I Kž-80/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 80/07-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. R. i dr. radi kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama opt. P. R. i opt. R. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 06. listopada 2006., broj K-13/06-135, u sjednici održanoj dana 17. travnja 2007., u nazočnosti branitelja opt. R. B., Z. J., odvjetnika iz Đ. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. P. R., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na ovog optuženika, te se opt. P. R. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25 Zakona o izmjenama i dopunama KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se temeljem čl. 63. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 08. veljače 2006., pa nadalje.

II. U preostalom dijelu žalba opt. P. R., kao i u cijelosti žalba opt. R. B., odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženike P. R., R. B. i V. D. zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06 - dalje KZ), i to opt. P. R. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, opt. R. B. zbog jednog kaznenog djela iz čl 173. st. 2. u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ i jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ-a, te opt. V. D. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ i čl. 38. st. 1. KZ-a i jednog kaznenog djela iz čl 173. st. 1. KZ-a. Na temelju

I Kž 80/07-6

citiranih zakonskih propisa opt. P. R. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je temeljem čl. 63. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 08. veljače 2006. pa nadalje. Optuženiku R. B. su utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a i četiri mjeseca zbog kaznenog djela iz čl 173. st. 5. KZ-a, nakon čega mu je po čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci u koju mu je temeljem čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 02. veljače 2006. do 01. ožujka 2006. Optuženik V. D. je, po čl.173. st. 8. KZ-a, oslobođen od kazne.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a od opt. P. R. je oduzeta opojna droga heroin u količini od 280 grama, a od opt V. D. 0,35 grama iste vrste droge. S. su optuženici po čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 - dalje ZKP), oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli opt. P. R. po svojoj braniteljici M. B., odvjetnici iz O. i opt. R. B. po svom branitelju Z. J., odvjetniku iz Đ..

Optuženik P. R. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da mu se izrekne blaža kazna, odnosno, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Optuženik R. B. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Njegov je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1 ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pismenom mišljenju od 19. veljače 2007., broj KŽ-DO-252/07, predložilo da se žalbe oba optuženika odbiju kao neosnovane. Kod tog mišljenja ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Petar Pulišelić, koji je nazočio sjednici vijeća.

O sjednici drugostupanjskog vijeća, primjenom odredbe čl. 374. st. 1. ZKP-a, izvješten je optuženik R. B. i njegov branitelj Z. J., odvjetnik iz Đ., koji je sjednici i nazočio. Kako opt. R. B. nije pristupio, a uredno je obaviješten, sjednica je temeljem čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti.

Branitelj Z. J. je na sjednici vijeća ostao kod svojih žalbenih navoda i prijedloga da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Žalba opt. P. R. je djelomično osnovana, a žalba opt. R. B. nije osnovana.

U odnosu na žalbu opt. P. R.

Optuženik P. R. žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe u funkciji pobijanja odluke o kazni, jer se njegovom žalbom ne diraju činjenična

I Kž 80/07-6

utvrđenja suda prvog stupnja koja čine obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a, već se pobijaju utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na kaznu.

Naime, optuženik smatra da je sud prvog stupnja bio dužan provesti psihijatrijsko vještačenje radi utvrđivanja je li on kazneno djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem o opojnim drogama i da li postoji opasnost da će zbog ovisnosti o drogama ponovno počiniti kazneno djelo, sve u smislu odredbe čl. 76. st. 1. KZ-a. Iz ovih žalbenih navoda, očito je, iako se to eksplicite ne navodi, da se žalbom nastoji ukazati na mogućnost da je optuženik kazneno djelo počinio zbog ovisnosti o drogama, u stanju smanjene ubrojivosti, što bi predstavljalo zakonsku osnovu za blaže kažnjavanje.

Međutim, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da je prvostupanjski sud, time što nije proveo psihijatrijsko vještačenje opt. P. R., činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrdio. Točno je, doduše, da je optuženik R. u svojoj obrani u kojoj priznaje da se bavio prodajom heroina, naveo da je i sam drogu konzumirao, ali se iz te obrane nije dalo zaključiti da se radi o ovisniku o drogama jer je sam ustvrdio da nije ovisnik o heroinu (list-111.) i da drogu ponekad uzima (list 112.), odnosno da heroin povremeno konzumira pušenjem (list 291.). Kraj takvog stanja stvari, a imajući na umu da optuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti predlagao da se provede psihijatrijsko vještačenje, iako se takvo vještačenje nad optuženikom R. B. provodilo, niti o njegovoj ovisnosti postoje indikacije u medicinskoj dokumentaciji (list-272.) koju je sam priložio u spis i u kojoj mu je dijagnosticiran jedino PTSP, tada sud prvog stupnja uistinu nije imao razloga posumnjati u njegovu ubrojivost i odrediti psihijatrijsko vještačenje u smislu odredbe čl. 264. st. 1. ZKP-a. Iz naprijed iznijetih razloga nisu osnovani žalbeni prigovori opt. P. R. o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Međutim, osnovano se ovaj optuženik žali zbog odluke o kazni, jer je i po ocijeni ovog suda, sud prvog stupnja dao preveliki značaj otegotnim okolnostima, a podcijenio je značenje olakotnih okolnosti, uslijed čega je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine prestroga.

U pogledu olakotnih okolnosti treba primijetiti da je optuženik otac dvoje maloljetne djece, jer mu se u međuvremenu rodilo drugo dijete, a što proizlazi iz rodnog lista (list 343), zatim da je sudjelovao u Domovinskom ratu od samog početka, i to kao osamnaestogodišnjak, i u kojem je zbog ranjavanja postao invalid i obolio od psihičke bolesti PTSP-a. Sve te okolnosti, kao i gotovo potpuno priznanje počinjenja kaznenog djela, po ocjeni ovog suda opravdavaju blaže kažnjavanje, zbog čega je optuženiku P. R. izrečena kazna zatvora u trajanju oda tri godine. Po ocijeni ovog Vrhovnog suda i ta, nešto blaža kazna od one koja je optuženiku izrečena prvostupanjskom presudom, ispuniti će svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, i opću svrhu izricanja i propisivanja kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a.

U izrečenu kaznu zatvora valjalo je temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a opt. P. R. uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru od 08. veljače 2006., pa nadalje.

I Kž 80/07-6

U odnosu na žalbu opt. R. B.

Nije u pravu opt. R. B. kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer po ocjeni ovog suda razlozi iz obrazloženja pobijane presude nisu nejasni niti u znatnoj mjeri proturječni. Optuženik R. B. pod ovu žalbenu osnovu zapravo podvodi prigovore činjenične naravi, jer on u stvari polemizira sa činjeničnim zaključcima suda prvog stupnja. Smatra da se u presudi ne daju razlozi zašto je sud prvog stupnja prihvatio njegovu obranu koju je on iznio pred istražnim sucem, a nije poklonio vjeru njegovoj obrani koju je iznio na glavnoj raspravi. Međutim, sud prvog stupnja je izričito napomenuo (str. 10-11 presude) da poklanja vjeru obrani opt. R. B. koju je ovaj iznio tijekom istrage, jer su ti navodi u suglasnosti s obranama opt. V. D., a i sa obranom opt. P. R.. Prema tome, evidentno je da sud prvog stupnja nije počinio postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Nadalje, nije počinjena niti relativna povreda postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a time što psihijatrijski vještak nije izložio svoj pismeni nalaz i mišljenje usmeno na glavnoj raspravi. Iz raspravnog zapisnika od 06. listopada 2006. (list- 290/II) proizlazi da su stranke suglasno predložile da se pročita nalaz i mišljenje vještaka sa lista 281-286 spisa, tako da je prvostupanjski sud postupio u skladu s odredbom čl. 331. st. 1. toč. 4. ZKP-a., kada je nalaz i mišljenje vještaka pročitao, i nije vještaka pozvao na glavnu raspravu. Dakle, ne radi se niti o ovoj povredi postupka, kako to pogrešno smatra opt. R. B..

Nije u pravu ovaj optuženik kada u žalbi prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. On nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda time što opt.

V. D., čiju obranu sud prvog stupnja u potpunosti prihvaća, prikazuje kao kalkulanta koji želi ishoditi za sebe što povoljniju presudu i dobiti status „pokajnika“, iako se, prema žalitelju, radi o okorjelom narkomanu koji bi sve učinio da ne završi u zatvoru. Optuženik B. pri tome ukazuje da je obrana opt. V. D. u suprotnosti sa njegovom, i obranom opt. P. R., pa proizlazi da sud prihvaća obranu jednog optuženika, iako druga dva optuženika suglasno negiraju ono što je ovaj iskazao.

Međutim, suprotno ovim žalbenim navodima, ovaj Vrhovni sud ne nalazi da je prvostupanjski sud olako prihvatio iskaz opt. V. D. i da nije pravilno cijenio iskaze druge dvojice optuženika. Naprotiv, sud prvog stupnja je obranu opt. V. D. prihvatio jer je utvrdio da ona korespondira sa materijalnim dokazima, tj. pronađenom drogom kod opt. R., zatim drogom koja je pronađena u lusteru u radnji opt. V. D., kao i tragovima droge na zlatarskoj vagi, te da je u suglasnosti i s analizom telefonskih poziva iz koje je vidljiva učestala komunikacija između optuženika R. i B., te B. i D..

Osim toga, sud prvog stupnja je utvrdio da je obrana opt. D. u suglasnosti sa obranom opt. R. B. od 05. veljače 2006., u kojoj on, jednako kao i opt. D., navodi da je na traženje opt. D., jedno 4-5, odnosno najviše 6 puta tijekom 2006., odlazio u V. gdje je od opt. R. preuzimao heroin i istome davao novce, koje mu je netom u automobilu davao opt. V. D.. Iz te obrane slijedi dao opt. R. i opt. D. uopće ne kontaktiraju i da zapravo on opt. D. prodaje heroin.

I Kž 80/07-6

Dakle, nije točno da opt. D. sam tvrdi da je on od B. kupovao drogu, a da ostala dvojica optuženika tvrde da je D. drogu kupovao izravno od R., jer i opt. B. u istrazi priznaje da je od D. dobio novce, zatim je kupio drogu od R. i nju zatim prodao D.. Doduše, opt. B. to kasnije nastoji opovrgnuti s krajnje neuvjerljivim obrazloženjem da je rekao istražnom sucu da piše što god hoće i da napiše ono što je policija konstatirala nakon višesatnog iscrpljujućeg ispitivanja, jer mu je svejedno budući je psihički bolesnik, a bio je bez antidepresiva. Sud prvog stupnja je opravdano otklonio prihvatiti ovakvo obrazloženje opt. B., zaključujući da je on taj koji poznaje opt. R. i s njim telefonski kontaktira da bi nabavio drogu koju dalje prodaje opt. D. i ostalima.

Nije uvjerljiva žalbena tvrdnja opt. B. da je opt. D. u svojoj zlatarskoj radnji vagao drogu, a ne on, jer se postavlja pitanje zašto bi opt. D., koji je nesporno bio ovisnik, išao vagati drogu koju je kupio samo za svoju upotrebu. Pravilno je prvostupanjski sud iz obrane opt. D. utvrdio da je heroin vagao opt. B. radi prepakiravanja za daljnju prodaju, a kada je uočio dolazak policije paketiće s drogom sakriva u luster ispred sanitarnog čvora.

Što se tiče kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ-a, sud prvog stupnja je i za to kazneno djelo dao uvjerljive i posve razumljive razloge, tako da se žalitelj zbog nepotrebnog ponavljanja na njih upućuje, uz napomenu da je i ovom sudu logično da je opt. B., koji dulje vremena opt. D. prodaje drogu, upravo zbog toga odlučio ovog „počastiti“ dajući mu manju količinu heroina na uživanje.

Prema tome, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio. U pogledu nepotpunog činjeničnog stanja opt. B. u žalbi ne navodi koju to odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio (čl. 369. st. 3.), niti ne predlaže nove dokaze koji bi ukazivali na manjkavo činjenično stanje.

Na pravilno i potpun utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona koje su navedene u izreci pobijane presude, jer se u postupanju sva tri optuženika ostvaruju sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela zbog kojih su optuženici proglašeni krivima.

Žalitelju R. B., koji se žali i zbog povrede kaznenog zakona, se ukazuje da on zapravo pod tom žalbenom osnovom pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, jer smatra da njemu nije dokazna prodaja heroina opt. D. i da je kupovao drogu za daljnju prodaju, niti mu je dokazano da je davao opt. D. drogu da ju troši. Međutim, da bi se radilo o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona žalitelj mora prihvaćati da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno, ali smatra da je trebalo primijeniti neku drugu odredbu materijalnog prava. Optuženik B. u žalbi tvrdi da je na činjenično stanje, koje on smatra da je trebalo utvrditi, trebalo primijeniti druge odredbe kaznenog zakona, što je pogrešno. Radi se, dakle, o prigovorima činjenične naravi, a ne označenoj žalbenoj osnovi povredi kaznenog zakona.

Nije osnovana žalba ovog optuženika zbog odluke o kazni. Pojedinačne utvrđene kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora koja je optuženiku B. izrečena, su primjerene kazne kako s obzirom na društvenu opasnost, odnosno pogibeljnost počinjenih kaznenih djela, tako i s obzirom na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti. Točno je da sud u presudi ne navodi da je kao olakotne okolnosti žalitelju uzeo smanjenu ubrojivost, ali s obzirom da iz nalaza i

I Kž 80/07-6

mišljenja psihijatrijskog vještaka proizlazi da je i pored dijagnosticiranih simptoma poremećaj optuženikove ličnosti njegova sposobnost shvaćanja i upravljanja postupcima bila umanjena, ali ne značajno, ta okolnost ne dovodi u sumnju ocjenu suda da su primjerene kazne upravo one koje mu je počinjenje djela utvrdio prvostupanjski sud.

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da mu je sud prvog stupnja pogrešno kao otegotno uzeo upornost, jer ona po njemu ničim nije dokazana. Kada je opt. B. proglašen krivim da je u periodu od 01. studenog 2005. do 02. veljače 2006. opt. D. prodavao heroin u dvadesetak navrata, tada se očito radi o upornosti u izvršenju kaznenog djela, što se pravilno cijenilo kao otegotna okolnost.

Iz ovih razloga, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci koja je izrečena opt. R. B., po ocjeni ovog suda, nije prestroga već je adekvatna, i blažom kaznom se ne bi ostvarile svrhe kažnjavanja, posebice s aspekta individualne i generalna prevencije.

Kako je žalba opt. R. samo djelomično osnovana, a žalba opt. D. nije osnovana, i kako pri ispitivanju presude po službenoj dužnosti nisu nađene povrede iz čl. 379. st. 1. ZKP-a, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 17. travnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.