I Kž-296/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 296/07-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i Ileane Vinje, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. T., zbog kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika u Zagrebu, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. veljače 2007. godine, broj: K-us-19/05, u sjednici održanoj dana 27. rujna 2007. godine, u prisutnosti branitelja opt. N. T., A. V., odvjetnika iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N. T., po čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude.

Po čl. 123. st. 1. ZKP, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: državni odvjetnik) zbog povrede kaznenog zakona (čl. 368. st. 3. i 4. KZ-a) i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 369. ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je opt. N. T., po branitelju A. V., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu odbije i potvrdi pobijanu presudu.

I Kž 296/07-6

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP predmet je proslijeđen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, svojim podneskom od 2. travnja 2007. godine, broj: KŽ-DO-547/07 podržalo je žalbu državnog odvjetnika, sa obrazloženjem da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio „da potpisivanje Ugovora o konzaltingu ne predstavlja službenu radnju koja se ne bi smjela obaviti, jer je naručitelju radova bilo dobro poznato, u trenutku zaključenja ugovora, kako će vrijednost konzultantskih poslova premašivati iznos od 200.000,00 kn, čime su namjerno i svjesno zaobiđene odredbe Uredbe o postupku nabava roba, usluga i ustupanju radova“.

Kod takvog stajališta Državnog odvjetništva Republike Hrvatske ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić na sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 27. rujna 2007. godine.

O sjednici vijeća, po čl. 374. st. 1. ZKP, uredno je izviješten branitelj opt. N. T., A. V., odvjetnik iz Z., koji je sjednici vijeća i prisustvovao, a sjednici vijeća prisustvovao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić.

Žalba je osnovana.

Prije svega, iako državni odvjetnik u žalbi navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. st. 3. i 4. KZ-a, tj. da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon i da je glede kaznenog djela koji je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se državni odvjetnik žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud smatra da nema dovoljno dokaza da je opt. N. T. poduzetim radnjama ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, a iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da se na Ugovor o vršenju konzalting usluga od 10. travnja 1996. godine „nisu trebale primjenjivati odredbe Uredbe o postupku nabave robe i usluga i ustupanju radova – „"Narodne novine", broj 25/96“ (str. 13. pobijane presude), a iz te utvrđene okolnosti, prema prvostupanjskom sudu, proizlazi daljnji zaključak „da je u svemu poštivana procedura, pa potpisivanje Ugovora o vršenju konzalting usluga broj: … između T.- a po I. K., s jedne strane, kao izvršitelja usluge i Ministarstva znanosti i tehnologije, zastupanog po N. R., pomoćniku ministra K., kao naručitelja, od 10. travnja 1996. godine, predstavlja dopuštenu radnju i dopušteni pravni posao“ (str. 14., odl. 5. pobijane presude).

Do takvog zaključka prvostupanjski sud je došao na temelju utvrđenja da je obračun vrijednosti usluge u proračunskoj godini manji od 200.000,00 kn – a ta okolnost, prema čl. 3. Uredbe o postupku nabave robe i usluga i ustupanju radova, u cijelosti otklanja primjenu navedene Uredbe.

I Kž 296/07-6

Kako se opt. N. T. tereti zbog počinjenja kaznenog djela iz st. 2. čl. 343. KZ-a, tj. da je posredovala da se obavi radnja koja se ne bi smjela obaviti, a prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o „dopuštenoj radnji“, tj. radnji koja bi se morala obaviti (u smislu st. 1. čl. 343. KZ- a), prvostupanjski sud je po čl. 354. toč. 3. ZKP opt. N. T. oslobodio od optužbe.

Takvo zaključivanje prvostupanjskog suda je pogrešno i nije prihvatljivo za Vrhovni sud.

Prije svega, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi „da vrijednost usluge nije odrediva samo cijenom sata od 37,00 kn, već je potpuno ispušteno iz vida da se po čl. 6. Ugovora o vršenju konzalting usluga… izvršitelju usluga priznaju putni troškovi, troškovi noćenja, dnevnice i kilometraža, dok se poslovi obavljaju na sveučilištima i fakultetima izvan Z.“. Pri tome, državni odvjetnik s pravom ukazuje da se radilo o kapitalnoj investiciji, pa je Ugovor o vršenju konzalting usluga zaključen na neodređeno vrijeme, odnosno do opoziva stranaka, i da su se usluge koje je obavljao I. K. – kao izvršitelj usluga, obavljale na „13 fakulteta i sveučilišta i to onima u Z., ali tako i u R., O., D., Č. i P.“ (str. 3. žalbe).

Način na koji prvostupanjski sud utvrđuje vrijednost usluge (a posredno preko toga i obvezu primjene Uredbe o postupku nabave robe i usluga i ustupanju radova) sasvim je neprihvatljiv za Vrhovni sud. To što prvostupanjski sud „prihvaća računicu“ branitelja opt. N. T. da je I. K., kao izvršitelj usluge, „mogao u svakoj tekućoj godini maksimalno naplatiti, po osnovi utrošenog vremena, 76.960,00 kn“ (str. 13., odl. 6. pobijane presude), još ne znači da se na takav način može cjelovito utvrđivati vrijednost usluge iz čl. 6. Ugovora o vršenju konzalting usluge. U tom članku izričito je propisano da će se vrijednost usluge obračunavati za svaku ustanovu i svaki objekt posebno, s time da je prema odredbi čl. 7. Ugovora izričito ugovoreno da je izvršitelj usluge, nakon svakog obračuna radova naručitelju dužan dostaviti obračun usluge i troškove putovanja.

Utvrđenje prvostupanjskog suda da zbog toga što I. K. „nije naplatio niti lipe temeljem ovog ugovora (misli se na Ugovor o vršenju konzalting usluge), pa se ostale odredbe ove Uredbe (misli se na Uredbu o postupku nabave robe i usluga i ustupanju radova) nisu ni trebale primjenjivati“ (str. 14., odl. 3. pobijane presude), je pogrešno, jer, kao što s pravom ističe državni odvjetnik u žalbi, „sasvim je irelevantno što temeljem tog Ugovora I. K. nije naplatio niti jednu kunu, jer je jedino bitno samo to da je zaključenjem tog Ugovora dano pravo na naplatu novčanog iznosa na ime izvršenih usluga“ (str. 3., odl. 4. žalbe).

Time što je prvostupanjski sud na potpuni način propustio utvrditi visinu materijalnih troškova (iz st. 3. čl. 6. Ugovora), time što je vrijednost utrošenog vremena za izvršenje usluge (izraženog u satima) utvrdio na način „pretpostavljenog“ utroška vremena, umjesto da je utrošak vremena utvrdio na temelju stvarno utrošenog vremena za svaku ustanovu i za svaki objekt posebno i to u smislu stvarno realizirane usluge u proračunskoj godini (u smislu odredbe čl. 2. Ugovora o vršenju konzalting usluge), prvostupanjski sud je nepotpuno, a time i pogrešno utvrdio činjenično stanje, kako to u žalbi ističe i državni odvjetnik. Osim toga, prvostupanjski sud odlučnu činjenicu kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ- a, tj. činjenicu da se mora raditi o radnji „koja se ne bi smjela obaviti“ (između drugih zakonom određenih alternativnih radnji) ne utvrđuje na način da sadržajno ocjenjuje postupanje službene osobe koja zaključuje ugovor u ime i za račun Ministarstva znanosti i

I Kž 296/07-6

tehnologije, već službenu radnju ocjenjuje „dopuštenom“, „dozvoljenom“ i na temelju „Odluke od 15. prosinca 1995. godine – klasa: …; ur.broj: … (str. 14., odl. 8. pobijane presude), iako ta Odluka samo propisuje mogućnost sklapanja ugovora sa „istaknutim stručnjacima“ unutar i izvan Ministarstva za znanost i tehnologiju (posebno toč. III. odluke), zbog čega je prvostupanjski sud, i u tom pogledu pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Zbog svega navedenog, razlozi prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza da bi opt. N. T. ostvarila kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a zbog kojeg se tereti, barem za sada, nisu prihvatljivi za Vrhovni sud, zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve već jednom izvedene dokaze, posebnu pažnju posvetiti će utvrđenju stvarne vrijednosti usluge iz čl. 6. st. 1. i 3. Ugovora o vršenju konzalting usluge od 10. travnja 1996. godine, voditi će računa da se vrijednost usluge treba cijeniti prema načelu „integralnosti usluge“ (jedinstvenosti usluge), na što upućuju odredbe čl. 6. i 7. Ugovora (prema kojim odredbama se vrijednost usluge sastoji od obračuna usluge prema utrošenom vremenu, ali i troškovima putovanja), te će tek nakon toga zaključivati o tome da li dolazi u obzir primjena čl. 3. st. 1. Uredbe o postupku nabave roba i usluga i ustupanju radova ili ne, kao što će voditi računa da ocjena službene radnje iz st. 2. čl. 343. KZ-a (službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti) ovisi od mogućnosti primjene gore navedene Uredbe, te će nakon toga savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi činjenično stanje na kojem će utemeljiti novu odluku, a koju će valjano obrazložiti u smislu odredbe iz čl. 359. st. 7. ZKP.

Kako je razlog žalbe ostvaren, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu pronađene povrede zakona na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, to je po čl. 388. st. 1. ZKP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 27. rujna 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.