Kžm-28/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 28/15-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. D. T., zbog kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. u vezi s čl. 34. i čl. 21. st. 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i maloljetnika podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 2015. broj Km-1/15, u sjednici održanoj 2. veljače 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i mlt. D. T. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, na temelju čl. 11. st. 1. i čl. 10. st. 2. toč. 8. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15; dalje u tekstu: ZSM/11), zbog učina kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. i čl. 21. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11) mlt. D. T. su izrečene odgojne mjere pojačana briga i nadzor te posebna obveza da se uključi u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekološkog značenja u trajanju osamdeset sati, time da posebna obveza može trajati najdulje do jedne godine dok pojačana briga i nadzor može trajati od šest mjeseci do dvije godine. Na temelju čl. 89. ZSM/11 troškovi kaznenog postupka padaju na teret državnog proračuna.

Protiv tog rješenja žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i maloljetniku izrekne teža maloljetnička sankcija.

Mlt. D. T. je podnio žalbu putem branitelja K. H., odvjetnika iz V., zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači i njega „oslobodi kaznene odgovornosti“ odnosno obustavi postupak. Maloljetnik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika i predložio da ta žalba bude odbijena.

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) u svezi s čl. 3. ZSM/11 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe državnog odvjetnika i mlt. D. T. nisu osnovane.

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona maloljetnik upire na nalaze i mišljenja vještaka psihologa i psihijatra koji suglasno zaključuju da se „maloljetnik D. T. zbog iznenadnog napada oštećenika nalazio u jakom strahu kojom se prilikom bojao za svoj život pa se stoga šok, prepast, iznenađenje, odnosno brojne emocije mogu podvesti pod pojam prepasti ili jake razdraženost, te je u trenutku počinjenja kaznenog djela dominantna emocija bila prepast.“ Po mišljenju žalitelja time je dokazano da je došlo do prekoračenja granice nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom što je osnova za primjenu čl. 21. st. 4. KZ/11.

Nastavno, žalbom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prigovara zaključku prvostupanjskog suda da je do napada oštećenika došlo nakon međusobnog verbalnog sukoba. Navodi da između maloljetnika i oštećenika nije bilo nikakve prepirke, već da je u trenutku kada je maloljetnik sjeo na svoj bicikl u namjeri da ode kući i bio u laganoj vožnji samo odgovorio oštećeniku „nebitan si“ što, po mišljenju žalitelja, ne predstavlja verbalni sukob. Pored toga se ističe da je oštećenik u dva navrata napao maloljetnika koji se od napada branio i „njegova je obrana prerasla u nužnu obranu, koju je prekoračio tek kada je iz džepa …izvadio nož“, a kako su pokreti kojima su zadane ozljede slabog intenziteta „nije postojala namjera oštećenika usmrtiti, već od sebe otkloniti napad.“

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, ispravno utvrdio dinamiku događaja kako proizlazi iz činjeničnog opisa kaznenog djela sadržanim u obrazloženju rješenja, čime je maloljetnik ostvario bitna obilježja kaznenog djela pokušaja usmrćenja u prekoračenju granica nužne obrane. Za takvo svoje utvrđenje, prvostupanjski sud je dao valjano i razumno obrazloženje, koje u svemu, kao ispravno, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da je kritične večeri između maloljetnika i druge osobe (G. J.) došlo do svađe u kući N. J. B. i da je nakon te svađe maloljetnik odlučio otići kući. Kada je sjeo na bicikl, iz kuće N. J. B. izlazi oštećenik M. H., obraća se maloljetniku riječima „imaš jednu minutu da odj… odavde“ na što maloljetnik uzvraća riječima „nebitan si“. Odmah potom oštećenik (visine 189 cm i težine 97 kg) udara maloljetnika šakom u glavu u predjelu uha, maloljetnik pada na tlo, oštećenik ga nastavlja udarati, a maloljetnik u stanju afekta kojim dominira strah, užas i zaprepaštenost, što se može podvesti pod pojam prepasti, uzima nož iz džepa hlača i zadaje tri uboda nožem u predjelu lijeve strane prsišta, uz kralježnicu i u lijevu natkoljenicu sprijeda, time da bi sve ubodne rane, pod uvjetom da su nastale ubodima jakog intenziteta mogle dovesti do osobito teške i po život opasne ozljede sa smrtnim ishodom. Zaključak je suda prvog stupnja da je maloljetnik u stanju smanjene ubrojivosti, svjestan da oštećenik koristi samo svoju fizičku snagu, zadavanjem tri uboda nožem prekoračio granice nužne obrane, time da je djelo počinio sa neizravnom namjerom jer „pristaje da oštećenika može usmrtiti“ (str. 11 pobijanog rješenja).

Prema tome, iz razloga pobijanog rješenja, a obzirom da i sam maloljetnik u žalbi ne čini spornim da je na verbalnu provokaciju oštećenika odgovorio „nebitan si“, to nema govora o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju kako se ističe u žalbi.

Nadalje, kako je već ukazano ukidnom odlukom ovog suda, jedan od elemenata kaznenog djela je namjera koja se sastoji od intelektualne i voljne sastavnice time da i kod postupanja u nužnoj obrani kao i prekoračenju granica nužne obrane počinitelj u svojoj svijesti ima predodžbu o radnjama koje poduzima i njihovim posljedicama koje hoće ili na njih pristaje. Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada, cijeneći nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka povezano s radnjama maloljetnika i dinamikom događaja (maloljetnik ležeći na tlu ubada oštećenika koji se nadvio nad njim), glede oblika krivnje zaključuje da je maloljetnik višekratnim ubadanjem oštećenika nožem u dostupne dijelove tijela pristao na mogućnost njegova usmrćenja.

Pored toga, pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja psihologijsko psihijatrijskog vještačenja utvrdio kako je kod maloljetnika došlo do razvoja bujice afektivnih fenomena, dominantno straha i užasa te zaprepaštenosti što se sve može podvesti pod pojam prepasti, ali ne i jake prepasti, što isključuje primjenu odredbe čl. 21. st. 4. KZ/11.

Uz argumente suda prvog stupnja valja istaći značajnim kako se maloljetnik kritične večeri još tijekom druženja u kući N. J. B. posvađao sa jednom osobom iz društva koje se nalazilo u spomenutoj kući, potom je verbalno reagirao na njemu upućene riječi po oštećeniku što sve ukazuje na svijest i prilagodbu maloljetnika incidentnom stanju koje tijekom večeri traje i u kojem nesumnjivo neposredno sudjeluje. S obzirom da ličnost maloljetnika karakterizira povišena latentna verbalna i fizička agresija te umjereno povišena anksioznost i depresija te da maloljetnik nesumnjivo dio zbivanja doživljava izrazito provokativnim zbog čega je prije stanja prepasti najprije bio u stanju izražene ljutnje (nalaz i mišljenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja) u pravu je sud prvog stupnja da kod maloljetnika nema ispričive jake prepasti prouzročene napadom koja bi prema čl. 21. st. 4. KZ/11 isključila njegovu krivnju za predmetno djelo.

Slijedom iznesenog, nije osnovana žalba maloljetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

Državni odvjetnik prigovara vrednovanju okolnosti o kojima ovisi izbor maloljetničke sankcije i smatra da se uz izrečene odgojne mjere svrha specijalne prevencije prema mlt. D. T. može ostvariti jedino izricanjem pridržaja kazne maloljetničkog zatvora.

Maloljetnik nije naznačio da prvostupanjsko rješenje pobija zbog odluke o sankciji, dok je u obrazloženju žalbe, isticanjem primjerenog ponašanja i uspjeha u školi, naveo kako „zbog postojanja činjenice što …nije počinio kazneno djelo ne postoje zakonske osnove za izricanje odgojnih mjera.“

Razmotrivši odluku o sankciji ovaj sud nalazi da su izrečene odgojne mjere primjerene osobnosti maloljetnika te težini i pogibeljnosti kaznenog djela. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi izbor odgojne mjere cijeneći izvješće nadležnog centra za socijalnu skrb te poglavito recentno izviješće o školskom uspjehu maloljetnika (od 17. ožujka 2015.) prema kojem, unatoč teškoćama u savladavanju nastavnog programa i nedostatku motivacije za rad i napredovanje, maloljetnik nema većih problema u smislu manifestacije aktivnih poremećaja u ponašanju. Premda su maloljetniku do sada višekratno izricane prekršajne sankcije zbog narušavanja javnog reda i mira, što se naglašava u žalbi državnog odvjetnika, težina, narav i okolnosti učina predmetnog djela te osobne i obiteljske prilike maloljetnika ne opravdavaju izricanje teže, ali ni blaže odgojne mjere. Stoga će se i po ocjeni ovog suda izrečenim odgojnim mjerama ostvariti svrha maloljetničkih sankcija iz čl. 6. st. 1. ZSM/11.

Što se tiče smjeranja državnog odvjetnika na pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora valja istaći da je u prijašnjem suđenju, rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 15. listopada 2014. broj Km-7/14, maloljetniku bila izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu, zbog kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11. Protiv tog rješenja žalbu je podnio samo maloljetnik te je prihvaćanjem njegove žalbe prvostupanjsko rješenje ukinuto i vraćeno na ponovno suđenje i odluku. Prema tome, kako je izostala žalba državnog odvjetnika, to sukladno zabrani iz čl. 13. ZKP/08 u ponovljenom suđenju rješenje o odgojnoj mjeri ne može biti izmijenjeno na štetu maloljetnika. S obzirom na posebne uvjete pod kojima je moguće izricanje maloljetničkog zatvora i karakter ove sankcije (čl. 24. ZSM/11), što je pretpostavka izricanju pridržaja maloljetničkog zatvora, koje sankcije se izriču osuđujućom presudom uz oglašavanjem maloljetnika krivim za kazneno djelo (čl. 88. st. 4. ZSM/11) nema sumnje da bi izricanjem pridržaja izricanja maloljetničkog zatvora mlt. D. T. bilo povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius odnosno odredba čl. 13. ZKP/08.

Slijedom navedenog, kako pri ispitivanju pobijanog rješenja nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP/08 u vezi s čl. 3. ZSM/11).

Zagreb, 2. veljače 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.