Rev-2273/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2273/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz P., zastupanog po punomoćniku S. O., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. d.d. R., Poslovna jedinica P., zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetnika iz P., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli od 7. travnja 1999.g. poslovni broj Gž 606/99-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 8. rujna 1998.g. poslovni broj P 2676/97-42, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2000.g.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P 2676/97 od 8. rujna 1998.g. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi odluka tuženika broj 492/95 od 23. lipnja 1995.g. i odluka broj 216/95 od 14. kolovoza 1995.g. o ispravku odluke o prestanku radnog odnosa broj 492/95, i tužitelju osigura daljnji tijek radnog odnosa i svih prava iz radnog odnosa kao što je odbijen i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška. Istom je odlukom tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.974,00 kn. Presudom Županijskog suda u Puli od 7. travnja 1999.g. poslovni broj Gž 606/99-3 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i gore navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj i to pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP). Predložio je da se nižestupanjske presude preinače tako što bi se tužbeni zahtjev usvojio i tužitelju dosudio trošak postupka zajedno sa troškovima revizije, a podredno da se one ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nema bitnih povreda u postupcima nižestupanjskih sudova. U ostalom revident i ne precizira, makar i samo sadržajno, o kojoj bi se povredi postupka pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom radilo, a zbog kojih bi se u smislu čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP revizija mogla izjaviti. Ne predleži niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud, sukladno čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji revizije i materijalno je pravo pravilno primijenjeno. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrđenja:

- da je tuženik donio dana 15. lipnja 1995.g. program rješavanja viška radnika,

- da je prethodno pribavio mišljenje sindikata koje je dostavljeno tuženiku 12. lipnja 1995.g.,

- da je taj program izvješen na oglasnoj ploči tuženika 16. lipnja 1995.g.,

- da je program dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje dana 15. prosinca 1995.g.,

- da je tuženik donio odluku broj 492/95 dana 23. lipnja 1995.g. o prestanku radnog odnosa tužitelju sa otkaznim rokom od 29. lipnja 1995.g. do 29. prosinca 1995.g.,

- da je tu odluku tužitelj primio 21. srpnja 1995.g.,

- da je tužitelj bio uredno pozvan na razgovor 5. srpnja 1995.g.,

- da je tuženik donio i ispravak odlukom broj 216/95 kojom je ispravljen uvodni dio prethodne odluke broj 492/95 glede datuma sjednice na kojoj je ta odluka donesena pa je dan sjednice 29. travnja 1995.g. ispravljen na 15. lipnja 1995.g.

Slijedom tako nađenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi našli tužbeni zahtjev za poništaj odluke o prestanku radnog odnosa tužitelju zajedno sa njezinim ispravkom, neosnovanim, smatrajući postupak njezinog donošenja zakonitim. Pri tome nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik poštivao razloge za prestanak potrebe za radom tužitelja kao i zakonske kriterije, time da je odabir kriterija kojim će se dati prednost, našao autonomnim pravom tuženika.

Pravilni su takvi pravni zaključci nižestupanjskih sudova, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, odredbom iz čl. 23. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92

– 3 –

- pročišćeni tekst, dalje ZRO), a koji se propis ima primijeniti na konkretni slučaj, bilo je propisano da organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od šest mjeseci, time da takvu odluku u organizaciji donosi poslovodni organ, odnosno poslodavac. Odredbom pak iz čl. 24. istog zakona propisano je da se prije donošenja odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika donosi obvezatan program rješavanja viška radnika, time da je poslodavac dužan omogućiti organima sindikata ili predstavnicima radnika, sudjelovanje u izradi tog programa, slijedom čega oni mogu dati svoje mišljenje i prijedloge o kojima je poslodavac obvezan dati očitovanje prilikom utvrđivanja programa, time da se i kolektivnim ugovorom može utvrditi način i postupak rješavanja međusobnih odnosa između organizacije odnosno poslodavca i sindikata i predstavnika radnika na izradi programa rješavanja viška radnika. Čl. 25. istog zakona propisano je da program rješavanja viška radnika između ostalog treba sadržavati objektivno i stručno utvrđene razloge nastanka viška radnika; mogućnost promjene organizacije i procesa rada u organizaciji, odnosno poslodavca; mogućnost povremenog smanjenja ili oslobađanja pojedinih vrsta materijalnih obveza organizacija odnosno poslodavca u skladu sa zakonom; mogućnost rasporeda radnika na drugo radno mjesto; mogućnost zapošljavanja radnika u drugoj organizaciji, odnosno kod drugog poslodavca; mogućnost dokvalifikacije ili prekvalifikacije radnika prema potrebama organizacije odnosno poslodavca; mogućnost obavljanja rada sa skraćenim radnim vremenom do 36 sati tjedno, koje se računa kao puno radno vrijeme. Istom je odredbom propisano da ukoliko radniku nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera prije spomenutih, da se programom može utvrditi da je za njegovim radom trajno prestala potreba, time da se i prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba, uzimaju u obzir kriteriji uspješnosti u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika.

Odredbom iz čl. 26. tog zakona propisano je da poslovodni organ organizacije, odnosno poslodavac mora o razlozima trajnog prestanka potrebe za radom i o programu rješavanja viška radnika obavijestiti radnike i Zavod za zapošljavanje, time da se ova obavijest ima dostaviti u pismenom obliku najkasnije 30 dana nakon donošenja programa.

Tuženik je u onom bitnom dijelu spornu odluku donio poštujuću zakonsku regulativu, jer je utvrđeno da program rješavanja viška radnika sadržava sve elemente iz odredbe čl. 25. ZRO, da je u donošenju navedenog programa poštivana i zakonska odredba o sudjelovanju sindikata u izradi programa iz čl. 24. ZRO, kao što je i Zavodu za zapošljavanje dostavljena obavijest o razlozima trajnog prestanka potrebe za radom radnika i o programu, sukladno odredbi iz čl. 25. ZRO.

Dostavljanje predmetnog programa Hrvatskom zavodu za zapošljavanje tek 15. prosinca 1995.g., umjesto u 30-dnevnom roku od njegovog donošenja, nije, a suprotno tvrdnjama revizije, utjecalo na zakonitost donošenja odluke, kako to s pravom smatraju i nižestupanjski sudovi. Takvim propustom tužiteljeva prava nisu oštećena, jer je prestanak radnog odnosa tužitelju, ionako odgođen spornom odlukom do 29. prosinca 1995.g. Osim toga nepoštivanje odredbe iz čl. 26. ZRO zakonodavac nije sankcionirao, pa je utoliko, a suprotno revidentovima navodima, takva povreda relativnog značaja.

Tuženik je ispoštovao odredbu iz čl. 24. st. 2. i 3. ZRO, jer je omogućio tijelima sindikata sudjelovanje u izradi programa, pa je tako svoje mišljenje sindikat i dostavio

– 4 –

tuženiku 12. lipnja 1995.g. Kako je program donijet dana 15. lipnja 1995.g., dakle, nakon dostavljenog mišljenja sindikata, smatrati je da je samim time tuženik udovoljio i obvezi davanja očitovanja po čl. 24. st. 3. ZRO, utvrđujući tako dana 15. lipnja 1995.g. svoj program rješavanja viška zaposlenika, a očito ne prihvaćajući mišljenje sindikata. Poslodavac može i ne mora prihvatiti mišljenje sindikata, jer nije propisana zakonska obveza u prihvaćanju takvog mišljenja. Samim time bez osnova su revizijski navodi izneseni i u pravcu pobijanja sporne odluke iz razloga nedavanja očitovanja tuženika na mišljenje sindikata.

Revident osim toga, bez osnova ustrajava na tvrdnji o protuzakonitosti ispravljanja odluke tuženika br. 492/95 o prestanku radnog odnosa tužitelju, odlukom broj 216/95. Naime, radi se o utvrđenom ispravku datuma sjednice Upravnog odbora u uvodnom dijelu odluke broj 492/95, pa kraj činjenice da je odluka broj 492/95 donesena 23. lipnja 1995.g. sa tijekom otkaznog roka - čekanja od 29. lipnja 1995.g. do 29. prosinca 1995.g., a da je njezinom donošenju prethodilo donošenje programa rješavanja viška zaposlenika 15. lipnja 1995.g., koji program čini sastavni dio te odluke, takav ispravak, u onome bitnom dijelu, ne povrijeđuje prava tužitelja, jer suštinski prethodnu odluku i ne zahvaća.

Nalazi se da je tako u svemu revizija tužitelja neosnovana, pa je ovu valjalo odbiti pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 22. veljače 2000.g.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.