Pr-35/2017-32 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-35/2017

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, postupajući po sucu ovoga suda Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz S., F. G. 31, OIB, zastupan po pun. A. P., odvj. iz Z., protiv tuženika R. H., M. obrane, OIB, zastupana po ODO-u Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2018. godine, , u nazočnosti zamj. pun. tužitelja D. R. odvjetnika u S. i punomoćnice zz tuženika M. T., te po objavi dana 18. svibnja 2018. godine,

p r e s u d i o j e

Nalaže se tuženiku R. H. – za M. obrane da tužitelju D. S. na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotama i nedjeljama, noću, blagdanom i u smjenama, plati iznos od ukupno bruto 69.496,78 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje od 31.12.2007. godine,, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: HR44, tekućom :

-na iznos od 4.740,61 kn od 16.04.2006. godine,

-na iznos od 2.597,59 kn od 16.05.2006. godine,

-na iznos od 889,56 kn od 16.06.2006. godine,

-na iznos od 4.391,10 kn od 16.07.2006. godine,

-na iznos od 1.991,62 kn od 16.10.2006. godine,

-na iznos od 572,13 kn od 16.11.2006. godine,

-na iznos od 5.349,31 kn od 16.03.2007. godine,

-na iznos od 3.460,83 kn od 16.04.2007. godine,

-na iznos od 4.318,21 kn od 16.05.2008. godine,

-na iznos od 6.802,30 kn od 16.06.2008. godine,

-na iznos od 3.782,19 kn od 16.07. 2008. godine,

-na iznos od 6.157,54 kn od 16.08.2008. godine,

-na iznos od 5.955,17 kn od 16.09.2008. godine,

-na iznos od 5.684,26 kn od 16.10.2008. godine,

-na iznos od 5.046,31 kn od 16.11.2008. godine,

-na iznos od 5.977,92 kn od 16.12.2008. godine,

-na iznos od 1.780,13 kn od 16.01.2009. godine,

kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka od 36.187,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,) tekućom od presuđenja pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske pa do isplate,isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: HR44,sve u roku od 8 dana, dok se sa više zatražim iznosom od 11.562,50 kuna ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu broj IVP-343/09 od 25.05.2012. naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 13.326,08 kune s pripadajućim kamatama i iznos od 27.500,00 kuna na ime parničnog troška s pripadajućim kamatama.

Povodom izjavljene žalbe tuženika, Županijski sud u Splitu je presudom broj Gžri-125/12 od 20.09.2012. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju, a po kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske donosi rješenje broj Revr-131/13-2 od 07.12.2016. kojim prihvaća reviziju tuženika, ukida presudu Županijskog suda u Splitu broj Gžri-125/12 od 20.09.2012. i presudu Općinskog suda u Splitu broj IVP-343/09 od 25.05.2012. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz citiranog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da je predmet spora zahtjev za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima i u smjenama tj. može li se tužitelju vrijeme provedeno u višednevnoj služi na brodu dulje od 40 sati tjedno priznati kao prekovremeni rad.

Nižestupanjski sudovi da su zaključili da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom sukladno kolektivnim ugovorima za državne službenike namještenike koji su vrijedili u spornom razdoblju. Svoja shvaćanja su utemeljili na činjenici, da tužitelj tijekom boravka na teretnu tj. brodu, nije slobodan napustiti radno mjesto odnosno da je dužan boraviti na brodu kako u radne dane tako vikendom i blagdanom. S takvim obrazloženjem, odbili su prigovore tužene da tužitelj za vrijeme plovidbe broda u luci ili na sidru ne radi 24 sata, sve to vrijeme su tretirali kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu pa stoga, da tužitelj ima pravo na osnovnu plaću uključujući i pravo na uvećanje iste.

Međutim, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije životno i logično da efektivni rad službenika traje neprekidno 24 sata dnevno više dana uzastopno. Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz KU-a službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

Obzirom na tako izneseno pravno shvaćanje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je kako je već navedeno, ukinuo obje nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje ovom prvostupanjskom sudu, sve zbog pogrešno pravnog pristupa radi kojeg nisu utvrđene odlučne činjenice tj. stvarno odrađeni sati rada i vrijeme odmora tužitelja kroz utuženo razdoblje.

U nastavku postupka tužitelj napominje, da obračun tražbine tužitelja u ovom postupku nije izvršen za neprekidan rad u trajanju od 24 sata više dana uzastopno, a što da jasno proizlazi iz Nalaza vještaka od 08.12.2010. u kojem navodi, da prekovremeni i noćni rad nije evidentiran pa time ni obračunat, za razdoblje kada je brod boravio izvan matične luke, a tužitelj nije bio angažiran.

Ovdje tužitelj upućuje na zauzeto stajalište da rad djelatne vojne osobe u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstava, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po 8 sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom. Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje 24 sata, svih 24 sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za 24 sata oslobađa svih obveza za 24 sata.

Shodno navedenom, tužitelj predlaže da se provede dopuna financijskog vještačenja s nalogom vještaku da izvrši 2 opcije izračuna i to: da se rad u službi dežurstva obračuna kao rad u trajanju 24 sata neprekidno i da se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračuna na način da se iz obračuna izuzme 8 sati dnevnog odmora.

U nastavku postupka tuženik navodi da je na tužitelju da dokaže koji su to sati izvan radnog vremena koji bi se mogli vrednovati kao efektivan rad za koje se ostvaruje uvećanje plaće u skladu s čl. 39. KU.

Tužitelj, pak navodi, da je rad tužitelja višestruko evidentiran od strane poslodavca dnevnim i tjednim rasporedom rada i rasporedom rada u plovidbi i to po danima, satima i vrstama dužnosti pa da ne vidi zapreke da se tuženik decidirano očituje što smatra efektivnim radom, a u protivnom predlaže, da se provede dopuna vještačenja uz izvršenje 2 opcije izračuna kako je to naprijed navedeno.

Tuženik podneskom od 26.01.2018. navodi da je prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrebno izvršiti obračun na način, da se prilikom obračuna naknade uzme u obzir činjenica da je tužitelj za vrijeme boravka na brodu od 24 sata imao 8 sati dnevnog odmora, a koje vrijeme da se ne može smatrati prekovremenim radom pa tuženik predlaže, da se tih 8 sati izuzme iz obračuna. Tijekom postupka ističe kako je tužitelj na brodu radio po sistemu tkz. gvardija što bi se trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna naknade koju potražuje tužitelj. Podneskom od 22.02.2018.. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način da je na ime neisplaćenih dodataka na plaću za razdoblje od ožujka 2006. do prosinca 2008. zatražio isplatu ukupnog iznosa od 69.496,78 kn bruto.

Tuženik prigovara tako postavljenom zahtjevu navodeći da se ovdje ima primijeniti institut „reformatio in peius“ tj. da po reviziji tuženika ponovljeni postupak ne smije ići na štetu tuženika. Nadalje, osporava potraživanje tužitelja kao neosnovano jer da tužitelj nije dokazao da je odradio sate izvan onih koji su mu plaćeni.

Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Zahtjeva za mirno rješenje spora, odgovora tuženika na zahtjev, obračunskih lista plaće, preslike radnih naloga za utuženo razdoblje, evidencije prisutnosti na radu, Rješenja Ministarstva obrane Uprave za ljudske resurse od 16.05.2004.g., rješenja Ministarstva obrane RH oružane snage RH od 03.03.2006., Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 9/03) od 19.12.2008., dopisa Ministarstva obrane RH, Klasa: 151-03/06- 01/3 Ur. broj: 512-090101-06-02 od 7.11.2006., dopisa personalne uprave Ministarstva obrane RH Klasa: 011-01/07-01/1 Ur. broj: 512-06J1-03-07-42 od 10.10.2007., dopisa Zapovjedništva HKoV, Karlovac Odjel G1 Klasa: 113-02/07-01/01 Ur. broj: 3468-01G1-07- 44 od 18.10.2007., Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske (NN 6/03), Pravilnika o dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga RH (NN 175/03), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnicima Oružanih snaga RH (NN 34/05), Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (NN 144/02), kartice djelatnika za tužitelja, izvoda iz evidencije o korištenju radnog vremena tužitelja te Propisnika brodske službe, saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, usmeni i pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka V. i D. K., dipl. oecc, te pregledom ostale spisu priložene dokumentacije.

Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se obnovi vještačenje po drugoj osobi sudskog vještaka za financije jer sud nalaz smatra jasnim, potpunim i neproturječnim.

Parnične stranke su popisale trošak postupa.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama za razdoblje od ožujka 2006. do prosinca 2008.

Članak 92. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/13., 123/03., 142/03., 30/04 i 65/05, dalje: ZR) propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Članak 40. st. 1. ZR propisuje, da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, a st. 2. propisuje da ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, da se smatra da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno.

Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4.11.2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u čl. 2. toč. 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

Nadalje, čl. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 33/02., 58/02., 153/03., 136/04., 76/07., dalje: ZSOS) propisuje da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi tog zakona: vojne osobe, državni službenici i namještenici.

Članak 97. st. 5. ZSOS-a propisuje da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. za rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su uređeni općim propisima, dok čl. 169. st. 1. ZSOS-a propisuje, da se plaće djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću.

Nadalje, čl. 168. st. 1. ZSOS-a propisano je da se plaće djelatnih vojnih osoba, službenika namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću, pa slijedom navedenog, članak 169. stavak I. istog Zakona određuje da se plaće djelatnih osoba, službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće dodataka na plaću, a stavak 2 istog članka određuje da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža pri čemu stavak 3. istog članka propisuje da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenika namještenike. Prema odredbi članka 97. stavka 6. ZSOS-a u tekstu koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07, dalje: ZIDZSOS) bilo je propisano da se pravo na povećanu •plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova zadaća. Odredbom članka 40. ZIDZSOS-a je izmijenjen stavak 6. članka 97. ZSOS-a tako da su riječi: "te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavijanje poslova i zadaća" brisane, a dodan je novi stavak 7. kojim je propisano da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao tvrdnju o preraspodjeli radnog vremena, odnosno, postojanju okolnosti u smislu citiranih odredaba članka 97. stavka 6. i 7 ZSOS-a, a iz Izvoda o evidencije o plovidbi i rada tužitelja, koju je upravo tuženik dostavio u spis, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, subotom, nedjeljom, blagdanima i noću.

Člankom 14. ZSOS-a propisano je da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisom donesenim na temelju tog Zakona, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Budući ZSOS, a ni propisi doneseni na temelju tog Zakona, ne reguliraju iznos i način isplate dodataka na plaću djelatnih vojnih osoba s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, na konkretan slučaj se ima primijeniti Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 92/04., 141/04., 150/04., dalje KU).

Članak 39. KU-a propisuje da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećavati za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ukoliko službenik ili namještenik radi pak na blagdane odnosno neradne dane utvrđeno zakonom i na Uskrs, ima pravo na uvećanu plaću za 15%, pri čemu se prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve-dvije druge-dvije treće-dva dana slobodna) ili u turnusu smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđen dnevnim rasporedom rada, ako je rad službenika i namještenika organizira na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5, te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je prekovremeni rad ostvaren, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao.

Dakle, iz navedenog proizlazi da KU određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama.

Međutim, KU ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR-a i prije svega direktive EU-a koja ima višu pravnu snagu.

ZR koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, također ne definira pojam radnog vremena, ali to zato čini kasniji Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09.) koji odredbom čl. 42. st. 1. definira da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac". Navedena odredba je usklađena sa Direktivom 2003/88/EZ i ne poznaje pojam efektivnog rada jer službenik radi ili ne radi pa ima odmor u kojem nije dužan izvršavati zadatke niti dežurati, a koji je stav zauzeo i Sud Europske Unije u Luxemburgu (čija su shvaćanja obvezujuća za sve sudove RH) iznijet u predmetu C-151/02 (predmet "Jaeger") od 9.9.2003. Naime, u tom predmetu kao i u sličnom predmetu C-303/98 od 3.10.2000., u pogledu dežurstva sud je presudio da se razdoblje dežurstva tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu koje je odredio poslodavac, mora uračunavati u radno vrijeme, s ograničenjima predviđenim direktivom te se ne može uračunati kao vrijeme odmora. Navedeno znači, da se dežurstvo mora u potpunosti uračunati pri određivanju prava na odmor i najvećeg tjednog broja radnih sati, dakle, potrebno je uračunati dežurstvo kao radno vrijeme. U predmetu "Jaeger" Europski sud daje jasno tumačenje pojma radnog vremena utvrđujući da vrijeme kada se liječnici primarne zaštite nalaze dostupnim "na poziv" u okviru njihovih zdravstvenih ustanova, ima karakteristična obilježja radnog vremena, čak i ako su aktivnosti koje su obavljali bile različite ovisno o okolnostima, činjenica što su bili obvezni biti prisutni i dostupni na radnom mjestu kako bi pružali svoje profesionalne usluge, znači da su oni u tom slučaju obavljali svoje dužnosti. Na isti način sud EU u predmetu C-266/14 od 10.9.2015. s pozivom na ranije odluke u predmetima "Jaeger", "Dellas i dr." (C-14/04), "Vorel" (C- 437/05) i "Grigore" (C-258/10) zauzima jasan stav za pojam "radnog vremena" pri kojem je odlučujući čimbenik činjenica da je radnik dužan biti fizički prisutan na mjestu koje odredi poslodavac i biti na raspolaganju tom poslodavcu za pružanje odgovarajućih usluga. Osim toga, taj sud smatra da su pojam radnog vremena i vremena odmora iz Direktive 2003/88 suprotstavljeni pojmovi i da ta direktiva ne dopušta da se predvide među kategorije.

Nadalje, Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU za državne službenike i namještenike zaključuje da se pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva pripravnost za rad izvan redovnog radnog vremena i izvan radnog mjesta, pa stoga, ako službenik dežura na radnom mjestu izvan redovnog radnog vremena, nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali ima pravo na osnovnu plaću uključujući i pravo na uvećanje plaće iz članka 39. st. 1. tj. čl. 44.st. 11. KU-a. Komisija zaključuje i to, da se obvezno dežurstvo službenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom, koje tumačenje je usklađeno sa odredbama ZR-a, direktivama EU i presudama suda EU.

U konkretnom slučaju, tužitelj radi na terenu i nalazi se na svom radnom mjestu tj. na brodu kojeg ne smije napustiti, poslodavcu je uvijek na raspolaganju i po pozivu i potrebi, spreman je obaviti posao.

Stoga sud zaključuje, da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima bio na višednevnom dežurstvu, s time, da nije od značaja radili se o efektivnom radu ili ne jer je tužitelj bio na radnom mjestu te je radio izvan redovitog radnog vremena tj. bio je na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu, a što se ima smatrati njegovim radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima i za koje je tuženik obvezan tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad.

Tužitelj se opravdano poziva na stav Europskog suda u presudi u predmetu C-151/02 od 9.9.2003. gdje Sud zaključuje da je svaka odredba kojom bi se obračunavalo samo ono vrijeme dežurstva u kojemu se efektivno radilo, protivna Direktivi 93/104/EZ te da ne postoji pojam efektivnoga rada niti je dopušteno na njega se pozivati. Postoji samo radno vrijeme i vrijeme odmora. Pored toga, novi ZR propisuje što je radno vrijeme i za radno vrijeme nije uopće bitan faktični rad, a upravo u slučaju tužitelja je nemoguće razdvojiti tzv. faktični rad i dežurstvo. Dakle, sud zaključuje da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima bio na višednevnom dežurstvu, time da nije od značaja radili se o efektivnom radu ili ne odnosno nazočnosti na radu pa čak i spavanju, jer je tužitelj bio na radnom mjestu te je radio izvan redovitog radnog vremena i bio na raspolaganju tuženoj kao poslodavcu, a što se ima smatrati njegovim radnim vremenom koje mu je odredio upravo poslodavac radnim nalozima, i za koje je tužena obvezna tužitelju isplatiti naknadu u vidu naknade za prekovremeni rad. Kako ranije navedena Direktiva pravi distinkciju između radnog vremena i odmora i ne poznaje institut efektivnog rada, već samo rad i odmor, koji instituti se međusobno isključuju, to u konkretnom slučaju kada tužitelj postupa po višednevnom radnom nalogu, isti više dana dežura pa ga prema tumačenju Komisije za tumačenje KU, pripada naknada za prekovremeni rad. Ovo dežurstvo spada u radno vrijeme, odnosno vrijeme rada kada radnik radi po nalogu poslodavca i nalazi se na radnom mjestu, a u koje vrijeme spada i ono koje isti provede i na raspolaganju je istome, bilo da se radi o aktivnom dežurstvom ili neaktivnom dežurstvu.

Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu za rad za vrijeme "dežurstva na radnom mjestu, a izvan redovnog radnog vremena“ u visini osnovne plaće uključujući i pravo na uvećanja iste na temelju čl. 39. st. 1. KU, baš kao i onim djelatnicima tuženika koji rade u obveznom dežurstvu i kojima tuženik isplaćuje naknadu za takav rad kao za prekovremeni rad. Nadalje, u ovom predmetu kao i u nizu drugih pravno i činjenično identičnih predmeta, sporna je visina naknade za odrađeno radno vrijeme tužitelja koji postupa po višednevnim radnim nalozima tuženika, koja visina je određena upravo KU-om koji je vrijedio u tom utuženom razdoblju. Kod određenja naknade svakako treba voditi računa o tome da tužitelj radi na svom radnom mjestu i na raspolaganju je poslodavcu u sve sate rada po radnim nalozima, dakle, isti postupa po nalogu poslodavca, kako za vrijeme svog redovitog radnog vremena od 07 do 15,00 sati svaki dan, tako i izvan toga vremena.

Dakle, kako po stavu Suda EU iz navedenih presuda i po EU-u Direktivama, ne bi bilo sporno da tužitelja pripada naknada, preostaje za raspraviti visinu naknade u skladu s odredbama KU- a.

U skladu s prijedlogom tužitelja i tuženika sa ročišta od 28.11.2017., imenovani sudski vještak je dobio nalog da prilikom obračuna naknade tužitelja za sporno razdoblje uzme u obzir činjenicu, da je tužitelj za vrijeme boravka na brodu od 24 sata, u I varijanti da se pored 8 sati redovnog rada obračuna 8 sati prekovremenog rada te dnevni odmor od 8 sati obračuna po satnici redovnog rada, i u II varijanti da se u 24 sata iz obračuna izuzme 8 sati dnevnog odmora, te da uzme u obzir činjenicu isplaćenih plaća tužitelju za sporno razdoblje. Isto tako, vještak je trebao izračunati po prijedlogu tuženika da se prilikom obračuna naknade za prekovremeni radom ra noću, subotom, nedjeljom, noću i blagdanom uzme u obzir institut smjene tkz gvardije i to na način da je rad organiziran kao rad u smjeni od po 4 sati nakon čega slijedi 8 sati odmora, a u II varijanti da se uzme u obzir činjenicu da je tužitelj boravio na brodu 24 sata, a da mu se rad obračuna na način da se pored 8 sati redovnog rada obračuna 8 sati dnevnog odmora i 8 sati pasivnog dežurstva.

Sudski vještak V. K. u svom usmenom očitovanju danom na ročištu od 27. lipnja 2017.g. u bitnome proizlazi kako je svoj raniji nalaz i mišljenje dao na temelju dokumentacije a posebno brodskog dnevnika koji mu je za potrebe izrade nalaza i mišljenja dao upravo tuženik, da je vodio računa o utvrđenom redovnom radnom vremenu, da je utvrdio efektivno odrađene sate rada tijekom plovidbe i boravka na sidu, da nije uzeo u obzir preostalo vrijeme koje nije bilo vezano sa plovidbu ili boravak na sidru i za to vrijeme nije obračunavao naknadu, da mu je osnova za izračun i evidenciju efektivnog rada bio brodski dnevnik, da u brodskom dnevniku nije bio evidentiran rad u sustavu gvardije a što bi trebalo biti navedeno da je to bio slučaj.

Sudski vještak D. K. u nalazu od 29.01.2018. izradio je svoj nalaz i mišljenje te pojašnjava da je prilikom obračuna primijenio odredbe čl. 39. i 44. KU-a te podatke iz brodskog dnevnika i obračunskih listića plaće tužitelja.

Obračun Po Varijanti I je vršen na način da se unutar 24 sata, 8 sati računao kao redovitog radnog vremena, koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, 8 sati na dnevni odmor obračunat po satnici redovnog rada i 8 sati prekovremenog rada.

Dakle, prema navedenog angažiranje tužitelja smatra se vrijeme od isplovljavanja iz matične luke do povratka u matičnu luku.

Dakle, po I varijanti obračun je vršen za radne dane u tjednu prema evidenciji iz brodskog dnevnika od isplovljavanja iz matične luke do povratka u matičnu luku, na način :

- da je rad subotom se obračunava kao 16 sati prekovremeno budući je subota tužitelju neradni dan, od čega 4 sata rada noću,

- Rad nedjeljom se obračunava kao 16 sati prekovremeno budući je nedjelja tužitelju neradni dan, od čega 4 sata rada noću.

- Rad blagdanom se obračunava kao 16 sati prekovremeno budući je subota tužitelju neradni dan, od čega 4 sata rada noću.

Sudski vještak daje mišljenje da je svota naknada plaća po mjesecima za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom, noćni rad te noćni rad subotom i nedjeljom prikazana je u Tablici 1. (str 356 spisa) koja je prilog dopune vještačenja. Ukupna bruto svota naknada iznosi 69.496,78 kn za sporno razdoblje, a sve prema dostavljenoj dokumentaciji tuženika, prema odredbama KU za državne službenike i namještenike te prijedlogu tužitelja i tuženika po punomoćnicima za način obračuna.

Po varijanti II obračun je vršen da se unutar 24 sata računa 8 sati kao redovan rad koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, 8 sati dnevnog odmora i 8 sati prekovremenog rada. Po toj Varijanti proizlazi ukupna naknada od 47.601,50 kuna koju je vještak prikazao u Tablici 2. ( str 357 spisa).

Po I varijanti koju je predložio tuženik da se obračun utuženih naknada za sporno razdoblje izračuna po principu smjena tj gvardija navodi da isto nije bilo moguće izraditi jer spisu ne prileći evidencija o broju sati koje je tužitelj proveo u gvardijama od po 4 sata odnosno u kojoj je smjeni tužitelj radio svaki pojedini dan plovidbe u spornom razdoblju, radi čega vještak po toj varijanti nije mogao izraditi vještvo.

Po II varijanti a po prijedlogu tuženika da vještak utužene naknade izračuna na način da za vrijeme višednevne plovidbe unutar 24 sata za 8 sati obračuna redovni rad koji je tužitelju plaćen kroz isplaćenu plaću, 8 sati odmora i 8 sati pasivnog dežurstva za koje se plaća 10% satnice od redovnog rada , proizlazilo bi, a kako je to prikazano u Tablici 3. ( str 353 spisa) da bi tužitelja za pasivno dežurstvo pripadala naknada od bruto 2.639,77 kuna

U skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev po varijanti I kako je to navedeno u izreci presude.

Tuženik je podneskom od 19.02.2018. prigovorio Očitovanju sudskog vještaka predlažući da se vještačenje obnovi po drugoj osobi sudskog vještaka za financije, ali kao je sud već naveo, taj prijedlog je odbijen kao neosnovan jer sud nalaz i mišljenje smatra jasnim, potpunim i neproturječnim.

Vještak je nalaz i mišljenje dao upravo na temelju dostavljene dokumentacije od strane tuženika i temeljem te dokumentacije utvrdio je ukupnu bruto naknadu za utužene osnove u utuženom razdoblju, a prilikom utvrđivanja naknada, vodio je računa i o tome da je tuženik tužitelju isplaćivao plaću po osnovi pasivnog dežurstva, smjenskog rada i rada u turnusu, za koje iznose je umanjio dodatke po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, kao što je uzeo u obzir i broj slobodnih dana koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima i za iste je umanjio broj prekovremenih sati, jer tužitelj ne spori da je primio plaću na temelju obračuna tuženika, za koji se pak utvrdilo da nije vršen pravilnom primjenom materijalnih propisa. Nadalje, sudski vještak je sukladno prijedlozima i tužitelja i tuženika, izradio više varijatni obračuna radi čega ovaj sud drži prigovore tuženika neosnovanim i neutemeljenim time da istima dovode u pitanje i svoj način obračuna plaća.

Po mišljenju ovoga suda tužitelju bi pripada pravo na naknadu za rad za vrijeme tzv. dežurstva na radnom mjestu, a izvan redovnog radnog vremena u visini osnovne plaće uključujući i pravo na uvećanja iste temeljem čl. 44. KU i to prema varijanti I. Ovo stoga, što iz svih izvedenih dokaza i to baš brodskog dnevnika kao i iskaza samog tužitelja ( list 316.spisa) u kojem isti decidirano navodi kako zbog potreba posla, jer je obavljalo poslove strojara i kuhara na bordu sa 1- do 16 članova posade, nije mogao se odmoriti u komadu više od 2 sata ,već bi u danu u dva ili tri navrata spavao po dva sata tj najviše ukupno 4 sati, a koji iskaz ovaj sud cijeni istinitim i sukladnom evidencijama koje je dostavio tuženik a na temelju kojih je vještak sačinio nalaz i mišljenje. Tužitelj je decidiran u navodu da nisu radili u „gvardijama“, a posebno on koji je obavljao gore navedene poslove, po kojima kada nije bio strojar bio je kuhar, a pri obavljanju poslova glavnog kuhara samo su mu mornari pomagali pri dijeljenju obroka i posluživanju istih, te pranju i čišćenju. Inače na brodu se kuhaju dva obroka a doručak se dijeli jer se radi o suhoj hrani. Uostalom, kada se podrobnije pročitaju iskazi svjedoka koji su saslušani u drugim činjenično i pravno istovjetnim predmetima a koje je dostavio tuženik u spis, proizlazi upravo upravo ono što je tužitelj i iskazao u svom iskazu, da su svaki od njih radili poslove svoga radnog mjesta, u ukupnom trajanju od 8 sati ali 4 po 4 sata, time da su u međuvremenu obavljali i sve ostale poslove na brodu kao mornari po zapovjedi i nalogu zapovjednika, bez obzira što su prethodno odradili poslove svoga radnog mjesta. Stoga, nema govora o „klasičnim gvardijama“ kraj činjenice da je na brodu uvijek nedostajalo posade.

Ovaj sud posebno se rukovodio činjenicom da tuženik kao poslodavac nije organizirao rad tužitelja sukladno važećem KU-u a niti bi tužitelja pripadalo pravo na naknadu za tkzv pasivno dežurstvo, jer tužitelj nije radio u tom režimu. Naime, isti je bio na svom radnom mjestu, radio je po nalogu pretpostavljenog, bio je dostupan poslodavcu cijelo vrijeme bivanja na brodu kao svom radnom mjestu i za to ovaj sud drži da bi ga pripadalo pravo na naknadu iz varijante I. Svaka druga varijanta pa i ona II varijanta po kojoj je 8 sati oduzeto kao vrijeme dnevnog odmora po mišljenju ovog suda kada je u postupku utvrđeno da tužitelj nije imao 8 sati odmora već je cijelo vrijeme bio tuženiku na raspolaganju, ne bih predstavljalo adekvatnu i stvarnu naknadu za tužiteljev rad i vrijeme provedeno na radnom mjestu. Ono što se treba istaknuti kako je tužitelj radio na brodovima na kojima je kroz utuženo razdoblje nedostajalo članova posade radi čega su svi na brodu morali raditi više i duže. Uostalom, za vrijeme i dežurstava koja se provode u luci L. S., obavljaju se na način da tužitelj ne bih radio cijelo vrijeme, da bi imao vremena i zaspati ali svakako biti na raspolaganju poslodavcu a za koje dežurstvo bi tužitelju bila isplaćena uvećana naknada za rad koju isti potražuje i za ovaj rad. Po mišljenju ovoga suda između rada na brodu po višednevnim radnim nalozima i dežurstva u luci L. S. nema nikakve razlike.

Stoga, a kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno rezultatu vještačenja, to ga je valjalo kao osnovanog prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate po stopi uređenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

Ovdje je za napomenuti, da se tuženik neosnovano poziva na primjenu instituta "reformatio in peius" tj. čl. 374. ZPP-a koji propisuje da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu. Navedeno stoga, što je Županijski sud odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, a Vrhovni sud RH po izjavljenoj žalbi tuženika, nije preinačio drugostupanjsku odluku na štetu tuženika već je ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku pa je cijeli predmet vraćen na ponovno suđenje, a u kojem suđenju tužitelj ima pravo povećati postojeći tužbeni zahtjev. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., drugdje u tekstu ZPP) pa bi tužitelju tako, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i popisani trošak, valjalo priznati sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine“ br. 142/12, 103/14., 118/14.,107/15., dalje: OT) slijedeći trošak: sastav prijedloga za mirno rješenje spora 1.000,00 kn, sastav tužbe 1.000,00 kn, za sastav 4 obrazložena podneska za svaki iznos od 1.000,00 kn, za sastav odgovora na žalbu i odgovora na reviziju iznos za svaku radnju od 1.000,00 kn, za sastav 11 običnih podnesaka za svaki iznos od 250,00 kn ( (Tbr. 8. toč. 1. i 3. OT-a), za pristup na 13 ročišta za svako iznos od 1.000,00 kn te za zastupanje na 4 ročišta za svaku radnju po 500,00 kn što ukupno iznosi 25.750,00 kuna.

Slijedom prednjeg priznati parnični trošak tužitelja iznosi 25.750,00 kuna što uvećano za 25%PDV-a od 6.437,50 kuna i troškove vještačenja od 4.000,00 kuna ukupno iznosi 36.187,50 kuna, dok se sa više zatražim iznosom od 11.562,50 kuna ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

Tužitelja na dosuđeni parnični trošak pripadaju i zakonske zatezne kamate od presuđenja pa do isplate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO-a u svezi sa člankom 30.st.2. Ovršnog zakona ( Narodne novine broj 112/12, 25/13).

U Splitu, dana 18. svbinja 2018.

SUDAC

Snježana Cvitanović,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA: - tužitelju

- tuženiku

- u spis