Pž-5523/2015-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

9 Pž-5523/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Vučaj, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja I. d.o.o., OIB ..., Z., 2. tužitelja S. Č., OIB ..., Z., koje zastupa punomoćnik J. E., odvjetnik u O. društvu E. i K. iz Z., protiv tuženika S. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćik A. Ž., odvjetnik u O. društvu Ž. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi 1. tužitelja i 2. tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2952/2014 od 25. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2018.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba prvotužitelja i drugotužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2952/2014 od 25. ožujka 2015. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 121.850,00 kn.

r i j e š i o j e

Odbacuje se žalba prvotužitelja i drugotužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2952/2014 od 25. ožujka 2015. u točki III. izreke kao nedopuštena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2952/2014 od 25. ožujka 2015. odbijeni su tužbeni zahtjevi na utvrđenje da su Ugovor o kreditu broj 500826 od 4. srpnja 2007., Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 500826 od 7. listopada 2009., Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 500826 od 15. studenoga 2010., Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 4. srpnja 2007. na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV-10790/2007 od 4. srpnja 2007. javnog bilježnika O. R. iz Z., Dodatak I. sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6. prosinca 2010. na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV-1562/2010 od 6. prosinca 2010. javnog bilježnika O. R. iz Z. ništetni, te bez pravnog učinka; Ugovor o kreditu broj 500826 od 4. srpnja 2007., Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 500826 od 7. listopada 2009., Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 500826 od 15. studenoga 2010., Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 4. srpnja 2007. na kojem postoji tekst

potvrde

o

solemnizaciji

pod

brojem

OV-10790/2007 od 4. srpnja 2007. javnog bilježnika O. R. iz Z., Dodatak I. sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6. prosinca 2010. na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV-1562/2010 od 6. prosinca 2010. javnog bilježnika O. R. iz Z., nepostojeći te bez pravnog učinka, a sve kako je to pobliže opisano u izreci presude (točka I. izreke). Naloženo je prvotužitelju i drugotužitelju da tuženiku nadoknade trošak postupka u iznosu od 424.025,00 kn (točka II. izreke). S preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 107.100,00 kn tuženik je odbijen (točka III. izreke).

Protiv te presude prvotužitelj i drugotužitelj su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti prvi postavljeni tužbeni zahtjev, ili preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti drugi od postavljenih tužbenih zahtjeva, odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Traže trošak sastava žalbe u iznosu od 164.156,25 kn.

Tuženik je odgovorio na žalbu prvotužitelja i drugotužitelja koju u cijelosti smatra neosnovanom. Predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 121.850,00 kn.

Žalba nije osnovana u odnosu na točku I. i II. izreke; a u odnosu na točku III. izreke pobijane presude žalba je nedopuštena.

Prema odredbi članka 358. stavka 3. ZPP-a žalba je nedopuštena, između ostaloga, ako je žalbu podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

Tužitelji nemaju pravnoj interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio tuženikovog zahtjeva s kojim je tuženik odbijen. Budući da je točkom III. izreke pobijane presude odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 107.100,00 kn, a sve imajući u vidu citiranu odredbu članka 358. stavka 3. ZPP-a, valjalo je u tom dijelu žalbu tužitelja ocijeniti nedopuštenom.

Zbog toga je valjalo na temelju odredbe članka 367. stavka 1. ZPP-a riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Pobijana presuda ispitana je u točkama I. i II. izreke sukladno odredbi članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona. Ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je pobijana presuda u točkama I. i II. izreke pravilna i zakonita.

Uvodno se ukazuje da je u ovom predmetu doneseno rješenje ovoga suda poslovni broj Pž-5524/15 od 26. listopada 2015. kojim je odbijena žalba predlagatelja osiguranja kao neosnovana i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2952/14 od 25. ožujka 2015., a sve u svezi predloženih privremenih mjera, budući da tužitelji žalbom pobijaju i navedeno rješenje o privremenoj mjeri, a o kojoj je ovaj sud već odlučio, tako da je predmet ovog žalbenog postupka odlučivanje o žalbama tužitelja protiv citirane presude.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, a niti njenim donošenjem nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Upravo suprotno žalbenim navodima, ocjena je ovoga vijeća da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi na temelju kojih provedenih dokaza je sud prvoga stupnja utvrđivao relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava.

Nakon što je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, pravilnom ocjenom i analizom dokumentacije koja prileži spisu pravilno je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim. Sve okolnosti je prvostupanjski sud pravilno i vrlo detaljno naveo i analizirao. Žalbeni navodi kojima žalitelji ponavljaju navode i prigovore iznesene tijekom prvostupanjskog postupka te o zaključcima i utvrđenjima prvostupanjskog suda iznose neargumentirano mišljenje, ocijenjeni su neosnovanim budući da takvim navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

U ovoj pravnoj stvari radi se o tužbi u smislu članka 188. stavka 2. ZPP-a, to jest o tužbi s dva tužbena zahtjeva u objektivnoj eventualnoj kumulaciji. Od ovih zahtjeva prvi (glavni) usmjeren je na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 500826 od 4. srpnja 2007., Aneksa broj 1. od 7. listopada 2009., Aneksa broj 2. od 15. studenoga 2010., Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 4. srpnja 2007. na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV-10790/2007 od 4. srpnja 2007. javnog bilježnika O. R. iz Z., Dodatak I. od 6. prosinca 2010. na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV-1562/2010 od 6. prosinca 2010. javnog bilježnika O. R. iz Z. sklopljeni između prvotužitelja I. d.o.o., Z., drugotužitelja S. Č. iz Z. i tuženika S. d.d., Z.. Drugi (eventualni) zahtjev tužitelja da ukoliko sud utvrdi da prvi (glavni) zahtjev nije osnovan iz bilo kojih razloga usmjeren je na utvrđenje da su navedeni Ugovor o kreditu broj 500826, Aneks broj 1., Aneks broj 2., Sporazum radi osiguranja od 4. srpnja 2007. te Dodatak I. od 6. prosinca 2010. ne postojeći te bez pravnog učinka.

Ocjena je ovoga vijeća da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da su navedeni Ugovor o kreditu broj 500826, Aneks broj 1. i Aneks broj 2., Sporazum od 4. srpnja 2007. te Dodatak I. od 6. prosinca 2010. ništavi, odnosno nepostojeći.

Isto tako, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da predmetno nisu ispunjeni uvjeti za primjenu određenja iz članka 41. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD).

Iz podataka u spisu proizlazi da je Ugovor o kreditu broj 500826 od 4. srpnja 2007. (list 7. - 10. spisa) sklopljen između tuženika kao kreditora i prvotužitelja I. d.o.o., Zagreb, kojeg zastupa direktor S. Č. iz Z. kao korisnika ujedno i založnog dužnika i jamca platca S. Č. iz Z.. Aneks broj 1. i Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 500826 (list 11. - 14. spisa) sklopljen je između istih stranaka. Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 4. srpnja 2007. (list 15. - 19. spisa) na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV- 10790/2007 od 4. srpnja 2007. javnog bilježnika O. R. iz Z. i Dodatak I. sporazumu radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6. prosinca 2010. na kojem postoji tekst potvrde o solemnizaciji pod brojem OV-1562/2010 od 6. prosinca 2010. javnog bilježnika O. R. iz Z. (list 20. - 21. spisa) sklopljeni su između tuženika kao vjerovnika i I. d.o.o., Z., kojeg zastupa direktor S. Č. kao dužnika i/ili založnog dužnika i S. Č. iz Z. kao jamac platac.

Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pravne pretpostavke ništetnosti spornog ugovora odnosno sporazuma na temelju članka 49. u vezi s člankom 41. ZTD-a. Suprotno mišljenju žalitelja, ocjena je ovoga vijeća da se predmetno ne radi o ograničenju u zastupanju koja društvo postavlja svojim članovima uprave i koja se upisuju u sudski registar, nego ograničenju članova uprave pri sklapanju određenih pravnih poslova koje je propisano zakonom.

Prema odredbi članka 41. stavka 1. ZTD-a ovlast za zastupanje trgovačkog društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik toga društva određene odredbama ovoga Zakona. Prema stavku 2., osobe koje zastupaju trgovačko društvu u smislu odredbe stavka 1. ovoga članka, te ograničenja njihovih ovlasti ako djeluju prema trećim osobama, upisuju se u sudski registar. Nadalje, prema stavku 3., na zastupnike društva iz stavka 1. ovoga članka odnosi se ograničenje iz članka 49. ovoga Zakona.

Odredbe članka 41. - 58. ZTD-a opće su odredbe o zastupanju trgovačkih društava, s tim da je odredbama kojima se uređuju pojedina trgovačka društva pobliže propisano tko sve može biti zastupnik po zakonu, ovlaštenja tih zastupnika i ograničenja u zastupanju.

Zabrana sklapanja ugovora sa samim sobom (članak 49. ZTD-a) odnosi se na sve zastupnike, pa tako i na zastupnike po zakonu.

Prema članku 49. ZTD-a kojim je regulirano „Sklapanje ugovora sa samim sobom“, prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

Ova odredba o zabrani sklapanja ugovora sa samim sobom bez posebne ovlasti primjenjuje se i na ostale osobe koje zastupaju trgovačko društvo. Zabrana je logična jer polazi od nečega što je prirodno, tj. da ista osoba neće podjednako štititi svoje interese i interese društva. Prokurist ipak može nastupiti na obje stranke – kao prokurist koji sklapa ugovor u ime društva, a na drugoj strani kao osoba koja sklapa ugovor u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba – pod uvjetom da ima posebnu ovlast trgovačkog društva. Kako je izneseno, zabrana sklapanja ugovora sa samim sobom odnosi se i na zastupnike po zakonu (arg. iz članka 41. stavka 3. ZTD-a).

Prema navedenim zakonskim odredbama članovi uprave, kao zastupnici trgovačkih društava po zakonu, ograničeni su u svojoj ovlasti za zastupanje tako što bez posebne ovlasti društva ne mogu nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Za zabranu je dovoljno da se član uprave nalazi u nekom od navedenih svojstava na obje ugovorne strane, jer to pobuđuje sumnju u postojanje sukoba interesa. Dakle, zabrana sklapanja ugovora sa samim sobom odnosi se na situaciju kada jedna te ista osoba sklapa ugovor i kao zastupnik društva s jedne strane i kao suugovaratelj. Međutim, drugotužitelj S. Č. je jedini član društva I. d.o.o., Z., i jedini član uprave tog društva, pa slijedi zaključak da nije imao od koga osim od samog sebe tražiti posebnu ovlast za sklapanje spornog ugovora jer drugotužitelj čini prvotužiteljevu skupštinu. Međutim, imajući u vidu da su u Ugovoru o kreditu te Aneksu broj 1. i Aneksu broj 2. i Sporazumu radi osiguranja novčane tražbine – na jednoj ugovornoj strani banka kao kreditor odnosno vjerovnik, a prvotužitelj I. d.o.o. kao korisnik kredita ujedno i založni dužnik, a drugotužitelj S. Č. je u navedenom ugovoru o kreditu odnosno u Aneksu broj 1. i Aneksu broj 2., odnosno Sporazumu radi osiguranja novčane tražbine i Dodatku I. naveden kao jamac platac.

Stoga je ocjena ovoga suda da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu određenja iz članka 49. i članka 41. stavka 3. ZTD-a.

Isto tako, pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti navedenog Ugovora o kreditu, Aneksa broj 1 i Aneksa broj 2 te Sporazuma od 4. srpnja 2007. i Dodatka I. od 6. prosinca 2010., odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje da su navedene isprave nepostojeće.

Nisu ispunjeni uvjeti za primjenu određenja iz članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO), a niti uvjeti za primjenu određenja iz članka 282. toga Zakona.

Kako bi obveznopravni ugovor proizvodio učinke, potrebno je ispunjenje pretpostavki koje se zakonom predviđaju za njegov nastanak i valjanost. Međutim, ako razlozi za nevaljanost ugovora nisu isti, to i sankcije za nevaljanost nisu uvijek iste, pa je Zakon o obveznim odnosima prihvatio za pojedine oblike nevaljanosti gradaciju i to na: ništetne, pobojne ugovore i nepostojeće ugovore. Ništetni ugovori imaju takve nedostatke u bitnim potrepštinama za sklapanje ugovora koji čine povredu javnog poretka, pa zakonodavac propisuje oštru sankciju, tj. takvi ugovori nemaju pravnih učinaka, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 322. stavak 1. ZOO-a). Pobojni ugovori su takvi koji su valjani od trenutka sklapanja ugovora, te izazivaju predviđene pravne učinke, ali se zbog određenih nedostataka koji su blaže prirode, pa je i sankcija blaža, mogu pobijati i proglasiti nevaljanim (poništenim). U pravnoj znanosti ističe se potreba za trećom gradacijom nevaljanih ugovora – tzv. nepostojećih ugovora. Nepostojeći ugovori bili bi oni kojima nedostaje jedan ili više bitnih potrepština za nastanak ugovora. Nepostojeće ugovore ne treba miješati s ništetnim ugovorima kod kojih su ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora, ali ne proizvode pravne učinke jer su protivni javnom poretku, dok kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora. Nepostojeći ugovori se temelje na pretpostavci nepostojanja bitnih potrepština za nastanak ugovora, dok su kod ništetnih ugovora te pretpostavke ispunjene, ali je opstojnost ugovora zabranjena prisilnim propisima ili moralom određenoga društva. Dok nepostojeći ugovor uopće ne postoji, ništetni ugovor postoji stvarno, makar ne i pravno pa stoga i ne proizvodi pravne učinke. Iako naš Zakon o obveznim odnosima pod nevaljanošću ugovora uređuje ništetne (članak 322. - 328. ZOO-a) i pobojne ugovore (članak 330. - 335. ZOO-a), neizravno spominje nepostojeće ugovore u članku 282. ZOO-a (nesporazum), jer kad dođe do nesporazuma (o prirodi ugovora, ili o osnovi ili o predmetu obveze, ugovor ne nastaje), dakle on je nepostojeći.

Prema odredbi članka 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kako je izneseno, pravilno je sud prvoga stupnja ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za ništavost iz citiranog članka 322. ZOO-a, budući da predmetno nisu povrijeđene odredbe članka 41. i članka 49. ZTD-a. Isto tako, ocjena je ovoga vijeća da se žalitelj pogrešno poziva na određenja iz članka 441. stavka 1. točke 10. ZTD-a, kojom odredbom je regulirana „Nadležnost skupštine“, budući da predmet ovog postupka nije pitanje nadležnosti skupštine, a kako je izneseno nisu povrijeđene odredbe članaka 41. i 49. ZTD-a.

Isto tako, ocjena je ovoga suda da je pravilno sud prvoga stupnja zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje da su navedeni Ugovor o kreditu, Aneks broj 1. i Aneks broj 2., te Sporazum od 4. srpnja 2007. i Dodatak I. od 6. prosinca 2010. – nepostojeći.

Stoga, prema stajalištu ovoga suda sud prvoga stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, kod ništetnih ugovora ispunjene su pretpostavke za nastanak ugovora: postojanje ugovorne strane, izjava volje, dopustiv i moguć predmet obveze činidbe, osnova te oblik ugovora, te je ocjena ovoga suda da su stranke u predmetnom ugovoru odnosno sporazumu postigle suglasnost o bitnim elementima ugovora odnosno sporazuma. Kod nepostojećih ugovora uopće nisu ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora, dakle, nepostojeći ugovor uopće ne postoji. Prema ocjeni ovoga vijeća, predmetno nisu ispunjene pretpostavke ni za utvrđenje ništavosti predmetnog Ugovora o kreditu, Aneksa broj 1. i Aneksa broj 2., te Sporazuma od 4. srpnja 2007. i Dodatka I. od 6. prosinca 2010., a ni za utvrđenje da su navedene isprave-nepostojeće, pa je pravilno sud prvoga stupnja odbio i prvi i drugi tužbeni zahtjev na utvrđenje.

Navodima svoje žalbe žalitelji nisu osnovano osporili zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

Isto tako, pravilno je sud prvoga stupnja donio odluku o parničnom trošku kako po osnovi u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova u smislu članka 155. ZPP-a. Odluka o parničnom trošku ispitana je kako kvalitativno tako i kvantitativno te je utvrđeno da je pravilna i zakonita. Isto tako, žalitelji niti ne obrazlažu razloge zbog kojih pobijaju odluku o parničnom trošku.

Iz navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 121.850,00 kn, budući da prema ocjeni ovoga suda ta radnja nije bila potrebna (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zbog toga je riješeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 23. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća

Branka Vučaj, v. r.