Supreme Court dismisses appeal on termination of employment contract due to breach of non-compete clause timing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling that declared an employment contract termination void. The employer argued the dismissal was improper because the employee allegedly breached a non-compete agreement, but the court found the employer failed to prove the breach occurred before the statutory 15-day deadline for termination. Consequently, the court upheld the lower courts' decision that the termination was untimely and void, ordering a judicial dissolution of the contract and awarding damages to the employee.
Legislator headnote
AI generatedČl. 107. st. 2. ZR; Čl. 116. ZR: An employer's dismissal of an employee is invalid if not served within the statutory period, and a failure to prove the employee breached a non-compete obligation prior to that deadline renders the dismissal untimely and void.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 449/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivice Crnića, Damira Mratovića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. R. iz B., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženika I. c. B. d.o.o., B., kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr-2278/04-2 od 15. veljače 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-481/01 od 14. travnja 2004., u sjednici održanoj dana 17. studenoga 2005.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika I. c. B. d.o.o. kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju br. … od 28. prosinca 2000. ništava, određen je sudski raskid ugovora o radu br. … između tužitelja i tuženika, time da je kao dan raskida radnog odnosa utvrđen 14. studenoga 2002. a tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade štete plati 24.000,00 kn sa zateznom kamatom od 14. travnja 2004. i da mu isplati naknadu plaće u iznosu od 52.800,00 kn sa zateznom kamatom, te da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 10.111,50 kn. Odbijen je tuženi zahtjev u iznosu od 19.200,00 kn. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tuženik predlaže da revizijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.
Revizija nije osnovana.
U revizijskoj fazi postupka tuženik ponavlja svoju tvrdnju da je izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju bio dopušten. Time ističe činjenicu da nije bilo mjesta primjeni čl. 116. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, ispr. 54/95 i 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje: ZR) kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.
Revident smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je izvanredni otkaz ugovora o radu nedopušten, uz ostalo, i zato što odluka poslodavca o tom otkazu nije obrazložena.
Suprotno toj tvrdnji revidenta drugostupanjski sud ne nalazi da odluka o otkazu nije obrazložena u skladu s odredbom čl. 111. st. 2. ZR, već ocjenjuje da je obrazloženje toliko šturo da nije jasno koji se nedopušten postupak tuženiku stavlja na teret, pa ocjenjuje da se tuženikov propust da u otkazu ugovora o radu određeno navede činjenične razloge otkaza ne može staviti na teret tužitelju (radniku), već upravo suprotno tuženiku (poslodavcu).
Prema čl. 111. st. 2. ZR poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Obrazloženje mora biti takvo da se iz njega može jasno razabrati koje čine ili propuste u obavljanju poslova zbog kojih je sklopljen ugovor o radu poslodavac stavlja radniku na teret. Ako je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu dvosmisleno ili nejasno onda takvo obrazloženje valja tumačiti u korist radnika. Pravilo o takvom tumačenju takvih odredaba sadrži čl. 100. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) prema kojem u slučaju kada je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Odgovarajuća primjena tog propisa dopuštena je temeljem čl. 6. ZR prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koji nije uređeno ZR-om, primjenjuju u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznog prava. U konkretnoj situaciji, iz obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, nejasno je je li tužitelj prekršio zabranu utakmice i time učinio štetu poslodavcu konkurirajući u istoj djelatnosti prije 12. prosinca 2000. ili nakon toga. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj prekršio zabranu utakmice s poslodavcem prije 12. prosinca 2000. Na temelju takvog utvrđenja osnovano su sudovi nižeg stupnja čili da je izvanredni otkaz ugovora o radu od 28. prosinca 2000. tuženik kao poslodavac zaklju
dao tužitelju kao radniku izvan roka od 15 dana određenog čl. 107. st. 2. ZR. Već iz tog razloga je otkaz ugovora o radu u ovom slučaju nedopušten. Zbog toga su sudovi zakonito primijenili odredbu čl. 116. ZR kad su izrekli, na temelju zahtjeva tužitelja, sudski raskid ugovora o radu.
S obzirom na to revizijska razmatranja tuženika u pogledu primjene čl. 145. ZR nisu pravno odlučna za rezultat ove parnice.
Tuženik ističe i prigovor da je tužba u ovom predmetu podnesena izvan zakonom određenog roka. Ni taj prigovor revidenta nije osnovan.
Tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu svog prava koji je primljen kod poslodavca 11. siječnja 2001. Poslodavac u roku 15 dana od dana zahtjeva radnika za zaštitu njegovih prava nije udovoljio tom zahtjevu. Prema čl. 126. st. 2. ZR radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Imajući na umu da je poslodavac o zahtjevu za zaštitu prava radnika trebao odlučiti najkasnije do 26. siječnja 2001., znači da je rok od 15 dana u kojem je tužitelj imao pravo zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom istekao 10. veljače 2001. Budući da je taj dan bio subota, tj. dan kada sud ne radi, to je tužba koja je predana sudu neposredno u ponedjeljak 12. veljače 2001., pravovremena. Budući da je riječ o rokovima koji su određeni na dane, u rok se ne uračunava dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (čl. 112. st. 2. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP). Naime, kako ZR nema posebnih odredaba o računanju rokova, to rokove valja računati primjenom ZPP.
Nije, dakle, osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP kojeg ističe revident.
Isto tako nije osnovan ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, a napose da presude prvog i drugog stupnja nemaju razloga o odlučnim činjenicama (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP). Sudovi su za svoje odluke naveli jasne i razumljive razloge koji nisu u suprotnosti sa stanjem spisa.
Zbog svega navedenog a na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 17. studenoga 2005.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ivo Grbin, v.r.