Gž-2249/2012-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Gž-2249/2012-2

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to sutkinje Davorke Hudoletnjak kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i sutkinje Smiljke Premužić kao člana vijeća, temeljem rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ustupanju predmeta Županijskog suda u Zagrebu, broj: Su-IV-1230/12-2 od 11. rujna 2012. godine, u pravnoj stvari tužitelja G. T. d.o.o. Z., D. zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. H. – ministarstva, Z., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj LIV-P- 2578/2003-43 od 26. listopada 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika djelomično se uvažava a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj LIV-P-2578/2003-43 od 26. listopada 2011. godine:

-potvrđuje za dosuđeni iznos od 318.220.72 kune zajedno sa zateznom kamatom dosuđenom na taj iznos,

-preinačuje u pogledu dosuđenog iznosa od 100.929,82 kune zajedno sa zateznom kamatom, i u pogledu odluke o troškovima postupka, na način:

1.Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a koji glasi:

„Nalaže se tuženiku R. H. - ministarstvo - da tužitelju G.T. d.o.o. Z. isplati iznos od 100.929,82 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2001. godine pa do isplate, i to po stopi prema odredbi čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.“

2.Nalaže se tuženiku R. H. - ministarstvo - da tužitelju G.T. d.o.o. Z. naknadi parnični trošak u iznosu od 21.328,18 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj LIV-P-2578/2003-43 od 26. listopada 2011. godine naloženo je tuženiku R. H. - za ministarstvo - isplati tužitelju G.- T.d.o.o. Z. iznos od 419.150,54 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2001. godine pa do isplate, i to po stopi prema odredbi čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 79.578,69 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od 26. listopada 2011. godine pa do isplate.

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88 i 57/11 – u daljnjem tekstu:ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ili da ju preinači na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i dosudi tuženiku parnični trošak.

U odgovoru na žalbu tužitelj poriče sve žalbene navode tuženika i predlaže nadležni drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Žalba je djelomično osnovana.

Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, i te žalbene tvrdnje su osnovane zbog toga što presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, no prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda to u konkretnom slučaju ne predstavlja razlog za ukidanje pobijane presude, jer je navedeni nedostatak bilo moguće otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku primjenom odredbe čl.373. a st.3. ZPP-a.

Osnovano tuženik u žalbi ukazuje i na postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.355. ZPP-a, jer sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio ni sve odlučne činjenice, što je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je u cijelosti prihvaćen postavljeni tužbeni zahtjev. Međutim, i navedeni nedostatak je bilo moguće otkloniti utvrđivanjem odlučnih činjenica od strane ovog drugostupanjskog suda na temelju dokaza koje je sud prvog stupnja izveo i koji postoje u predmetnom spisu, sve to primjenom odredbe čl.373. a ZPP-a.

Naime, nije sporno da je predmet spora u ovoj parnici tražbina tužitelja kao izvođača radova za izvedene radove po ugovoru o građenju, sklopljenim 2. lipnja 1999. godine sa ministarstvom kao naručiteljem radova, a sve to po ispostavljenoj okončanoj situaciji br.18/01 od 30. travnja 2001. godine.

U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno ni to da pobijanom presudom dosuđeni iznos (419.150,54 kune) predstavlja razliku između vrijednost svih izvedenih radova prema ispostavljenim privremenim situacijama (ukupno XIII) te prema okončanoj situaciji, i onoga što je za te izvedene radove nesporno plaćeno tužitelju od strane tuženika. Navedeni iznos utvrđen je i provedenim dokazom knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, na koji stranke nisu imale primjedbi ni prigovora.

Sporno je u ovom žalbenom stadiju postupka ima li tuženik pravo na umanjenje navedenog dosuđenog iznosa:

-i to za daljnji iznos od 282.918, 41 kunu s osnova obračunate ugovorne kazne zbog tužiteljeva kašnjenja u završetku radova,

-i za daljnje iznose od 28.320,94 kuna te 100.929,82 kune s osnova plaćenog tužiteljeva duga prema njegovim vjerovnicima - poduzeću E. d.o.o. i poduzeću „G. D.“ d.o.o Z..

Sud prvog stupnja, na temelju uvida u ugovor o ustupu potraživanja od 15. svibnja 2001. godine (list 196) utvrđuje da taj ugovor, u kojem se tužitelj pojavljuje kao cedent, tuženik kao cesus a E. kao cesionar (vjerovnik prema tužitelju), nije potpisan po tuženiku, iz čega izvodi zaključak da se tuženik na njega ne može pozivati niti ima pravo na umanjenje utuženog duga za iznos od 28.320,94 kune.

Točne su žalbene tvrdnje tuženika da je iznos od 28.320,94 kuna plaćen tužiteljevu vjerovniku E. d.o.o. Z. temeljem sklopljenog ugovora o cesiji, jer to proizlazi i iz dokaza koji postoje u predmetnom spisu – posebnog naloga za prijenos od 16. siječnja 2002. godine (list 194). Međutim, isto tako iz provedenih dokaza pred prvostupanjskim sudom – nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka (list 177) – također potpuno izvjesno proizlazi da je plaćanje navedenog iznosa tužiteljevu vjerovniku (cesija – 16.1.2002.) već uračunano i priznato tuženiku pri utvrđenju tužiteljeve tražbine u iznosu od 419.150,54 kune. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženiku ne pripada pravo na umanjenje iznosa od 419.150,54 kuna za daljnji iznos od 28.320,94 kune, ali ne zbog razloga koje navodi prvostupanjski sud već zbog toga što je plaćanje po navedenom ugovoru o cesiji već uzeo u obzir vještak pri izračunu visine tužiteljeve tražbine.

Nadalje, sud ne priznaje tuženiku pravo na umanjenje utuženog i dosuđenog iznosa (419.150,54 kuna) ni za daljnji iznos od 282.918,41 kunu s osnova obračunatih penala, jer smatra da tuženik nema pravo na obračun ugovorenih penala, a to stoga jer utvrđuje da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužitelja za kašnjenje završetka izgradnje predmetnog objekta, i stoga što tuženik prilikom preuzimanja građevine (primitka ispunjenja tužiteljeve obveze), nije u skladu sa odredbom čl.273.st.5. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 –u daljnjem tekstu ZOO/91) bez odgađanja saopćio tužitelju da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

Navedena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća kao pravilne i ovaj sud drugog stupnja, a ne prihvaćaju se tvrdnje tuženika koje je iznosio i u postupku pred prvostupanjskim sudom a ponavlja ih i u žalbi, tj. da su stranke u ugovoru (t.46.1.) ugovorile plaćanje penala za slučaj kašnjenja sa završetkom radova, i da je izvršenje radova bilo ugovoreno do 10. veljače 2000. godine a da je stvarna primopredaja objekta izvršena tek 20. prosinca 2001. godine.

Odredbom čl.273.st.1. ZOO/91 je propisano da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određenu novčanu svotu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem (ugovorna kazna). Nadalje, odredbom čl.273.st.4. ZOO/91 je propisano da kada je ugovorna kazna ugovorena za slučaj da dužnik zakasni sa ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu, s tim da je odredbom st.5. istog članka i zakona propisano i to da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja saopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

U predmetnom ugovoru o građenju stranke su doista ugovorile mogućnost obračunavanja penala (ugovorne kazne) za slučaj tužiteljeva kašnjenja za izvršenjem radova - završetkom izgradnje predmetnog objekta. Isto tako, u ugovoru je ugovoren i rok završetka radova sa danom 10. veljače 2000. godine, ali je ugovorena i mogućnost produljenja tog roka u kojem slučaju izvršitelj radova (tužitelj) mora voditelju projekta imenovanom od strane naručitelja (tuženik) podnijeti na usvajanje prijedlog novog datuma završetka radova. Iz dokumentacije koja postoji u predmetnom spisu (list 70-73 i 104), tj. zapisnika Povjerenstva za praćenje tijeka izgradnje imenovanog pri ministarstvu (naručitelj radova) potpuno izvjesno proizlazi da je, upravo odlukom tuženika, tužitelju u tri navrata odobreno produljenje roka završetka radova (list 104), s tim da je posljednji odobreni rok završetka određen do 2. svibnja 2001. godine, za koji dan su stranke ugovorile i primopredaju objekta.

Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno neosnovane su žalbene tvrdnje da bi se tužitelj u zakašnjenju sa izvršenjem svoje ugovorne obveze (završetka gradnje – predaje izgrađenog objekta) nalazio već od 10. veljače 2000. godine, već bi se eventualno o kašnjenju tužitelja sa ispunjenjem njegove obveze moglo raditi u vremenskom razdoblju od 2. svibnja 2001. godine pa do 21. prosinca 2001. godine, ukoliko primopredaja objekta nije izvršena 2. svibnja 2001. godine već 21. prosinca 2001. godine kako to tvrdi tuženik. Međutim, imajući u vidu naprijed citiranu odredbu čl.273.st.5. ZOO/91, na koju se poziva i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, za pravo obračuna penala nije dostatno da su penali ugovoreni, i da je do zakašnjenja došlo zbog uzroka za koji je dužnik odgovoran (čl.272.st.2. ZOO/91), već je nužno da je vjerovnik prilikom ispunjenja dužnikove obveze izjavio dužniku da zadržava pravo na obračun ugovorenih penala za slučaj kašnjenja sa ispunjenjem obveze. U konkretnom slučaju to znači da bi tuženik imao pravo na obračun penala zbog tužiteljeva kašnjenja sa dovršetkom izgradnje samo ukoliko je prilikom predaje objekta izjavio tužitelju da zadržava pravo na ugovorene penale.

Tuženik je tijekom postupka tvrdio da primopredaja izgrađenog objekta nije izvršena 2. svibnja 2001. godine, već da je stvarno objekt predan tuženiku 21. prosinca 2001. godine. Međutim o predaji završene građevine navedenog datuma tuženik nije sudu predočio bilo kakav dokument (zapisnik i sl.), iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik učinio izjavu u smislu odredbe čl.273.st.5. ZOO/91, temeljem koje bi mu pripadalo pravo na obračun ugovorenih penala, a što je tuženik bio dužan učiniti nakon što mu je tuženik pravo na penale osporio pozivom na naprijed navedenu zakonsku odredbu. U spisu postoji zapisnik (list 104) sa šestog sastanka Povjerenstva za praćenje tijeka izgradnje, održanog dana 27. studenog 2001. godine, dakle prije primopredaje izgrađenog objekta, a u kojem je konstatiran posljednji odobreni rok završetka radova (2. svibanj 2001. godine) te stvarni završetak radova (27. rujan 2001. godine), i dana suglasnost za naplatu penala u skladu sa ugovorom. Nadalje, u predmetno spisu postoji i dopis naručitelja radova od 7. siječnja 2002. godine upućen tužitelju u kojem se tuženik poziva na obračun ugovorne kazne u iznosu od 282.918,41 kune. Iz navedene sudu predočene dokumentacije nije moguće izvesti zaključak da je tuženik izjavu o pridržaju prava na obračun penala učinio tužitelju kada je primao (21. prosinac 2001.) zakašnjelo ispunjenje tužiteljeve obveze, tj. u skladu sa odredbom čl.273.st.5. ZOO/91, već da je to učinio naknadno nakon što je građevina već bila preuzeta, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije ostvario pravo na umanjenje utuženog iznosa za obračunati iznos penala.

Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja neutemeljeno, bez navođenja za to ikakvih razloga, odbio ne priznati mu iznos od 100.929,82 kune. Time je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, no taj nedostatak je otklonio ovaj sud drugog stupnja temeljem odredbe čl.373.a ZPP-a utvrđujući činjenice na temelju dokaza koje je sud prvog stupnja pribavio te koji postoje u predmetnom spisu.

Naime, tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tvrdio da je navedenim iznosom platio tužiteljev dug prema njegovom vjerovniku (G.-D.S d.o.o. Z.), i to u ovršnom postupku pokrenutom protiv tužitelja kao ovršenika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a nije sporno da knjigovodstveno financijski vještak navedeni iznos nije uzeo u obzir prilikom utvrđenja visine tužiteljeve tražbine u iznosu od 419.150,54 kune.

Iz posebnog naloga za prijenos (list 195) proizlazi da je sporni iznos (100.929,82 kune) tuženik doznačio dana 16. siječnja 2002. godine na račun Trgovačko suda u Zagrebu, temeljem ovršne odluke toga suda, radi namirenja ovršne tražbine poduzeća G.-D.S d.o.o.. Nadalje, iz preslike spisa Trgovačko suda u Zagrebu broj Ovrv-17557/2000 (list 155-167) izvjesno proizlazi da je u tom predmetu određena ovrha protiv tužitelja kao ovršenika, po prijedlogu poduzeća G.-D.S d.o.o. kao ovrhovoditelja, radi naplate tražbine u iznosu od 97.943.82 kune zajedno sa zateznom kamatom, i to pljenidbom ovršenikove novčane tražbine koju ima prema dužniku – tuženiku iz predmetne parnice – po okončanoj situaciji broj 18/01 od 30. travnja 2001. godine, da je po tom rješenju o ovrsi ovršenikov dužnik (tuženik) i postupio prijenosom iznosa od 100.929,82 kune na račun Trgovačkog suda u Zagrebu, a nakon toga je taj iznos prenesen i na račun ovrhoditelja (tužiteljeva vjerovnika), čime je djelomično namirena ovršna tražbina (glavnica i dio troškova ovrhe).

Prema tome, iz dokaza koji postoje u spisu proizlazi zaključak, da je iznosom od 100.929,82 kune, tuženik naplatio dio tužiteljevog duga prema poduzeću G.-D.S d.o.o., da je to tuženik učinio temeljem sudske odluke (rješenja o ovrsi), pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iznos od 419.150,54 kune valjalo umanjiti za navedeni iznos od 100.929,82 kune.

Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu za dosuđeni iznos od 318.220,72 kune, zajedno sa zateznom kamatom dosuđenom na taj iznos, a temeljem odredbe čl.373.a st.1. i st.3. ZPP-a djelomično ju uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem dijela tužbenog zahtijeva u iznosu od 100.929,82 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

Budući da je ovom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda o glavnoj stvari, to je onda u smislu odredbe čl.166.st.2. ZPP-a valjalo odlučiti i o troškovima postupka.

Naime, sud prvog stupnja je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, dosudivši tužitelju cjelokupan parnični trošak potreban za vođenje parnice, polazeći od toga da je tužitelj u cijelosti uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

Iz stanja predmetnog spisa (tužbe) proizlazi da je tužitelj utužio isplatu iznosa od 536.857,33 kune, i kod tog zahtjeva je ustrajao do 14. travnja 2010. godine kada je snizio navedeni prvotno postavljeni tužbeni zahtjev konačno potražujući isplatu iznosa od 419.150,54 kune. Sniženje tužbenog zahtjeva u suštini predstavlja povlačenje dijela tužbe, a pri odlučivanju o troškovima postupka, svako povlačenje tužbe koje nije posljedica udovoljavanja tom dijelu zahtjeva, ima se smatrati neuspjehom tužitelja u postupku. Dakle, imajući u vidu navedeno, te nespornu činjenicu da je tužitelj prvotno utužio iznos od 536.857,33 kune, a da mu je ovom drugostupanjskom presudom dosuđen iznos od 318.220,72 kune, o uspjehu stranaka u predmetnoj parnici valja zaključivati stavljanjem u razmjer upravo navedenog prvotno utuženog i konačno dosuđenog iznosa. Iz navedenog proizlazi da uspjeh tužitelja u predmetnoj parnici iznosi 59,3 % (318.220,72/536.857,33), što znači da uspjeh tuženika prema iznosi 40,7 %, pa je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a.

Nadalje, imajući u vidu naprijed navedeno, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom vrijednost predmeta spora, mjerodavna za odlučivanje o visini troškova zastupanja stranaka, od podnošenja tužbe pa do 14. travnja 2010. godine je iznosila 536.857,33 kuna, a od 14. travnja 2010. godine pa do završetka postupka je iznosila 419.150,54 kuna.

Kada sud odlučuje o troškovima postupka on je vezan vrijednošću predmeta spora, odredbama Odvjetničke tarife, ali i zahtjevom stranke, što znači da ne može stranci priznati i dosuditi troškove u iznosima većim od onih zatraženih u sačinjenom troškovniku. U momentu odlučivanja o troškovima postupka na snazi je Tarifa o nagradama i naknadi troškova (NN broj 142/12 – u daljnjem tekstu:Odvjetnička tarifa/12), a prema njenoj odredbi Tbr.48.t.3, ista se ima primijeniti prilikom odlučivanja o troškovima postupka od strane ovog drugostupanjskog suda.

S obzirom na navedeno, trošak tužitelja potreban za vođenje parnice, a koji se odnosi na njegovo zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika, iznosi ukupno 43.980,00 kuna. Taj troška, u skladu sa odredbom Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife/12 sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 5.370,00 kuna, u skladu sa odredbom Tbr.9.t.1. u svezi sa Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife/12 od troška zastupanja na dva ročišta (2.2.2004. i 13.3.2008.) po 5.370,00 kuna za svako, i troška zastupanja na četiri ročišta (11.10.2010., 17.01.2011., 04.05.2011.,10.10.2011.) po 5.000,00 kuna za svako, u skladu sa Tbr.8.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife od troška sastava podneska od 13.11.2006. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 5.370,00 kuna, i troška sastava podneska od 14.04.2010. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 5.000,00 kuna, i u skladu sa odredbom Tbr.8.t.3. u svezi sa Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife/12 od troška sastava dva podneska (13.07.2010., 08.02.2011.) u iznosu od po 1.250,00 kuna za svaki.

Navedenom trošku treba pridodati i trošak obračunatog PDV-a po stopi od 23 %, što iznosi 10.115,40 kuna, i trošak sudske pristojbe (na tužbu i presudu) u iznosu od 9.540,00 kuna, što sve u zbroju iznosi 63.643,40 kuna (43.980,00+10.115,40+9.540,00). S obzirom da je tužitelj u predmetnoj parnici uspio sa 59,3 %, to onda znači da mu u tom postotku pripada pravo na navedeni trošak, što iznosi 37.740,53 kune, no tom iznosu treba pridodati trošak vještačenja u cjelovitom iznosu od 3.000,00 kuna, pa ukupan trošak tužitelja na koji on ima pravo razmjerno uspjehu u parnici iznosi 40.740,53 kune.

Ukupan trošak tuženika potreban za vođenje predmetne parnice, a koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku, iznosi 43.765,00 kuna. Navedeni trošak, u skladu sa odredbom Tbr.8.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife/12 sastoji se od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.360,00 kuna, u skladu sa odredbom Tbr.9.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarifa/12 od troška zastupanja na dva ročišta (06.12.2007., 13.03.2008.) u iznosu od po 5.360,00 kuna za svako, i od troška zastupanja na četiri ročišta (11.10.2010., 17.01.2011., 04.05.2011., 10.10.2011.) u iznosu od po 5.000,00 kuna za svako, u skladu sa odredbom Tbr.8.t.1. u svezi sa Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife/12 od troška sastava podneska od 05.05.2010. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 5.000,00 kuna, u skladu sa odredbom Tbr.8.t.3. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife/12 od troška sastava dva podneska (27.01.2004., 04.09.2007.) u iznosu od po 1.342,50 kuna za svaki.

Uspjeh tuženika u parnici iznosi 40,7 %, a to znači da mu u tom postotku pripada pravo od navedenog troška (43.765,00 kuna), što iznosi 17.812,35 kuna.

Nakon izvršenog prebijanja naprijed navedenih troškova koji strankama pripadaju razmjerno uspjehu u parnici, proizlazi da bi tuženik bio u obvezi tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 22.828,18 kuna (40.740,53-17.812,35).

Tuženik je u ovom žalbenom stadiju postupka zatražio trošak izjavljivanja žalbe u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna. S obzirom da tuženik sa žalbom nije uspio u cijelosti već samo djelomično, i to sa 24 %, to mu onda u tom postotku pripada i pravo na trošak izjavljivanja žalbe, što iznosi 1.500,00 kuna.

Tužitelj je potraživao u ovom žalbenom postupku troška podnošenja odgovora na žalbu, no taj trošak mu nije dosuđen kao nepotreban za vođenje predmetne parnice.

Prema tome, kada se od iznosa od 22.828,18 kuna odbije iznos troška izjavljivanja žabe u iznosu od 1.500,00 kuna, tada proizlazi da je tuženik dužan tužitelju, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, naknaditi trošak predmetne parnice u iznosu od 21.328,18 kuna, koliko mu je ovom presudom i dosuđeno.

U Bjelovaru, dana 17. siječnja 2013. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Davorka Hudoletnjak

OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU

Vraća se spis sa 4 primjerka

drugostupanjske odluke.

Sjednica: 17.01.2013.

Datum

Potpisi

primljeno

Predsjednik vijeća: DAVORKA HUDOLETNJAK . prepisano

Član vijeća-izvjestitelj: ANTUN DOMINKO .

Član vijeća: SMILJKA PREMUŽIĆ

. uspoređeno

Zapisničar: DALILA JURIĆ

. otpremljeno

…………………………………………………………….……………

Zapisničar: Jednoglasno Predsjednik vijeća:

članovi vijeća: