Rev-2130/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-213O/199O-2

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z. i Š. V. iz D., koje zastupa D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Stambene zadruge K. iz Z., koga zastupa A. O., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu, od 23. siječnja 199o. br. Gž-165/9o-2. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. listopada 1989. br. P-3119/89, u sjednici održanoj dana 15. siječnja 1991.,

presudio i riješio je

I Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

II Odbacuje se dopuna revizije tužitelja kao prekasno podnijeta.

Obrazloženje

Presudom prvostepenog suda obvezan je tuženik platiti tužiteljima iznos od 368 dinara (3.679.837 prijašnjih dinara) zajedno sa kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Drugostepeni sud je potvrdio presudu prvostepenog suda.

Protiv presude drugostepenog suda tužitelji su izjavili reviziju iz koje proizlazi da presudu pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud tu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni Javni tužilac Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da su stranke zaključile ugovor kojim se tuženik obvezao izgraditi tužiteljima garsonjeru uz obvezu tužitelja da unaprijed plate iznos od 368 dinara (3.679.837 prijašnjih dinara) što su ovi i uplatili 1. studeni 1985. godine.

Takodjer nije sporno da tuženica nije ispunila svoju obvezu iz ugovora tj. da nije izgradila garsonjeru za tužitelje nakon čega je došlo do faktičnog raskida ugovora.

Tužitelji zahtjevom svoje tužbe traže povrat onoga što su u ispunjenju ugovora predali tuženiku i to prije spomenuti iznos tj. glavnicu i kamate.

Kod toga tužitelji traže pored glavnice kamate koje bi dobili da su glavnicu uložili na štednju kod banke i oročili je na vrijeme od preko godinu dana, i to od dana isplate tuženiku, te zateznu kamatu na tako dobiveni iznos tj. na glavnicu uvećanu za kamate koju bi im platila banka.

Pravilno je pravno stajalište nižestepenih sudova da tužiteljima po odredbi čl. 132. st. 5. Zakona o obveznim odnosima pripadaju pored glavnice zatezne kamate od dana kada je tuženik primio njihovu isplatu, a ne i kamate koje bi im banka platila da su oni eventualno oročili glavnicu.

Neosnovano se tužitelji u reviziji pozivaju na odredbu čl. 279. st. 2. spomenutog zakona, ne vodeći pri tome računa o odredbi st. 1. toga člana navedenog zakona.

Iz navedenih razloga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku ZPP).

Tužitelji su dopunu svoje revizije predali sudu nakon proteka 3o-dnevnog roka predvidjenog u čl. 382. st. 1. ZPP, pa je stoga tu dopunu kao prekasno podnijetu trebalo odbaciti (čl. 392. ZPP-a).

U Zagrebu, 15. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.