ih je zauzeo I-tuženik i dao ga u zakup II- tuženiku.

Stjecanje vlasništva građenjem bilo je moguće i 1961. godine na temelju odredbe čl. 32. st. 2. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (Sl. list SFRJ br. 16 i 48/59), kojima je propisano da onaj koji je dao sredstva za izgradnju, stječe pravo raspolaganja na tako izgrađenom posebnom dijelu zgrade, kao i trajno pravo korištenja idealnog dijela zemljišta na kojem se zgrada nalazi (čl. 6. istog Zakona), a vlasnik tako stečenog posebnog dijela zgrade ima pravo taj dio otuđiti, dati u zakup (čl. 9.), dakle ima vlasnička prava koja prelaze i na pravne slijednike (čl. 34. istog Zakona).

Kako je čl. 372. st. 2. ZVDSP propisano stjecanje prava vlasništva nadogradnjom, dogradnjom i prigradnjom nekretnine, koje je izvršeno do stupanja na snagu toga zakona na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku, propušteno je u postupku utvrditi da li su se u konkretnom slučaju ispunile navedene pretpostavke, dakle da li je tužitelj ili njegov pravni prednik imao valjano odobrenje nadležne vlasti za nadogradnju I. i II. kata i da li je tu nadogradnju izvršio o svom trošku.

Pri tome valja uzeti u obzir i podatke povijesnog zemljišno-knjižnog izvatka za predmetnu nekretninu (list 33 – 38 spisa) iz kojeg proizlazi da je od 1929. vlasnik, a od 1950. nositelj prava upravljanja te nekretnine bila Z., koja ju je ugovorom od 8. svibnja 1964. prodala I. " R., a ovaj 8. travnja 1969. Stambenom poduzeću R., čiji je pravni slijednik Grad Rijeka, pa bi uvidom u ugovore od 8. svibnja 1964. i 8. travnja 1969. valjalo utvrditi da li je samo prizemlje ili i I. i II. kat zgrade bilo predmetom tih ugovora.

Kako sudovi sve iznijete odlučne činjenice, a zbog pogrešno pravnog pristupa, nisu utvrđivali pa stoga ni utvrdili, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Valjalo je stoga prihvaćanjem revizije tužitelja, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2 . ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi činjenice na koje je ukazano u ovoj odluci, te će ovisno o tim utvrđenjima, a primjenom odredbe čl. 8. ZPP i pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu. Pri tome će pravna valjanost ugovora o zakupu ovisiti o osnovanosti ili neosnovanosti predmnijevanog vlasništva tužitelja.

U Zagrebu, 31. listopada 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.