Rev-x-379/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 379/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice (sad pok.) Lj. K. iz Č., sada po nasljedniku M. K. iz M., zastupanog po punomoćniku J. V., odvjetniku iz Č., protiv tuženika Z. R. iz B., zastupanog po punomoćniku G. R., odvjetniku iz Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu broj Gžx-71/2011-2, od 24. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-496/06-82 od 29. siječnja 2010., u sjednici od 4. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se djelomično revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu br. Gžx-71/2011-2, od 24. veljače 2011., (u točki I. izreke) i presuda Općinskog suda u Čakovcu br. P-496/06-82 od 29. siječnja 2010., u dijelu koji se odnosi na razdoblje od 1.4.1994. do 2.6.2006. i u kojem dosuđeni iznosi prelaze 350 DEM mjesečno, 175,00 EUR mjesečno i 1.330,00 kn mjesečno, te u dijelu glede dosuđenih zateznih kamata tekućih od 1.5.1992 do 2.6.2006., kao i u odluci o troškovima postupka i sudi:

Nalaže se tuženiku da od 1.4.1994. do 28.2.2002. isplati tužiteljici na ime (glavnice) zakupnine mjesečni iznos od 350,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema dosuđenom prodajnom tečaju, od 1.3.2002. do 30.9.2004. mjesečni iznos od 175,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema dosuđenom prodajnom tečaju, te od 1.10.2004. do 2.6.2006. mjesečni iznos od 1.330,00 kn, dok se u dijelu u kojem ovaj dio tražbine prelazi navedene iznose tužbeni zahtjev odbija.

Nalaže se tuženiku da na dosuđene iznose glavnice isplati tužiteljici zatezne kamate tekuće od 1.5.1992. do 31.1.2001. po stopi od 2% godišnje, te od 1.2.2001. do 2.6.2006. po stopi od 0,25% godišnje, dok se u dijelu u kojem ovaj dio tražbine prelazi navedene iznose tužbeni zahtjev odbija.

Odbija se revizija tuženika u preostalom dijelu kao neosnovana.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu neplaćene zakupnine za vremensko razdoblje počevši od mjeseca svibnja 1992. u iznosu od 2,30 kn zakupnine za taj mjesec, a potom za svaki mjesec pojedinačno sve do zaključno mjeseca lipnja 2009. u iznosu od 1.828,80 kn zakupnine za taj mjesec i sa zateznim kamatama, kako je sve to pobliže naznačeno u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2,30 kn za mjesec travanj sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.093,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP), pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijanih presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva ili ukidanje nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, koji se s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude primjenjuje u ovom predmetu (članak 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

Ističući da je njegova žalba odbijena bez valjanog obrazloženja, revident se poziva na revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 1. ZPP, odnosno na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Međutim, pobijana presuda ni u čemu nije nejasna jer sadrži jasnu i neproturječnu izreku, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega u osporenoj odluci nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje. Pritom je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (članak 375. stavak 1. ZPP).

Tuženik tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da tijekom prvostupanjskog postupka nije donesena odluka o preinaci tužbenog zahtjeva, do koje je došlo u podnesku tužiteljice od 9. lipnja 2009. (list 154. do 167. spisa).

Drugostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica tijekom cijelog postupka (koji je započeo podnošenjem tužbe 6. srpnja 1994.) potraživala zakupninu za razdoblje od 1. travnja 1992. i nadalje pa je nakon vještačenja samo precizirala tužbeni zahtjev, a kada bi se doista i radilo o preinačenju tužbenog zahtjeva, smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 2. ZPP).

U tom smislu valja istaknuti da okolnost što je sud odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu, a da prethodno nije posebnim rješenjem dopustio preinaku tužbe, može biti samo relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 190. ZPP-a, međutim, navedeni propust u ovom slučaju nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati neplaćenu zakupninu za korištenje poslovnog prostora (lokala) od 1. travnja 1992. pa nadalje i to na osnovi ugovora o zakupu poslovnog prostora od 7. ožujka 1989. (list 11. spisa), koju joj tuženik nesporno nije platio.

Tuženik je tijekom postupka osporavao spornu tražbinu navodeći, uz ostalo, da će prihvatiti dužnu isplatu zakupnine s kamatama, ali tek onda kada odlukom suda bude utvrđena visina zakupnine koja u utuženom iznosu da zapravo ne proizlazi iz sklopljenog ugovora.

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev utvrđujući da tuženik nije plaćao zakupninu prema ugovoru sklopljenim s tužiteljicom s tim da je visina sporne zakupnine, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kojem stranke nisu prigovarale, utvrđena u dosuđenom iznosu za sve vrijeme od svibnja 1992. do 1. listopada 2004., a od tada pa nadalje sukladno minimalnom iznosu zakupnine za poslovni prostor koji određuje Ministarstvo financija, Porezna uprava, Ispostava Č..

Revident u podnesenoj reviziji određeno ističe i obrazlaže samo tri slijedeća prigovora:

Prvi, koji se odnosi na postupanje u odnosu na preinaku tužbe isticanjem tužbenog zahtjev usuglašenog s nalazom i mišljenjem vještaka, glede kojeg je već rečeno da postupanjem nižestupanjskih sudova nije ostvaren revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 1. ZPP-a.

Drugi, u kojem revident ističe da je tijekom postupka tužiteljica K. Lj. umrla dana ..., što je točno, ali je postupak u ovom slučaju, nakon što je doneseno rješenje o prekidu, uredno nastavljen jer je parnicu preuzeo sin pok. tužiteljice M. K. iz M., ... (list 207-211. spisa).

Stoga ni ovaj prigovor nije osnovan.

Treće, revident ponavlja prigovor zastare tražbine za koji navodi da sud prvog stupnja o njemu nije odlučivao, ali da je drugostupanjski sud pogrešno odlučio o tom prigovoru jer da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da traži isplatu zakupnine od 1. travnja 1992. pa nadalje, što da je potpuno nepravilan način postavljanja tužbenog zahtjeva.

Prigovor zastare tuženik je istaknuo na ročištu glavne rasprave na kojem je glavna rasprava zaključena (list 172. spisa) i prvostupanjski je sud doista propustio odlučiti o tom prigovoru pa u tom dijelu presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama.

Međutim, odbijajući tuženikovu žalbu drugostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica tužbom od 6. srpnja 1994. i podnescima od 2. siječnja 2004., od 3. ožujka 2004. te od 9. lipnja 2009., postavila tužbeni zahtjev za isplatu mjesečnih rata zakupnine od 1. travnja 1992. pa nadalje. Stoga smatra da je na takav način obuhvatila sve buduće dospjevajuće obroke te da, sukladno članku 375. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), u ovom slučaju nije nastupila zastara tražbine iz osnove zakupnine.

Prema odredbama članka 373.a ZPP-a, drugostupanjski će sud, uz ostalo, presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona.

Prema tome, postupak drugostupanjskog suda koji je sam odlučio o prigovoru zastare, u ovom slučaju ima svoje postupovnopravno uporište u odredbi iz članka 373.a ZPP-a, stoga je taj sud potvrdio prvostupanjsku presudu stvarno primjenjujući navedenu zakonsku odredbu.

U odnosu na primjenu materijalnog prava valja istaknuti da je tužiteljica podnošenjem tužbe 6. srpnja 1994. neupitno prekinula tijek zastare za u to vrijeme već dospjele iznose zakupnine (dospijevale od 1. travnja 1992.).

Međutim, sporno je pitanje da li je tužbenim zahtjevom u kojem tužiteljica traži da joj se isplaćuje zakupnina u iznosu od 350 DEM mjesečno počevši od 1. travnja 1992. pa nadalje, došlo do prekida zastare i u odnosu na buduće (nedospjele) obroke zakupnine glede kojih zastara u trenutku podnošenja tužbe neupitno još nije ni počela teći.

Prema mjerodavnoj odredbi iz članka 388. ZOO-a zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Po mišljenju revizijskog suda, s obzirom da se tužba u ovoj pravnoj stvari odnosila na sve obroke zakupnine koji su dospijevali kasnije, nema druge nego zaključiti da je u vrijeme naknadnog dospijeća svakog od tih iznosa zakupnine, dakle, čim su tijekom trajanja parnice i protekom vremena oni mjesečno dospjeli za naplatu, postojala tužba kojom su bili obuhvaćeni i ovi mjesečni iznosi zakupnina, ali samo do iznosa od 350,00 DEM u protuvrijednosti domaće valute.

Slijedom toga, valja zaključiti da zastara tražbine u ovom slučaju nije nastupila niti za one tražbine koje su utužene izrazom „ubuduće“ i to iz jednostavnog razloga jer je tijek zastare prekinut time što je u vrijeme kasnijeg dospijeća takvih tražbina postojala tužba koja ih je obuhvaćala i o kojoj još nije bilo odlučeno. Pritom je tužbeni zahtjev glasio na plaćanje određene tražbine po mjesecima i to u protuvrijednosti iznosa od 350,00 DEM (valutna klauzula), dakle, tužbeni zahtjev nije bio nepodoban za postupanje, neodređen ili neovršiv već je u odnosu na nedospjele novčane tražbine u to vrijeme bio neosnovan. Međutim, to se stanje tijekom postupka i do zaključenja glavne rasprave promijenilo utoliko jer su i ti iznosi zakupnine u međuvremenu dospjeli, a nesporno nikad nisu plaćeni.

U parnicama s kondemnatornim tužbenim zahtjevom sudovi odlučuju prema stanju u vrijeme zaključenja glavne rasprave pa su u to vrijeme svi sporni iznosi zakupnine neupitno dospjeli. Kako je u odnosu na sve njih podignuta tužba to je u smislu članka ZOO-a došlo do prekida zastare, ali ne za cjelokupnu tražbinu.

Tužiteljica je podnescima od 2. siječnja 2004. (list 46. i 63. spisa) uređivala tužbu „specificiravši“ je u odnosu na EUR-o i to tako da je od 1. travnja 1992. zatražila isplatu mjesečnog iznosa od 175,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedini obrok od dospijeća do isplate.

Potom je podneskom od 3. ožujka 2004. (list 63. spisa) ponovno „precizirala“ tužbu i to tako da je na ime zakupnine zatražila isplatu iznosa od 175,00 EUR-a s kamatama koje banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

Tužiteljica je podneskom od 3. lipnja 2009. (list 154-167. spisa) postavila konačan tužbeni zahtjev koji je prihvaćen po nižestupanjskim sudovima. Tim je tužbenim zahtjevom došlo do preinake tužbe (povećan je tužbeni zahtjev) jer je za uvodno naznačeno razdoblje utuženo 457,66 DEM (prije toga 350 DEM) mjesečno, odnosno 234,00 EUR (prije toga 175.00 EUR) mjesečno, te 1.828,80 kn (prije 1.330,00 kn) mjesečno. U odnosu na kamate tim je podneskom za cijelo utuženo razdoblje ponovno zatražena isplata „zakonskih zateznih“ kamata.

Prema stanju stvari, tužiteljica je podnescima iz 2004. zapravo smanjila prijašnju utuženu glavnicu zakupnine za 3,95 EUR-a jer je sada utužila iznos od 175,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, međutim, raniji iznos od 350 DEM iznosi 178,95 EUR (zamjena po faktoru 1,95583). Jednako je tako smanjen tužbeni zahtjev i glede zatraženih kamata koje od tada više nisu bile utužene kao „zakonske zatezne“ kamate.

Dakle, u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva tužiteljica je zapravo povukla tužbu pa se smatra da u tom dijelu prekid zastarijevanja nije ni nastupio (članak 389. stavak 1. ZOO). Ako nije nastupio prekid zastarijevanja tada je glede tog dijela tražbine neupitno nastupila zastara jer preinačeni dio tužbe (za povećani dio tužbenog zahtjeva) predstavlja novu tužbu koja je podnesena tek 3. lipnja 2009. Prema tome, sve što je dospjelo tri godine prije toga, tj. do 3. lipnja 2006., a nije obuhvaćeno prvotnom tužbom i radnjama tužiteljice iz podneska od 3. ožujka 2004. je zastarjelo (članak 375. ZOO).

U tom su smislu, s obzirom da je iz presude suda prvog stupnja vidljivo u kojem vremenu dosuđeni iznos zakupnine prelazi svotu od 350,00 DEM ili 175,00 EUR (od 1. travnja 1994. do zaključno 31. prosinca 2001. te od 1. siječnja 2002. do zaključno 30. rujna 2004.), pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava iz članka 375. ZOO-a, nižestupanjske presude djelomično su preinačene te je tužiteljici za odnosno razdoblje dosuđen iznos koji ne prelazi svotu od 350,00 DEM, odnosno 175,00 EUR. Jednako je tako i s dijelom tražbine koja je dosuđena u domaćoj valuti. Naime, tužiteljica je od 1. listopada 2004. do zaključno 30. lipnja 2009. utužila dosuđeni iznos od 1.828,80 kn, međutim, prema odredbi iz članka 375. ZOO-a i dio te tražbine je u zastari jer prelazi prvotno utuženi iznos od 350,00 DEM, odnosno kasnije utuženih 175,00 EUR i jer se odnosi na vrijeme prije 3. lipnja 2006.

Stoga je tužiteljici za vrijeme do 2. lipnja 2006. dosuđen iznos od 1.330,00 kn koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 175,00 EUR (prodajni tečaj banke u mjestu ispunjenja na 1.10.2004. iznosio je 7,60000 pa je 175,00 EUR-a = 1.330,00 kn).

Prigovor zastare dijelom je osnovan i u odnosu na zakonske zatezne kamate koje su dosuđene tužiteljici za cijelo sporno razdoblje, tj. počevši od 1. svibnja 1992. pa nadalje.

Kako je već rečeno, tužiteljica je podnescima iz 2004. djelomično povukla tužbu i u odnosu na zakonske zatezne kamate jer naknadno zatražila kamate - po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju.

Pritom je u podnesku od 3. ožujka 2004. tužiteljica izrijekom označila i visinu stope tih kamata i to 2% za vrijeme od 1.4.1992. do 31.1.2001 i od 1. siječnja 2002. pa nadalje do isplate po stopi od 0,25% godišnje (kako je to vidljivo iz ranije presude u istoj stvari, br. P- 554/94-37 od 22. 2.2005 - list 69. spisa).

U tom smislu, uslijed nastupa zastare, tužiteljicu pripadaju samo zatezne kamate po stopi koju je izrijekom zatražila u podnesku iz ožujka 2004., pritom nije odlučno što je u vremenu od 1.4.1992. do 1.4.1994. te potom u vremenu od 1.10.2004. pa nadalje utužila iznose dužne zakupnine u domaćoj valuti.

To znači da tužiteljicu sve do 2. lipnja 2006. pripadaju zatezne kamate po stopi od 2% godišnje tekuće od 1.5.1992. do 31.1.2001. i zatezne kamate po stopi od 0,25% godišnje tekuće od 1. veljače 2001. do 2.6.2006., tj. upravo onoliko koliko je u tom razdoblju bilo utuženo (a nije obuhvaćeno zastarom), s tim da ovako naznačenu visinu stope zateznih kamata protivna stranka tijekom postupka nije osporila, a revizijski sud ne nalazi da bi dosuđivanjem takve kamatne stope materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno. Osim toga, valja istaknuti da kada se zahtjev tužbe odnosi na isplatu novčane protuvrijednosti stranih sredstva plaćanja u domaćoj valuti, vjerovnike do 1.1.2006. pripadaju zatezne kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnice, a ne zakonske zatezne kamate koje su se u tom vremenu dosuđivale isključivo na tražbine u domaćoj valuti (članak 22. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, br. 65/05 i 41/08). Tužiteljici su u tom smislu, u dijelu u kojem je utužila devizne iznose u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula) dosuđene upravo takve kamate, ali uz uvažavanje onih kamatnih stopa koje je sama naznačila.

Zbog svega toga, djelomičnim prihvaćanjem tuženikova prigovora zastare i pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, postupajući u granicama istaknutih revizijskih razloga, nižestupanjske presude su djelomično preinačene, vodeći pritom računa da je DEM bila sredstvo plaćanja sve do 28. veljače 2002. (od 1. ožujka 2002. ta valuta više ne postoji), a potom ju je zamijenio EUR.

Prema tome, od 3. lipnja 2006. pa nadalje niti jedan novčani iznos (glavnice) zakupnine koji je dosuđen zajedno s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, nisu u zastari jer je taj dio sporne tražbine bio utužen i uredno obuhvaćen preinačenom tužbom (od 3. lipnja 2009.), dakle, unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 375. ZOO-a.

Zastarom nije obuhvaćena niti (glavnica) zakupnine u razdoblju u kojem je dosuđena u iznosu manjem od 350 DEM (od 1.5.1992. do 31.3.1994.).

U ostalom dijelu tuženikova revizija iz navedenih razloga nije osnovana.

Prilikom odmjeravanja parničnih troškova prvostupanjski sud utvrđuje da, s obzirom na postignuti uspjeh (u odnosu na prvopostavljeni tužbeni zahtjev 50%, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev 100%) tužiteljicu pripada pravo na naknadu troškova od 11.622,25 kn, a tuženika na 4.259,25 kn pa je nakon izvršenog prebijanja tuženiku naloženo plaćanje iznosa od 7.093,00 kn.

Imajući na umu ovakav način odmjeravanja parničnih troškova (kojemu stranke nisu prigovarale), polazeći od toga da je tuženik ostvario djelomičan uspjeh u postupku povodom revizije, a cijeneći da je na taj način ostvaren podjednak uspjeh stranaka u cjelokupnom postupku, ostvarile su se pretpostavke za primjenu članka 154. stavak 2. ZPP-a.

Slijedom toga, valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima te odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (članak 166. stavak 2.ZPP).

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. i 395. stavak 1. ZPP-a, presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 4. veljače 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.