Rev-945/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 945/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz P., kojeg zastupa M. M., odvjetnik iz P., protiv tuženika A. O. d.d., P., kojeg zastupaju V. J. i D. I., odvjetnici iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 19. travnja 2004. broj Gž-832/02, kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Puli od 28. prosinca 2001. broj P-506/93, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 2005.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-832/02 od 19. travnja 2004. odbija se.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom drugostupanjskog Županijskog suda u Puli broj Gž-832/02 od 19. travnja 2004. odbijena je žalba tužitelja glede odluke o glavnoj stvari i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu u kojem je tužitelju iz naslova naknade štete dosuđen iznos od 135.231,01 kn, te odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 384.977,26 kn, dok je žalba protiv odluke o trošku uvažena i odluka preinačena tako što je odlučno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 149.365,25 kn reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev za taj iznos prihvati.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je isto doneseno u postupku u kojem nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U ovom sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi od 02. kolovoza 1992., u reviziji su sporna pravna pitanja: 1. postoji li podijeljena odgovornost, odnosno je li tužitelj pridonio nastanku štete u razmjeru od 15%; 2. da li dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete predstavlja pravičnu novčanu naknadu i 3. je li pravilna odluka o parničnom trošku.

Odlučujući o sporu, sudovi su, u odnosu na prvo sporno pravno pitanje, utvrdili da je prometna nezgoda uzrokovana zbog alkoholiziranosti vozača vozila u kojem se kao putnik vozio tužitelj i da je tužitelj znao, odnosno morao znati da je vozač konzumirao alkohol.

Na temelju tih činjenica, sudovi su pravilno ocijenili da je tužitelj, pristajući na vožnju s vozačem za kojeg je znao da je u alkoholiziranom stanju, pridonio nastanku štete, te da u smislu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) postoji podijeljena odgovornost i da je tužitelj pridonio šteti u razmjeru od 15%.

Pravilno su sudovi primijenili i odredbe čl. 200. ZOO kada su, s obzirom na utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, pobliže opisanih u razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude, ocijenili da iznos od 27.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove i iznos od 4.000,00 kn za pretrpljeni strah predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za te vidove nematerijalne štete, te kada su tako utvrđene novčane naknade smanjili srazmjerno doprinosu tužitelja nastanku štete (15%).

U odnosu na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, sudovi su pravilno odlučili kada su smanjenje životne aktivnosti utvrdili s obzirom na posljedice koje je ostavio prijelom natkoljenice desne noge, a ne i one nastale uslijed oboljenja od akutnog hepatitisa tipa C, od kojeg je tužitelj obolio tijekom liječenja. Ovo stoga, što u postupku nije utvrđeno da je kao posljedica tog oboljenja zaostalo smanjenje životne aktivnosti. Tužitelj koji se u tijeku postupka nije htio podvrći pretragama radi utvrđenja da li je to oboljenje preraslo u kronično, ne može u reviziji s uspjehom isticati da je njegova životna aktivnost bitno smanjena zbog navedenog oboljenja.

Pri određivanju iznosa pravične novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete, sudovi su uzeli u obzir sve relevantne okolnosti (stupanj smanjenja životne aktivnosti, dob i zanimanje), tako da se utvrđeni iznos od 12.000,00 kn, odnosno dosuđeni iznos od 10.200,00 kn, ukazuje kao rezultat pravilne primjene odredaba čl. 200. ZOO.

Neosnovano se revizijom osporava i odluka o trošku.

U skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, a s obzirom na postignuti uspjeh u sporu, tužitelj bi i kad mu se priznaju svi troškovi nastali radi dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, bio u obvezi naknaditi tuženiku razmjerni dio troška, kako je to odlučeno u prvostupanjskoj presudi. Osporenom presudom odluka o trošku je preinačena tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, a ta je odluka za tužitelja povoljnija.

Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 12. siječnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.