Revr-658/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 658/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica F. A., dipl. pravnica iz Saveza samostalnih sindikata – Gradsko povjereništvo za Z., protiv tuženika T. d.d. Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr- 2106/02-2 od 17. lipnja 2003. godine, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-2546/00 od 18. veljače 2002. godine, u sjednici održanoj dana 14. travnja 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice se prihvaća te ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-2106/02-2 od 17. lipnja 2003. godine i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja tako da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su nedopuštene Odluka o prestanku radnog odnosa broj 04/1-47/95 od 20. prosinca 1995. godine, te Odluka kojom se odbija prigovor tužiteljice od 21. siječnja 1996. godine, te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto "servirke" na rad s danom 22. 12. 1995.g., a u radni odnos sa danom 22.05.1996.g., sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe".

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 - dalje ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Osnovano se međutim u reviziji navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Utvrđeno je da je tuženik dana 20. prosinca 1995. godine donio odluku kojom utvrđuje da je za radom tužiteljice raspoređene na poslove servirke u PJ U. trajno prestala potreba temeljem Programa rješavanja viška radnika, a zbog organizacijskih, ekonomskih i tehnoloških razloga. Odlukom Komisije za radne odnose tuženika broj 04/2-KRO-6/96 od 22.01.1996. godine odbijen je prigovor tužiteljice s obrazloženjem da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena u skladu s Programom o rješavanju viška radnika.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan s obrazloženjem da je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici suprotno odredbama čl. 25. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" broj 25/92, 26/93 i 29/94 –dalje: ZRO), jer je utvrđeno da je tužiteljica rođena 1957. godine, da ima troje djece od kojih je jedno hendikepirano, da ima 18 godina radnog staža i da joj je suprug u invalidskoj mirovini od 1993. godine. S druge strane na radnom mjestu servirke i dalje su ostale raditi radnice koje imaju manje djece, s tim da jedna od njih nema djece, a jedna radnica ima manje radnog staža od tužiteljice, dok su tri radnice mlađe od tužiteljice. Prvostupanjski sud je također utvrdio na temelju iskaza svjedoka koji je bio tužiteljici rukovoditelj da je tužiteljica bila vrijedna radnica i baš zbog toga da je bila raspoređivana na tzv. kritična gradilišta na kojima su radili radnici koji su često imali primjedbi na hranu. Prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 78. ZRO, jer tužiteljica nije zbog toga što ima hendikepirano dijete radila sa skraćenim radnim vremenom, ali utvrđuje da je tuženiku bilo poznato da tužiteljica ima hendikepirano dijete.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužiteljica imala bolju poziciju u odnosu na radnike koji su ostali na radu, a kojima je "u smislu kriterija iz čl. 25. st. 3. ZRO, poslodavac dao prednost (dužina staža)." U obrazloženju drugostupanjske presude navodi se i da tuženik "nije bio dužan konkretizirati primjenu kriterija, na način kako je propisane kriterije primjenjivao."

Osnovano se u reviziji ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati. Razlozi koji su navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude u suprotnosti su s činjeničnim utvrđenjima iz prvostupanjske presude. U obrazloženju presude suda prvog stupnja, između ostalog, je navedeno da jedna radnica koja je zadržana na radu na istom radnom mjestu na kojem je radila tužiteljica (servirka) "ima manje radnog staža od tužiteljice", a suprotno tom utvrđenju drugostupanjski sud navodi da je tuženik radnicima koji su ostali raditi u smislu kriterija iz čl. 25. st. 3. ZRO "dao prednost (dužina staža)". Prilikom utvrđivanja za kojim radnicima je trajno prestala potreba, prema odredbi čl. 25. st. 3. ZRO, uzimaju se u obzir slijedeći kriteriji: (a) uspješnost u radu, (b) posebna znanja i sposobnosti, (c) stručna sprema, (d) dužina radnog staža i (e) socijalni status radnika. Autonomno je pravo poslodavca da ocijeni kojem kriteriju i u kojoj će mjeri dati prednost prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba, ali razlozi koje navodi drugostupanjski sud - da poslodavac nije dužan konkretizirati primjenu kriterija na način kako je propisane kriterije primjenjivao – nejasni su.

Poslodavac je slobodan u odluci kojem će od propisanih kriterija dati prednost, ali to ne znači da treba ostati tajna kojem je konkretno kriteriju dao prednost. Tuženik je dostavio spisak od sedam radnica koje su zadržane na radu na radnom mjestu servirke na kojem je radila i tužiteljica (list 76) i mogao je dati prednost bilo kojem od propisanih kriterija kada je odlučio da tih sedam radnica zadrži u radnom odnosu, a ne i tužiteljicu. Tuženik ih je mogao zadržati na radu primjerice zbog toga što svih sedam radnica imaju stručnu spremu višu od one koju ima tužiteljica, ali se mora utvrditi kojem kriteriju je dao prednost, a ne može se tužbeni zahtjev odbiti uz obrazloženje da tuženik nije bio dužan konkretizirati primjenu kriterija. Prvostupanjski sud je naveo kriterije po kojima tužiteljica ima prednost u odnosu na neke od radnica koje su zadržane na radu, a drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu ne navodeći bilo koji od kriterija iz čl.25.st.3.ZRO po kojemu su sedam zadržanih radnica u povoljnijem položaju od tužiteljice, a kojem je tuženik dao prednost, osim što je naveo da je tuženik dao prednost dužini staža što je međutim suprotno utvrđenju suda prvog stupnja (i sa sadržajem isprave na listu 76 spisa, tj. popisa zadržanih radnica kojeg je dostavio tuženik u kojem je navedeno da S. K. ima 11 godina radnog staža, dakle manje od tužiteljice).

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 394. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju kao osnovanu, te ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje s tim da prilikom ponovnog odlučivanja o žalbi u obrazloženju presude ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu čl. 375. st. 1. ZPP i za svoju odluku o osnovanosti odnosno neosnovanosti žalbe navede jasne razloge.

U Zagrebu, 14. travnja 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.