Croatian Supreme Court dismisses appeal for breach of procedure and material law in contract dispute.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment in a contract dispute regarding estate administration. The defendant argued for a significant procedural violation and incorrect application of substantive law, but the court found no such errors. The court ruled that the appeal was inadmissible because it challenged factual findings, which are not reviewable on appeal, and confirmed the lower courts' correct application of contract law principles.
Legislator headnote
AI generatedČl. 392.a ZPP; Čl. 385. st. 1. ZPP; Čl. 393. ZPP: An appeal is inadmissible if it challenges factual findings, and an appeal based on alleged procedural or substantive errors is dismissed if the lower court's decision is supported by evidence and legal reasoning.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1918/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. I. E., N., kao pravni sljednik S. & F. G.. I. E., N., 51608 kojeg zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u R., protiv tuženika V. D. iz M., kojeg zastupa punomoćnik T.
V., odvjetnik u S., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp - 903/13 od 12. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Supetru broj P - 473/07 od 4. prosinca 2012., u sjednici održanoj 6. studenog 2019.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženik obvezan temeljem ugovora i odstupnice zaključenih s S. & F. G.. I. E., N., u ispunjenju svoje obveze trpjeti da se tužitelj namiri iz ostavine L. D. ili isplati tužitelju iznos od 69.601,81 GBP. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena je odluka o troškovima postupka na način da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju 88.688,82 kune.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se ista odbije kao neosnovana. Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14
– dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno tvrdnji tuženika, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti ukazuju u reviziji. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.
Revizijskim prigovorom tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na ispunjenje ugovorne obveze.
U provedenom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:
- da je tuženik s tužiteljem 31. kolovoza 2002. sklopio ugovor i odstupnicu kojim se tužitelj obvezao za tuženika izvršiti sva ispitivanja i istraživanja vezana uz ostavinu pok. L. D. (dokazivanje identiteta nasljednika i primanje ostavinske imovine od nadležnog tijela), na način da je tuženik oslobođen od sudjelovanja u tom postupku, kojeg dana je tuženik tužitelju ispustio i punomoć za zastupanje, dok je između ugovornih strana usuglašena i naknada za obavljene usluge u iznosu od 35% od iznosa ostavine (kojom naknadom se pokrivaju svi troškovi zastupnika, službenika, odvjetnika i drugih),
- da navedeni ugovor i punomoć predstavljaju valjane pravne poslove temeljem kojih je T. prihvatio zahtjev koji je podnio H. & C. u ime tuženika,
- da je tuženiku kasnije ugovorena naknada bila poznata i prije potpisivanja ugovora i odstupnice,
- da je po sklopljenom ugovoru zastupnik tužitelja P. H. obavijestio tijelo nadležno za provođenje ostavinskog postupka o osobi nasljednika, nakon čega slijedi niz pravnih radnji od strane tužitelja u cilju ispunjavanju naloga tuženika,
- da je nakon što je tužitelj već poduzeo sve radnje neophodne za uključivanje tuženika u ostavinski postupak iza pok. L. D. (nakon što je prema ocjeni nižestupanjskih sudova tužitelj ispunio nalog tuženika), tuženik otkazao punomoć, ugovor i odstupnicu s obrazloženjem da ne želi da tužitelj sudjeluje u dokazivanju njegovih prava u ostavini nakon smrti njegovog strica, te
- da nisu ispunjene pretpostavke u kojima bi tužitelj pri ispunjenju naloga nedopušteno opunomoćio druge pravne i fizičke osobe za obavljanje radnji za koje se obvezao sklopljenim ugovorom s tuženikom.
Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 749. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, dok nalogoprimac, ako nije drukčije ugovoreno ili ne proizlazi iz naravi međusobnog odnosa, ima pravo na naknadu za svoj trud. Pri tim, suprotno revizijskim navodima tuženika, za nastanak i postojanje ugovora o nalogu u smislu navedene odredbe ovi poslovi imaju pravni karakter (nalogodavac povjerava a nalogoprimac prihvaća obvezu poduzimanja pravnog posla s trećom osobom). U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj je kao nalogoprimac ispunio svoje ugovorne obveze u skladu s odredbama čl. 751. – 757. ZOO-a, pa je obveza tuženika kao nalogodavca nakon obavljenog posla isplatiti tužitelju ugovorenu naknadu u skladu s odredbama čl. 761. i čl. 762. ZOO-a. Suprotno revizijskim navodima tuženika, u skladu s odredbom čl. 765. ZOO-a, nalogodavac je ovlašten jednostranom izjavom volje odustati od ugovora prije potpunog ispunjenja. Kako je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj prije odustanka tuženika ispunio svoju ugovornu obvezu, to tužitelj kao nalogoprimac ostvaruje pravo na ugovorenu naknadu.
Obzirom na daljnje revizijske navode tuženika valja reći da pobijana presuda prema u postupku iznijetim činjenicama, te dokazima predloženim i provedenim tijekom postupka, sadrži utvrđenje da ugovor i odstupnica predstavljaju valjani pravni posao. S druge strane, u reviziji se ne mogu iznositi nove činjenice koje se odnose na materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.
Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 6. studenog 2019.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić, v.r.