I Kž-1019/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1019/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnika Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.L., zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 21. studenog 1994. godine br. K-49/94, u sjednici održanoj dana 11. svibnja 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.P.,

p r e s u d i o j e:

I Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni i opt. B.L. za kriv. djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, zbog kojega je oglašen krivim pod točkom 1. izreke, po čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, a za kriv. djelo iz čl. 158. st. 1. KZRH, zbog kojega je oglašen krivim pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, po istom propisu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa se opt. B.L. za oba krivična djela u stjecaju, na temelju čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

II Žalba opt. B.L. odbija se kao neosnovana i u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja oglašen je opt. B.L. krivim zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, opisanog u točki 1, za koje mu je uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i kriv. djela iz čl. 158. st. 1. KZRH, opisanog u točki 2. izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, te je za oba krivična djela u stjecaju na temelju čl. 43. st. 2. toč. 3. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec, izrečena mu je sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH za vrijeme od jedne godine i obvezan je na snašanje troškova krivičnog postupka, kako je to precizirano u tom dijelu izreke prvostupanjske presude. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po svom branitelju Z.L., odvjetniku iz G..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženiku za oba djela utvrde strože kazne i izrekne stroža jedinstvena kazna.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i mjeri sigurnosti, te predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, u protivnom ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, izjašnjavajući se o žalbama na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalbu državnog odvjetnika uvaži, a optuženikovu odbije kao neosnovanu.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je optuženikova žalba neosnovana.

Na žalbu optuženika - osim zbog odluke o kriv. sankcijama

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik obrazlaže tvrdnjom da izreka pobijane presude proturječi njenim razlozima, te da o odlučnim činjenicama nisu navedeni razlozi. Naime, u činjeničnom opisu djela (pod toč. 1.) se navodi da je on bio djelomično zasljepljen svjetlima vozila s kojim se mimoilazio, a ta činjenica da mu se uopće ne uzima u obzir, već se u razlozima presude navodi da je saobraćajni vještak utvrdio da je intenzitet svjetala prestao djelovati na njega kada je od mjesta naleta bio udaljen za 19,7 m, odnosno da bi po vještačkom nalazu zasljepljenost prestala kada je od mjesta naleta bio udaljen 15 metara. Osim toga, sud prvoga stupnja da ne daje razloge o bitnoj činjenici vezanoj za njegovo prilagođavanje vida nakon prestanka zasljepljenosti, a o tome da ne govori ni vještak.

Ovi prigovori nisu osnovani.

Upravo o djelomičnoj zasljepljenosti optuženika, uz ostale činjenice koje proizlaze iz zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije te rekonstrukcije događaja, vodio je računa prometni vještak, ali i sud, dajući za to razloge na str. 5-6 pobijane presude. Sud prvoga stupnja izričito navodi da prihvaća kao utvrđenu činjenicu djelomične zasljepljenosti, jer optuženikova "tvrdnja nije osporena nijednim provedenim dokazom", no optuženik ispušta iz vida da upravo on propušta reagirati kada uočava nailazeće vozilo s dugim svjetlima, a bio je dužan odmah, pa i drastično smanjiti brzinu, ali on vozi nesmanjenom brzinom i tom brzinom nalijeće na pješaka.

Bez ikakvog osnova je ukazivanje žalitelja na mišljenje vještaka dato tijekom glavne rasprave održane 22. travnja 1994. godine, kada je vještak baratao s novim podatkom u pogledu udaljenosti nailazećeg vozila u vrijeme zasljepljenosti, kako je to tada tvrdio optuženik. Naime, raniji nalaz i mišljenje vještak je dao prema podacima spisa predmeta, pa tako i skice lica mjesta, a koja je bila manjkava, na glavnoj raspravi je ostao kod tog nalaza, ali sada je vršio odgovarajuće proračune prema tvrdnji optuženika, da bi tek pri rekonstrukciji događaja bio u punoj mogućnosti da analizira prometnu situaciju, imajući u vidu osobine kolovoza, zakrivljenost zavoja, pobliži podatak kada je to objektivno optuženik mogao biti zasljepljen, pa je i dao i novi nalaz i mišljenje (l. 78-84), a zapravo dopunu ranijeg nalaza (l. 49-54).

Sasvim je jasno, da je i kod djelomične zasljepljenosti kakvu to i utvrđuje sud prvoga stupnja, a o potpunoj zasljepljenosti se niti ne govori, i kod tako kratkotrajne zasljepljenosti kao u konkretnom slučaju, poatrebno izvjesno vrijeme prilagodbe vida, ali se je upravo optuženik, dakako uz doprinos neidentificiranog vozača, svojom nepropisnom vožnjom doveo u situaciju da naleti na pješaka, jer nije reagirao smanjivanjem brzine kako je to već rečeno, a i zasljepljenost je bila samo djelomična i kratkotrajna. Prosječan trijezan vozač bi reagirao odmah, dakle pravovremeno.

Dakle, sud prvoga stupnja je dao razloge upravo o svim odlučnim činjenicama, koje se odnose na bitna obilježja predmetnih krivičnih djela, pa pobijanom presudom nije ostvarena bitna postupovna povreda

I Kž 1019/94.

iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, ali ni bilo koja druga bitna povreda iz čl. 354. ZKP, čije postojanje sud drugoga stupnja ispituje po službenoj dužnosti na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj žalitelj nalazi u tome - što je sud prvoga stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ing. Š. datog nakog obavljene rekonstrukcije, a s tim u vezi ukazuje se na ranije mišljenje vještaka datog prije rekonstrukcije, na glavnoj raspravi, prigovara se činjeničnim zaključcima suda i tvrdi da uzrok nezgode nije alkoholiziranost optuženika i neprilagođena brzina, već isključivo optuženikova zasljepljenost dugim svjetlima vozila koje je dolazilo iz suprotnog pravca. Za brzinu, kojom se optuženik kretao, tvrdi se da je bila prilagođena uvjetima kretanja kroz zavoj, jer se isti može svladati i brzinom od 60 km na sat, a optuženik da nije prekoračio ni dozvoljenu brzinu, koja iznosi 40 km na sat. O tome da postoji prometni znak postavljen zbog uzastopnih zavoja za oko 200-250 metara od mjesta nezgode. Vještak da je na spomenutoj glavnoj raspravi ustvrdio da bi nalet na pješaka bio izbjegnut tek pri brzini od 16 km na sat, a nije bilo nikakvih objektivnih razloga da se on kreće tom brzinom.

U odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, ponavlja se optuženikova obrana i tvrdi da je kasnije u D. "ostavio svoje vozilo na sred ulice gdje ga je svatko mogao vidjeti, a što ne bi učinio da je znao da je udario oštećenika pa se udaljio".

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na djelo pod točkom 1. vidi se u tome - što sud prvoga stupnja nije prihvatio prijedlog obrane da se provede novo prometno vještačenje, pa se kod toga prijedloga ostaje i u žalbi.

Međutim, ovaj sud nalazi da je sud prvoga stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a što je valjano i obrazložio, postupajući u cijelosti u smislu čl. 347. st. 7. ZKP.

Prije svega treba reći - da je sud prvoga stupnja opravdano odbio prijedlog za provođenjem novog prometnog vještačenja, a što je dostatno i obrazložio (str. 3), jer je i po nalaženju ovog suda vještak ing. V.Š. dao stručan i objektivan nalaz s mišljenjem, napose nakon rekonstrukcije događaja, kada je i obišao lice mjesta, izmjerio odnosni zavoj i ustanovio kada je uopće optuženik mogao biti zasljepljen, a odgovorio je stručno i objektivno na sva sporna pitanja.

Neosnovano se tvrdi da je optuženik vozio prilagođenom brzinom samo stoga što se oštar zavoj ulijevo može savladati i brzinom od 60 km na sat, a osim toga da je vozio i dozvoljenom brzinom koja je zbog uzastopnih zavoja ograničena na 40 km na sat. Ta dozvoljena brzina predstavlja najveću dozvoljenu brzinu, a što znači da se ne smije prekoračiti ni kod optimalnih uvjeta. Takvi uvjeti nisu nikako noću, jer s obzirom na osobine samog zavoja, njegovu oštrinu, zakrivljenost, svjetla vozila ne osvjetljavaju kolovoz u njegovoj cijeloj dužni, ne prate ga, upravo zbog oštrine, već svjetla silaze s kolnika, kako je to utvrdio prometni vještak, a što je i logično. Optuženik je dobro poznavao taj zavoj, pa kada alkoholiziran, nakon provedene noći u lokalu, na zabavi, u ranim jutarnjim satima, ali još uvijek noću, vozi brzinom od oko 45 km na sat - onda je to, osim što je i nešto prekoračena, neprilagođena osobinama i stanju puta i njegovim psihofizičkim sposobnostima kao vozača. To mu je već nalagalo da vozi znatno manjom brzinom na odnosnoj dionici puta. No, ne radi se samo o tome. Njemu dolazi u susret vozilo s dugim svjetlima i on to uočava, ali uopće na tu činjenicu ne reagira, ne smanjuje brzinu, pa ni onda kada biva djelomično zasljepljen, već i dalje vozi brzinom od oko 45 km na sat i tom brzinom nalijeće na pješaka. Da je optuženik reagirao na kočioni mehanizam, smanjio brzinu na 35 km/sat, a to mu je i nalagala prometna situacija, do naleta na pješaka ne bi došlo, ili bi se radilo o neznatnim posljedicama. Ali on ne postupa kao prosječan

I Kž 1019/94.

trijezan vozač upravo zato što i nije bio trijezan, već pod utjecajem alkohola, zbog čega su njegove vozačke sposobnosti bile umanjene. Sve je to ispravno utvrdio sud prvoga stupnja na temelju provedenog postupka i napose poduzetim vješačenjima. Pri tome treba reći da je pogrešan stav obrane i o tome da bi u ovoj prometnoj situaciji djelomična zasljepljenost optuženika predstavljala ekskulpirajuću okolnost, a to iz gore navedenih razloga, već ona predstavlja jednu od okolnosti pod kojima se djelo zbilo i u konkretnom slučaju predstavlja značajnu olakšavajuću okolnost.

Nisu osnovani prigovori ni činjeničnom utvrđenju suda u pogledu djela pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude.

Prije svega, ne stoji tvrdnja (u žalbi) da je optuženik, nakon nezgode, ostavio svoje vozilo u centru D. "na sred ulice, gdje ga je mogao svatko vidjeti", a da tako ne bi postupio da je znao da je udario u oštećenika.

Optuženik nije ostavio vozilo "na sred ulice", već u dvorištu kuće broj 5, prednjim (oštećenim) krajem okrenutim prema garaži koja se nalazi u istom dvorištu, kako to proizlazi iz službene zabilješke PS D. (l. 17-18). U tu garažu, nije dakle ulaz s ulice, već iz dvorišta u koje je prilaz između kuća, kako je to vidljivo iz fotodokumentacije (snimci br. 10 i 11).

Optuženik nije bio tempore criminis pijan do te mjere da ne bi mogao znati u što je udario. Prema njegovoj vlastitoj obrani, on je pio alkoholna pića i nakon događaja, što sud prihvaća, a to je bilo od utjecaja na količinu apsolutnog alkohola u njegovom organizmu u vrijeme vađenja krvi i urina, o čemu je vještak - toksikolog vodio računa i zato našao da je optuženik u vrijeme događaja imao u krvi tek 1,23 g/kg apsolutnog alkohola. Pješak je bio nabačen na prednji dio vozila, kojom prilikom je svojim tijelom i razbio prednje vjetrobransko staklo. Ali ne samo to. Nalet na pješaka je uslijedio na 1,90 m od PTM, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka (l. 79), tragovi, pak, krvi u jarku, u kojem je nađen pješak, nalaze se na 18,10 m - 18,40 m od PTM, a što znači - da je oštećenik, nabačen na "haubu" automobila, jedno vrijeme i nošen na automobilu, a kako je optuženik, nakon naleta, vozio po travnatoj bankini, o čemu su ostali vidljivi tragovi, evidentirani u zapisniku o očevidu (l. 13-16) na udaljenosti od 18,10 m od PTM, pa sve do 31,60 m od PTM, to je i logično da je oštećenik pao s vozila u jarak pokraj kolovoza, vidljiv na fotografiji broj 3. Da je pješak nabačen na vozilo, da je na vozilu nošen, a potom pri silasku kotača van kolovoza i odbačen s vozila, optuženik je mogao vidjeti i znati, a poglavito iz razloga što se nije nalazio u teško pijanom stanju. Usprkos toga, on je, navodno, pogledao samo kolovoz, na kojemu nije bilo oštećenika i udaljio se. Ostavio je tako teško povrijeđenog čovjeka bez pomoći i ovaj je nađen tek za oko dva sata kasnije.

Stoga je sud prvog stupnja i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na oba krivična djela iz izreke pobijane presude i zakonito je postupio kada je optuženika za ista oglasio krivim.

Na žalbe stranaka zbog odluke o krivičnim sankcijama.

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

U stvari, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti i one, i po nalaženju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, predstavljaju u svojoj ukupnosti odista osobito olakotne okolnosti u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH, ali ne i takvog značaja da bi opravdavale najmanju moguću kaznu, koja se uopće može izreći za krivično djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Naime, optuženik je policajac i kao takav je trebao raditi na otkrivanju i suzbijanju, između ostalog, prometnih delikata, no upravo on cijelu noć provodi po lokalima, na zabavi, pije alkoholna pića, iako dobro zna kako alkohol utječe na vozačke sposobnosti, a njemu predstoji vožnja - povratak u D.. On se, i nakon što

I Kž 1019/94.

je identificiran kao osoba koja je prouzrokovala prometnu nezgodu, ponaša neprimjereno, nesavjesno - pije alkohola pića.

Po nalaženju ovoga suda, imajući u vidu sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne u smislu čl. 37. OKZRH, pa tako i same okolnosti pod kojima su predmetna djela učinjena (djelomična zasljepljenost pa iz tog razloga i doprinos ne samo oštećenika, već i neidentificiranog vozača), primjerena je prema optuženiku za krivično djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, a za djelo pod točkom 2. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Ovom kaznom će se moći postići svrha kažnjavanja u svim njenim vidovima, predviđena u čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH.

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

Žalba optuženika nije osnovana ni zbog sigurnosne mjese iz čl. 63. OKZRH, koju mu je potpuno ispravno i zakonito izrekao prvostupanjski sud, a i vrijeme od jedne godine nije predugo, već primjereno stupnju opasnosti od optuženika kao vozača.

Iz navedenih razloga trebalo je presuditi kao u izreci, na temelju čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 11. svibnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.