Revr-699/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 699/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovća, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr.sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K., V. J., Z. P., S. Ž. i V. K., svi iz P., te Ž. Z. i I. D. iz K., koje zastupaju B. Š. i T. M., odvjetnici u P., protiv tuženika „J.“ d.d. iz R., koga zastupa A. Š., odvjetnik u M., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 22. srpnja 2005., br. Gž-333/05, kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Metkoviću od 20. rujna 2004., br. P-728/96, u sjednici održanoj dana 18. listopada 2005. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je tužba tužitelja za utvrđenjem nezakonitih rješenja o prestanku radnog odnosa kako je navedeno u izreci toga rješenja, dok je presudom navedenog suda odbijen zahtjev tužitelja za naknadu plaće, a dopunskom presudom toga suda odbijeni su tužitelji sa zahtjevom protiv tuženika da ih je ovaj dužan vratiti na posao, te tužitelju Z. P. naknaditi plaću, kao da je dužan isplatiti tužiteljima zatezne kamate.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu i rješenje prvostupanjskog suda.

Protiv presude i rješenja drugostupanjskog suda tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude i rješenja nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Tužitelji ne iznose konkretno koje bitne povrede odredaba parničnog postupka su učinjene u postupcima pred sudovima nižega stupnja, a pogotovo ne navode u čemu se te povrede sastoje.

Po odredbi čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Budući da tužitelji u reviziji nisu naveli koje konkretno povrede odredaba parničnog postupka su učinjene pred nižestupanjskim sudovima to ovaj revizijski sud nije razmotrio osnovanost tog njihovog prigovora.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitima rješenja o prestanku radnog odnosa i naknade plaće, te zahtjev tužitelja S. K., Z. P. i V. K. za vraćanje na posao, te isplatu zateznih kamata i zahtjeva Z. P. za naknadu plaće koju bi ostvario da je radio kod tuženika od 1. kolovoza 2000. godine.

Tuženik je spomenuta rješenja donio 25. veljače 1993. godine, pa u razrješenju ovoga spora treba primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 – dalje ZRO) i Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 – dalje ZOPRO) koji su u to vrijeme bili na snazi.

Po odredbi čl. 83. ZORPO radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog tijela u organizaciji ili ako to tijelo ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva (odnosno prigovora) ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji prethodno nije zatražiti zaštitu prava pred nadležnim tijelom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik rješenja o prestanku radnog odnosa od 25. veljače 1993. godine dostavio tužiteljima uz pouku o pravnom lijeku prema kojoj su tužitelji upućeni da mogu u roku od 15 dana po primitku tih rješenja podnijeti zahtjev za zaštitu pred nadležnim sudom, po kojoj uputi su tužitelji postupili.

Na temelju tih činjenica nižestupanjski sudovi su zauzeli pravilno pravno stajalište da traženje zaštite prava pred nadležnim tijelom poslodavca čini neophodnu procesnu pretpostavku za pokretanje sudskog postupka, koja u konkretnom slučaju ne postoji, jer tužitelji prije podizanja tužbe kod suda nisu zatražili zaštitu prava kod tuženika. Pogrešna uputa tuženika u pobijanim odluka u kojoj se tužitelji upućuju da protiv tih odluka mogu neposredno kod suda tražiti zaštitu prava u konkretnom slučaju ne opravdava preskakanje zakonom propisanog postupka, jer poslodavac davanjem pogrešne upute ili izostavljanjem bilo kakve pravne upute u svojoj odluci ne može mijenjati zakonom propisani postupak, tj. potrebu ostvarenja procesne pretpostavke glede mogućnosti traženja sudske zaštite koja pripada radniku u slučaju povrede prava, a isto tako nepoznavanje navedenog zakonskog propisa od strane radnika ovoga ne ispričava.

Budući da nije dakle postojala procesna pretpostavka u konkretnom slučaju za traženje sudske zaštite glede utvrđenja nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa od strane tužitelja nižestupanjski sudovi su pravilno odlučili kada su tužbu utoliko odbacili.

Iz razloga što su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu tužitelja za utvrđenje nezakonitima rješenja o prestanku radnog odnosa, to više nije bilo pravne osnove za njihove daljnje zahtjeve, tj. za vraćanje na posao i zahtjev za isplatu naknade plaće.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 18. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.