Revr-420/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-420/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr.sc. Ivana Kaladića, mr.sc. Andrije Erakovića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. C. B., odvjetnica iz S., protiv tuženika B. d.d. V. L., kojeg zastupa punomoćnik V. Ž., dipl. pravnik, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu od 1. veljače 2002. godine, broj Gž-3586/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 29. lipnja 2001. godine, broj IV P-502/99, u sjednici održanoj dana 30. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je dana 11. studenog 1997. godine tuženik dao tužitelju i koji je potvrđen tuženikovom odlukom broj SOP – 1789/97 – VŽ/JJ, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Te odluke su poništene, a tuženiku je naloženo da tužitelja vrati na posao i da mu isplati na ime izgubljene zarade iznos od 108.015,54 kn sa zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije dostavljen je temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP) tužitelju, koji nije podnio odgovor na reviziju, i nadležnom državnom odvjetniku, koji se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nisu učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a druge eventualne bitne povrede u reviziji nisu određeno navedene.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tuženik odlukom od 11. studenog 1997. godine tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu uz obrazloženje da je pred Invalidskom komisijom Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba S. (RFMIORH) pokrenuo postupak za utvrđivanje radne sposobnosti, pri čemu je sam dostavljao isprave bez konzultacije s tuženikom, te je "dostavio dio podataka koji ne stoje dapače neistiniti su ili iskrivljeni". Utvrđeno je nadalje da je tuženik dana 24. travnja 1997.godine izjavio žalbu protiv rješenja RFMIORH broj RZ –32590 od 24. ožujka 1997. godine kojim je tužitelju priznato pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove. Tuženik je također dana 10. svibnja 1997. godine uputio tužitelju pismo u kojem ga upozorava na kršenje radnih obveza time što je u postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja u prijavu unio iskrivljene podatke i činjenice u vezi s radnim odnosom.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Prema čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01, dalje: ZR) ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Tuženik je otkazao ugovor o radu odlukom od 11. studenog 1997. godine, a za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova saznao je dana 24. travnja 1997. godine kada je pisao žalbu protiv rješenje RFMIORH, a najkasnije 10. svibnja 1997. godine kada je tužitelja u pisanom obliku upozorio na povrede radne obveze. Tuženik dakle nije mogao izvanredno otkazati ugovor o radu po proteku roku od petnaest dana računajući od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji.

Ono što tuženik iznosi u reviziji - a u suštini se svodi na to da je on upozorenje upućeno tuženiku dana 10. svibnja 1997. godine temeljio na indicijama da je tužitelj krivotvorio isprave te koristio pečat i potpis bez izričite ovlasti tuženika, da je neposrednim uvidom u predmet RFMIORH utvrdio da su dokumenti "kao takvi neovlašteno potpisani i pečatirani predmet krivičnog djela", pa je stoga izvanredno otkazivanje ugovora o radu temeljio na dokazima koji su mu sve vrijeme od strane nadležne službe bili uskraćivani – nema značaja za ishod ovog spora. Tvrdnja tuženika kako je saznao za činjenicu da je tužitelj krivotvorio isprave, počinio kazneno djelo (premda bi morao, kada to tvrdi, označiti pravomoćnu presudu kojom je to utvrđeno), neovlašteno koristio pečat i iznudio potpis neovlaštene osobe nije odlučna zbog toga što to nije činjenica na kojoj se izvanredni otkaz temelji. U obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju se stavlja na teret to što je "na svoju inicijativu i bez kontakta s društvom pokrenuo postupak za utvrđivanje radne sposobnosti", zatim "što je sam dostavljao predmetna pismena bez konzultacije s nadležnima u brodogradilištu", te "što je dostavio dio podataka koji ne stoje dapače neistiniti su ili iskrivljeni". To su činjenice na kojima se otkaz temelji ( a ne one o kojima je riječ u reviziji), a za njih je tuženik znao najkasnije u svibnju 1997. godine kada je tužitelja upozorio na mogućnost otkaza ugovora o radu pozivajući se u bitnome na te iste činjenice koje su navedene i u obrazloženju odluke o izvanrednom otkazu.

Tuženik je u reviziji naveo da "opreza radi" osporava i opravdanost zahtjeva za isplatom plaća. Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (čl. 85. st. 3. ZR), a na ročištu od 19. siječnja 2001. godine tuženik je izjavio da "u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe kako na istu nema primjedbi". Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su prihvatili i taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 30.listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.