Rev-1512/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1512/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. Z., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G.&P. iz Z., protiv tuženika T. P. iz N.

V., radi regresnog duga, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-800/11-2 od 10. studenog 2011. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đurđevcu broj P-194/08-9 od 4. studenog 2008., u sjednici održanoj 21. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime regresnog duga 52.980,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao što je to navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Drugostupanjskom presudom uz djelomično uvažavanje i odbijanje žalbe tuženika prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 22.922,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu za iznos od 24.508,52 kn sa kamatom, prvostupanjska presuda je preinačena tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda preinačena tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), s prijedlogom da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači te potvrdi prvostupanjsku presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelskoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet ovog spora je regresni zahtjev kojim tužitelj kao osiguratelj tuženika iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 52.980,40 kn isplaćenog oštećenicima na ime naknade štete nanesene im u prometnoj nezgodi koju je u alkoholiziranom stanju skrivio tuženik.

U ovom revizijskom stadiju postupka sporno je samo pitanje zastare.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina propisanom odredbom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), te da primjenom tog roka sporno potraživanje nije zastarjelo jer nije prošlo više od pet godina od isplate svakog pojedinog iznosa naknade štete.

Pravni stav prvostupanjskog suda da se na sporno potraživanje tužitelja primjenjuje opći zastarni rok drugostupanjski sud je ocijenio pogrešnim navodeći da se tužiteljeva tražbina odnosi na potraživanje iz ugovora o osiguranju i da se stoga primjenjuje zastarni rok od tri godine iz čl. 383. st. 3. ZOO-a.

Osporavajući pravilnost navedenog shvaćanja drugostupanjskog suda tužitelj se poziva na pravni stav Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci broj U-3-3948/2006 od 17. 12. 2008. da regresno potraživanje osiguratelja prema osobi koja je odgovorna za štetni događaj, pa bio to i osiguranik, zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a, te ističe da ta odluka sama po sebi predstavlja razlog za podnošenje revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP-a te da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao o konkretnom materijalnopravnom pitanju zastare poštivati stavove iz te odluke.

O pravnom pitanju zbog kojeg je revizija izjavljena da li se na zastaru regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti treba primijeniti zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 380. ZOO-a ili se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO-a revizijski sud je izrazio shvaćanje u više odluka (primjerice Rev-56/00 od 8. 7. 2004., Rev- 1371/09, Rev-1432/10 od 4. 4. 2012., Rev-x-420/14 od 9. 9. 2014., Rev-x 345/15 od 1. 9. 2015.) da takvo potraživanje zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu štete oštećeniku.

Budući da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa tim shvaćanjem navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Spomenute revizijske odluke donesene su nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. prosinca 2008. na koju se poziva tužitelj, tako da je prilikom njihova donošenja revizijskom sudu bio poznat sadržaj odluke Ustavnog suda. No, revizijski sud nije našao opravdanim preispitati i mijenjati svoju praksu, a za to ne postoji razlog niti u ovom slučaju.

Slijedom izloženog proizlazi da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je na temelju odredbe čl. 392b. st. 3. ZPP-a reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 21. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.