Revr-1397/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1397/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Z. iz P., koju zastupa punomoćnica Lj. P.-J., odvjetnica u P., protiv tuženika Dječji vrtići Bubamara – S. del infanzia C., L. iz …, kojega zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u P., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž- 2151/08 od 11. kolovoza 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-850/07 od 27. veljače 2008., u sjednici održanoj 21. travnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika 24. rujna 2002. prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se utvrdi ništavom toč. I. Obavijesti o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme od 30. svibnja 2005. i naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto odgajatelja, sve uz naknadu troška postupka.

Odbijen je i tužbeni zahtjev da se utvrdi kako otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici točkom I. Obavijesti o prestanku radnog odnosa od 30. svibnja 2005. nije dopušten, pa stoga radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao 25. kolovoza 2005. te da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto odgajatelja.

Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu 8.540,00 kn. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice te traži trošak postupka uključivši i trošak revizije ili da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Iz sadržaja kako glavnog, tako i eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva je vidljivo da se radi o radnom sporu koji radnik pokreće protiv odluke o prestanku ugovora o radu. Uz taj zahtjev tužiteljica je postavila i zahtjev na utvrđenje da je ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika 24. rujna 2002. prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, no taj tužbeni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti ili dopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljici, a dio zahtjeva da se utvrdi ništavom toč. I. Obavijesti o prestanku radnog odnosa sadržajno također predstavlja dio zahtjeva koji se odnosi na odluku o prestanku ugovora o radu.

U revizijskoj fazi postupka je sporno može li se smatrati da su stranke 24. rujna 2002. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme usprkos činjenice što je u ugovoru naznačeno da se ugovor sklapa na određeno vrijeme, odnosno je li taj ugovor o radu prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme te je li radni odnos tužiteljice kod tuženika mogao prestati temeljem Obavijesti o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme od 30. svibnja 2005.

Tijekom postupka je utvrđeno:

- da su stranke 24. rujna 2002. sklopile Ugovor o radu prema kojem će tužiteljica obavljati poslove odgajatelja u punom radnom vrijeme, a ugovor je sklopljen na određeno vrijeme bez naznake roka na koji se sklapa,

- da je tuženik 30. svibnja 2005. ponudio tužiteljici sklapanje Aneksa ugovora o radu u kojem bi bilo naznačeno vrijeme trajanja ugovora koji Aneks tužiteljica nije potpisala,

- da su kod tuženika sistematizacijom predviđena dva radna mjesta i to ravnatelj/odgajatelj i odgajatelj,

- da se na radnom mjestu ravnatelja/odgajatelja nalazila N. I. do odlaska na bolovanje, a nakon što je otišla na bolovanje zamijenila ju je I. M., koja je do tada radila na radnom mjestu odgajateljice,

- da je I. M. kao v.d. ravnatelja u ime tuženika 24. rujna 2002. s tužiteljicom sklopila ugovor za obavljanje poslova odgajatelja na određeno vrijeme,

- da se N. I. nije vratila na rad već je otišla u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad temeljem rješenja HZMO P. koje je postalo pravomoćno 30. travnja 2005.,

- da je tuženik dostavio tužiteljici Obavijest o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme od 30. svibnja 2005. u kojem je navedeno da tužiteljica efektivno radi do 31. svibnja 2005., a radni odnos prestaje 25. kolovoza 2005., jer joj je priznato pravo na korištenje slobodnih dana i godišnjeg odmora,

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio te je pravovremeno podnijela tužbu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 15. (ranije čl. 10.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 – dalje: ZR) kada su odbili tužbeni zahtjev. U ugovoru koji su stranke sklopile 24. rujna 2002. navedeno je da se sklapa na određeno vrijeme, ali nije naznačen rok trajanja, a ni činjenica da je sklopljen na određeno vrijeme zbog bolovanja neke od radnica tuženika. Međutim, tužiteljica je znala da se radi o radnom odnosu na određeno vrijeme radi zamjene radnika koji je na bolovanju, a što proizlazi iz činjenice da se prijavila na javni natječaj koji je objavilo Upravno vijeće tuženika u dnevnom listu „G. I.“ u kojem je izričito navedeno da se javni natječaj raspisuje za radno mjesto odgajatelja i izričito je naznačeno da se radi o radnom odnosu na određeno vrijeme kao zamjena za radnika na bolovanju. Osim toga je tužiteljica i u prijavi za natječaj napisala da podnosi zahtjev za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme – zamjena za bolovanje. Prema tome je znala da se predmetni ugovor sklapa na određeno vrijeme do povratka radnice s bolovanja.

Pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je tužiteljica primljena u radni odnos na određeno vrijeme za obavljanje poslova odgajatelja što ih je uz posao ravnateljice obavljala N. I. prije odlaska na bolovanje. Radi se o malom vrtiću u kojem je ravnateljica N. I. do odlaska na bolovanje obavljala i poslove odgojitelja, a uz nju je postojala još samo jedna radnica i to I. M. (N.) koja je radila na radnom mjestu odgojiteljice te je nakon odlaska N. I. na bolovanje, prema odluci Upravnog vijeća tog dječjeg vrtića, postavljena za vršitelja dužnosti ravnatelja vrtića. Tužiteljica koja je sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme radi zamjene radnika koji je na bolovanju nije mogla obavljati poslove ravnatelja dječjeg vrtića, jer prema odredbi čl. 36. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi („Narodne novine“ broj 10/97) ravnatelja imenuje osnivač dječjeg vrtića. Kako je ravnateljica N. I. ujedno obavljala i poslove odgajatelja, pravilan je stav nižestupanjskih sudova da je tužiteljica jedino nju i mogla zamjenjivati u obavljanju poslova odgajatelja jer je I. M. (N.) koja je nakon odlaska N.

I. na bolovanje imenovana vršiteljicom dužnosti ravnateljice i dalje nastavila obavljati poslove odgajatelja koje je obavljala i prije odlaska N. I. na bolovanje.

Kako u ugovoru nije naznačen dan prestanka radnog odnosa na određeno vrijeme, taj je dan bio utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdavali sklapanje takvog ugovora, a to je bio povratak s bolovanja zamjenjivane radnice. U ovom konkretnom slučaju se N. I., koju je tužiteljica zamjenjivala na radnom mjestu odgojiteljice, nije vratila s bolovanja već je otišla u invalidsku mirovinu, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se trajanje radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moglo vezati za povratak radnice s bolovanja već da je vezan za odluku o odlasku N. I. u invalidsku mirovinu.

S pravnim stajalištem nižestupanjskih sudova da sporni ugovor o radu u ovom konkretnom slučaju nije mogao prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme slaže se i Vrhovni sud RH. Prema odredbi čl. 15. (ranije 10.) st. 5. ZR da bi se ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme mogao smatrati ugovorom o radu sklopljenim na određeno vrijeme mora biti ili sklopljen protivno odredbama ZR ili radnik mora ostati raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je sklopljen. Radni odnos koji je trajao dulje od ugovorenog roka ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme već bi među strankama trebao postojati sporazum o postojanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme što je u ovom konkretnom slučaju izostalo kako su to pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi. Tužiteljica ni ne tvrdi da bi sporni ugovor o radu bio sklopljen protivno odredbama Zakona o radu pa zato okolnost što je tužiteljici kod tuženika radni odnos prestao nekoliko dana kasnije od saznanja tuženika da zamjenjivana radnica odlazi u mirovinu ne znači da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Time što je tužiteljica nakon nastupanja objektivne činjenice odlaska zamjenjivane radnice u invalidsku mirovinu ostala raditi još nekoliko dana te nakon toga još koristila pravo na slobodne dane i godišnji odmor, nisu povrijeđena njezina prava iz radnog odnosa niti je u tom dijelu odluka donesena na štetu tužiteljice.

Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je ugovor o radu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom 24. rujna 2002. prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Poslodavac nije dužan obavijestiti radnika o prestanku ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme, jer iz odredbe čl. 15. (ranije 10.) st. 3. ZR proizlazi da taj ugovor prestaje po samom zakonu.

„Obavijest o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme“ od 30. svibnja 2005. ne predstavlja otkaz ugovora o radu sklopljen s tužiteljicom 24. rujna 2002. niti je ništav već kako mu ime kaže radi se o obavijesti o tome kada je tužiteljici prestao radni odnos sklopljen na određeno vrijeme obzirom da joj je tuženik priznao pravo na slobodne dane i korištenje godišnjeg odmora.

Zato su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili dio zahtjeva da se utvrdi ništavom točka 1. spomenute obavijesti uz nalog tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i omogući obavljanje poslova odgojitelja kao i eventualno postavljen tužbeni zahtjev.

Zbog svega navedenog ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP presudio kao u izreci.

U Zagrebu, 21. travnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.