I Kž-297/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 297/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. L., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u sv. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 14. veljače 2014. godine broj K-28/13-10, u sjednici održanoj dana 11. veljače 2016. godine,

p r e s u d i o j e :

Žalba opt. N. L. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj K-28/2013-10 od 12. veljače 2014. godine opt. N. L. oglašen je krivim za kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 te je uz primjenu čl. 52. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine da bi temeljem odredbe čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11 te čl. 41. KZ/11 prema istom bila primijenjena uvjetna osuda sa rokom kušnje od dvije godine.

Temeljem odredbe čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluke Ustavnog suda 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu. ZKP/08) opt. N. L. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to vještačenja u iznosu od 8.094,00 kn te paušalni iznos od 1.500,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. N. L. po braniteljima J. L., te T. S., oboje odvjetnici u S. B., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o kazni, oboje uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe.

I Kž 297/14-4

U odgovoru na žalbu optuženika državni odvjetnik predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske te je isti vraćen uz podnesak KŽ-DO-655/14 od 29. svibnja 2014. godine.

Žalba opt. N. L. nije osnovana.

Žalba izrijekom ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da je optuženik u razdoblju od 17. kolovoza 2010. godine do 1. lipnja 2011. godine kao direktor trgovačkog društva B. d.o.o., pa time i odgovorna osoba u tom trgovačkom društvu, svoja privatna dugovanja prema društvu E.-t. d.o.o. (al. 1. izreke), društvu E.-i. d.o.o. (al. 2. izreke) i obrtniku Z. M. (al. 3. izreke) namirio na račun trgovačkog društva B. d.o.o. i to u iznosima od 46.477,26 kn (al. 1.), 6.049,14 kn – al. 2. te 19.397,10 kn (al. 3.) izreke, niti da je optuženik sa žiro računa trgovačkog društva B. d.o.o. podigao gotovinu u iznosu od 168.278,58 kn (al. 4. izreke) koje isplate nisu uredno evidentirane u poslovnim knjigama oštećenika, kao što se izrijekom niti ne osporava utvrđenje da je na taj način trgovačko društvo B. d.o.o. isplatilo 240.172,08 kn što je ukupan iznos za koji se tereti optuženik. Također je nesporna činjenica da je oštećenik u ovom postupku trgovačko društvo B. d.o.o. povukao imovinskopravni zahtjev podneskom od 11. srpnja 2013. godine uz obrazloženje da je optuženik uplatio cjelokupni iznos prisvojenih sredstava.

Žalba dovodi u pitanje zaključke vještaka, koji da nije imao na raspolaganju financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju u svezi sa plaćanjem, konkretno ulazni račun za inkriminaciju u alineji 1. (ulazni račun E.-t.) za koji tvrdi da je postojao, što je irelevantno, jer sa svi računi iz alineja 1.-3. izreke nedvojbeno plaćani na teret oštećenika, a da za takva plaćanja nije bilo nikakvog stvarnog osnova, niti takvog osnova navodi žalba, pa je posve pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik tim plaćanjima, kao i podizanju gotovina iz alineje 4. oštetio trgovačko društvo B. d.o.o., a sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, neovisno o činjenici što je naknadno cijeli taj iznos uplatio u korist oštećenika – trgovačkog društva B. d.o.o.

Pritom žalbe neosnovano tvrde da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koja bi se prema žalitelju ogledale u tome da prvostupanjski sud "...nije se dovoljno pozornosti konkretni slučaj sagledao u svjetlu svih relevantnih propisa zbog čega je pogrešno zaključio o odlučnim činjenicama koji nedostatak da predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP... - žalba po braniteljici J. L.) odnosno što ",,,obrazloženje pobijane presude nije u skladu sa dokazima provedenim u postupku..." (žalba po branitelju T. S.).

Naime, prvostupanjski sud proveo je sasvim dostatan dokazni postupak, izvršio ocjenu svih dokaza ponaosob ili u njihovoj međusobnoj svezi, i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda dao posve jasne, logične i prihvatljive zaključke o svim odlučnim činjenicama, pa prvostupanjska presuda ne trpi prigovor bitnih povreda odredaba kaznenog postupka kao što to pogrešno smatraju žalbe optuženika.

I Kž 297/14-4

Također se neosnovano tvrdi da bi činjenično stanje bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a što se opravdava time da je optuženik imao pravo postupati na inkriminirani način i da njegovo postupanje valja tretirati kao pozajmice koje je on imao nakanu naknadno vratiti, a na isti način da su postupali i drugi suvlasnici u trgovačkom društvu B. d.o.o.

Pa neovisno o tome da li su drugi suvlasnici postupali na sličan način, prvostupanjski sud nije imao ovlast baviti se takvim preispitivanjem, već je njegova ovlast i dužnost bila preispitati da li je onaj koji je optužen, a to je ovdje žalitelj, postupao na inkriminirani način, a to u objektivnom smislu utvrdio.

Prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća navode obrane da bi se radilo o pozajmicama jer za takvu verziju obrane optuženika vještak ne nalazi nikakvih argumenata u dokumentaciji kojom je raspolagalo oštećeno trgovačko društvo, niti da bi se radilo o pozajmicama, niti o kompenzacijama, niti o asignaciji, a u knjigovodstveno-računovodstvenom smislu naknadne pozajmice nisu moguće.

Posve su irelevantni navodi u žalbi da skupština trgovačkog društva B. d.o.o. nikada nije donijela odluku o bilo kakvoj odgovornosti optuženika kao direktora u svezi sa navodnim nezakonitim radnjama, a posve je neprihvatljivo tvrditi kako jedan od članova skupštine i uprave M. Ž. nije imao legitimaciju podnijeti kaznenu prijavu protiv optuženika jer ga za to nije ovlastila skupština.

Naime, prema odredbi čl. 204. St. 1. ZKP/08 svatko je dužan podnijeti kaznenu prijavu za kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti.

Također činjenicu da je svjedok M. Ž., koji je podnio kaznenu prijavu, na glavnoj raspravi pokušao ekskulpirati optuženika, navodeći da je sve pogrešno shvatio pa da je zato podnio prijavu prvostupanjski sud pravilno cijeni kao pokušaj naknadnog pogodovanja optuženiku, vjerojatno inspiriranu time što je optuženik u međuvremenu u cijelosti naknadio pričinjenu štetu.

Pa neovisno o tome što se prema odredbi čl. 431. odnosno čl. 249. Zakona o trgovačkim društvima skupština društva može dati pozajmicu članovima društva i može ju naknadno odobriti, u konkretnom slučaju radi se o postupanju od kolovoza 2010. godine do lipnja 2011. godine, sa velikim brojem pojedinačnim radnji, pa da je htio od strane skupštine društva te radnje prikazati kao pozajmice koje bi skupština naknadno odobrila mogao je i morao to učiniti pravovremeno, a ne tek nakon pokretanja kaznenog postupka.

Stoga se činjenično stanje po prvostupanjskom sudu ima smatrati potpuno i pravilno utvrđenim, a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio i kazneni zakon kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11. Pritom je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog čega je novi KZ/11 blaži od ranije važećega KZ/97, jer iako je oba zakona za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, novi KZ/11 u čl. 56. st. 2. omogućava u konkretnom slučaju izreći i uvjetnu osudu, što KZ/97 u čl. 67. st. 3. nije omogućavao osim ako su primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju kazne.

I Kž 297/14-4

Stoga prvostupanjski sud s pravom optuženiku izriče minimalnu kaznu zatvora koja je propisana za predmetno kazneno djelo uz primjenu uvjetne osude i rokom kušnje od dvije godine.

Upravo takvom kaznenopravnom sankcijom po stanovištu ovog suda bit će ostvarena svrha kažnjavanja jer je prvostupanjski sud pravilno olakotnim cijenio optuženikovu neosuđivanost i činjenicu da je tijekom postupka naknadio cjelokupnu štetu, vodeći računa o društvenoj opasnosti i učestalosti ovakvih kaznenih djela.

Zato se žalba optuženika i zbog odluke o kazni ukazuje neosnovanom.

Stoga nalazeći da žalba optuženika u cijelosti nije osnovana, valjalo je o istoj temeljem čl. 382. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 11. veljače 2016. godine

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.