I Kž-962/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 962/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, mr. Branka Zmajevića, Ante Potrebice, Josipa Budinskog i Dražena Tripala, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Vlaste Patrčević, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. D., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi Županijskog državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-27/03 od dana 2. srpnja 2004. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2006. godine, saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak- Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. S. D. za kazneno djelo protiv života i tijela, tešku tjelesnu ozljedu u pokušaju iz čl. 99. st. 1. i 4. Kaznenog zakona. Za to kazneno djelo opt. S. D. je temeljem čl. 99. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Prema optuženiku je temeljem čl. 67. Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda i određeno je da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom da se u tom roku podvrgne obveznom liječenju od ovisnosti o alkoholu.

Temeljem čl. 63. Kaznenog zakona u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od … 2003. godine do … 2004. godine.

Temeljem čl. 76. st. 1. i 3. Kaznenog zakona prema optuženiku je primijenjena čenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati najdulje pod sigurnosna mjera obveznog lije

uvjetima iz čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona, a ukoliko se optuženik ne podvrgne obveznom liječenju od ovisnosti o alkoholu, prema njemu se može postupiti sukladno odredbi čl. 69. st. 5. Kaznenog zakona.

I Kž 962/04-3

Temeljem čl. 80. st. 1. Kaznenog zakona od opt. S. D. ima se oduzeti sjekirica ukupne dužine 46,5 cm.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) u vezi čl. 119. st. 2. toč. 6. istog Zakona optuženik je presuđen platiti trošak kaznenog postupka i to trošak paušala u iznosu od 2.000,00 kn, te trošak branitelja po službenoj dužnosti u visini koja će biti određena posebnim rješenjem u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude. Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. istog zakona optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova postupka koji se odnose na trošak svih izvršenih vještačenja u ukupnom iznosu od 11.978,17 kn.

Ovu presudu, pravodobno uloženom žalbom pobija Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu. U žalbi izrijekom navodi žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalba je uložena i na odluku o kazni. Žalitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine presudu suda prvoga stupnja i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno, da pobijanu presudu preinači na način da opt. S. D. proglasi krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona, te da mu za to kazneno djelo izreče bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. S. D. po svojoj braniteljici L. M., odvjetnici iz Z., podnosi odgovor na žalbu. Tvrdi da je žalba državnog odvjetnika neosnovana, predlaže da se kao takva odbije i potvrdi presuda suda prvoga stupnja.

Po razgledanju spisa, sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dostavlja pisano mišljenje u kojem se u cijelosti podržava žalba državnog odvjetnika. Isto mišljenje ponavlja zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske na održanoj sjednici vijeća.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Prvostupanjski sud utvrđuje nespornim da je optuženik inkriminiranog dana u svojoj obiteljskoj kući suprugu B. D. udario tupim dijelom sjekirice po glavi. Tu je sjekiricu donio iz podruma kuće i udarac po glavi svojoj supruzi nanio dok je ona sjedila na trosjedu. Od udarca ona je pala na trosjed i zadobila tjelesnu ozljedu u vidu razderotine tjemenog dijela glave. Takvim postupanjem, po utvrđenju prvostupanjskog suda, optuženik nije imao namjeru, ni izravnu ni neizravnu, usmrtiti svoju suprugu. To obrazlaže na način da je ozljeda nanesena udarcem srednjeg intenziteta kakvim se, obzirom na upotrijebljeno sredstvo, sjekiricu duljine 46,5 cm, ne može zadati teška i po život opasna ozljeda, osim kad bi se tim sredstvom i takvim intenzitetom udarca pogodio mekaniji dio glave, npr. sljepoočni. Optuženik obzirom na svoja osobna svojstva (fizičku razvijenost, snažniju tjelesnu građu i životnu dob), mogao je, da je to htio, udariti svoju suprugu znatno jače nego što je to učinio. To posebice iz razloga što u vrijeme događaja oštećenica sjedi, on stoji ispred nje i kontrolira situaciju, a nakon što je udara jednim udarcem srednje jačine prestaje s bilo kakvim daljnjim napadom, iako je napad mogao nastaviti, da je to htio.

I Kž 962/04-3

Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvoga stupnja zaključuje da je optuženik postupao s neizravnom namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede, posljedica takvog njegovog postupanja je tjelesna ozljeda oštećene u vidu razderotine tjemenog dijela glave.

Ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa je zato žalba državnog odvjetnika neosnovana.

U žalbi državnog odvjetnika, se ponajprije navodi da je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis kaznenog djela za koje se optuženik teretio optužnicom na način da su riječi "u cilju da ju usmrti" zamijenjene riječima "pristajući da ju teško tjelesno ozlijedi", nakon čega je uslijedila i izmjena zakonskog opisa i pravne kvalifikacije, pa je optuženik u konačnici proglašen krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1. i st. 4. Kaznenog zakona.

Suprotno navedenom, žalitelj drži da je iz provedenih dokaza u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je optuženik kritične zgode postupao s namjerom lišenja života svoje supruge B. D..

Ovu tvrdnju žalitelj argumentira sredstvom izvršenja kaznenog djela, intenzitetom udarca kao i mjestom na tijelu oštećene gdje je udarac nanesen.

Sredstvo izvršenja je sjekirica dužine približno pola metra pa predstavlja predmet kojim se, čak i jednim udarcem, može zadati smrtonosna ozljeda. Tvrdi se da je to potkrijepljeno nalazom i mišljenjem liječničkog vještaka.

Što se tiče intenziteta udarca koji je opisan po liječničkom vještaku kao udarac srednjeg intenziteta, žalitelj tvrdi da se taj udarac trebao ocijeniti u svjetlu okolnosti da je od njega oštećenica pala na trosjed, što ukazuje na stvarni intenzitet udarca, a samim time i na njegovu opasnost.

Mjesto u koje je udarac zadan je glava oštećenice, vitalni dio tijela svakog čovjeka što stvara stvarnu opasnost po život čovjeka ako se poveže sa sredstvom kojim je udarac nanesen, a i izostankom saznanja optuženika u koji dio glave treba usmjeriti udarac, da bi on bio smrtonosan.

Ove okolnosti po stajalištu žalitelja, trebale su rezultirati zaključkom suda da je optuženik postupao u namjeri lišenja života oštećenice.

I žalitelj ističe da je optuženik nakon što je jednom udario oštećenicu odustao od daljnjih napada, pa je prvostupanjski sud takvo njegovo postupanje trebao sagledati u i svjetlu primjene instituta dragovoljnog odustanka iz čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona.

Suprotno navodima žalbe pravilno postupa sud prvoga stupnja kada iz provedenih dokaza (nalaza i mišljenje liječničkog vještaka dr. J. Š.; list 54 do 55 spisa; i nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. D. S.; list 9 spisa; kao i obrane optuženika) zaključuje da optuženik udara oštećenicu jednim udarcem srednjeg intenziteta, sredstvom – sjekiricom dužine 46,5 cm i to njenim tupim dijelom pristajući da ju teško tjelesno ozlijedi. Tim istim sredstvom,

I Kž 962/04-3

snažnim intenzitetom udarca on je mogao oštećenici nanijeti i povrede koje bi bile realno opasne za njezin život (prijelom kostiju lubanje, nagnječenje mozga).

Isto tako optuženik je mogao, usmjeravanjem udarca srednje jakog intenziteta u područje sljepoočnog dijela lubanje, izazvati tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu, realno opasnu za život oštećenice. Doziranje intenziteta udarca i odabir mjesta udaranja (tjemeni dio glave) potvrđuje da je optuženik inkriminirane zgode djelovao u pokušaju nanošenja teške tjelesne ozljede (čl. 99. st. 1. i st. 4. Kaznenog zakona) oštećenici – svojoj supruzi B. D.., a ne, kako to tvrdi državni odvjetnik u podnesenoj žalbi, u pokušaju ubojstva (čl. 90. u vezi s čl. 33. Kaznenog zakona).

Žalitelj tvrdi da je sud trebao razmotriti mogućnost primjene instituta dragovoljnog odustanka iz čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona.

Odredbom čl. 34. st. 2. Kaznenog zakona određeno je da se o dragovoljnom odustanku radi ako počinitelj odustane od kažnjivog pokušaja kaznenog djela iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju mogao dovršiti ili je nakon dovršetka radnje spriječio nastupanje posljedice. Kako je ranije rečeno optuženikovo postupanje nema elemenata kaznenog djela ubojstva u pokušaju (čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona) pa obzirom na to od njega nije mogao niti odustati, a samim time nema mogućnosti primjene ovog instituta.

Protivno stajalištu žalbe, kaznena sankcija odmjerena optuženiku primjerena je njegovoj ličnosti, težini počinjenog kaznenog djela i nastupjeloj posljedici i njome će se ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije predviđeni kaznenim zakonom, kako to tvrdi prvostupanjski sud. Pravilno je optuženiku uzeto, kao olakotno, djelomično priznanje, ranija neosuđivanost, okolnost da je osoba narušenog zdravlja, starije životne dobi i kajanje zbog posljedica kaznenog djela koje je počinio kao i spremnost da se podvrgne liječenju od ovisnosti o alkoholu. Uz to oštećenica mu je oprostila i izrazila je želju da i dalje s njime ostane u braku. Uz uvažavanje utvrđene otegotne okolnosti, činjenice da je i ranije napadao čena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz primjenu svoju suprugu, izre

uvjetne osude, određivanjem roka kušnje od tri godine, kao i dodatnog uvjeta da se podvrgne liječenju od ovisnosti o alkoholu, pogodna je za ostvarenje svih svrha kažnjavanja predviđenih kaznenim zakonom.

Slijedom svega opisanoga žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Kako ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju ovlaštenja iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku nije nađena niti jedna od bitnih postupovnih povreda o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti, a nije povrijeđen ni kazneni zakon na štetu optuženika, žalbu državnog odvjetnika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja, temeljem čl. 387. Zakona o kaznenom postupku.

U Zagrebu, 8. studenog 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vlasta Patrčević, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.