Revr-548/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 548/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slatini, protiv tužene- protutužiteljice M. O. iz S., zastupane po punomoćniku M. O., odvjetniku iz S., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Virovitici broj Gž-225/08-8 od 19. ožujka 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini broj P-252/05-63 od 20. studenog 2007., u sjednici održanoj 8. prosinca 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužene-protutužiteljice u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužene-protutužiteljice u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutužene (dalje: tužiteljica) te je naloženo tuženoj-protutužiteljici (dalje: tužena) da tužiteljici isplati iznos od 72.634,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, počev od 18. travnja 2003. pa do isplate, kao i da je tužena dužna tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 98.610,00 kuna. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je djelomično protutužbeni zahtjev tužene te je naloženo tužiteljici da tuženoj plati iznos od 3.427,83 kune na ime kamate za zakašnjenja s isplatom plaće, a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od 6. svibnja 2005. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu protutužbeni zahtjev tužene u iznosu od 896.572,17 kuna odbijen kao neosnovan. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužene te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice te u odnosu na dio protutužbenog zahtjeva s kojim je tužena odbijena, reviziju je izjavila tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužiteljica nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana u dijelu koji se odnosi na pobijani dio protutužbenog zahtjeva tužene, a u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev tužiteljice revizija nije dopuštena.

Temeljem odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora u odnosu na protutužbeni zahtjev tužene je zahtjev za naknadu razlike plaće koju je tužena ostvarila u Policijskoj postaji S. i plaće koju bi ostvarivala na radnom mjestu zapisničara u Općinskom sudu Slatina, zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja plaće za razdoblje od 24. travnja 2002. do 28. veljače 2003., te zahtjev tužene za naknadu materijalne i nematerijalne štete s osnova izgubljene dobiti, umanjenja imovine te duševnih bolova zbog diskriminacije na poslu.

U postupku je utvrđeno:

-da je tužena zasnovala radni odnos u Policijskoj postaji S. 1992. godine temeljem zamolbe i da nije pobijala odluku o prijemu na rad,

-da tijekom rada u Policijskoj postaji S. nije bila diskriminirana u bilo kojem pogledu niti je bila maltretirana ili šikanirana,

-da djelatnici Policijske postaje S. nisu postupali nezakonito ili nepravilno prema tuženoj i njenoj obitelji,

-da kamata zbog zakašnjenja u isplati plače tuženoj za razdoblje od 24. travnja 2002. do 28. veljače 2003. iznosi 3.427,83 kune.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi prihvatili su protutužbeni zahtjev tužene do iznosa od 3.427,83 kune, a u dijelu u iznosu od 896.572,17 kuna odbili su protutužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Nižestupanjski sudovi zaključuju da nema pravne osnove za naknadu razlike plaće tuženoj jer je tužena u spornom razdoblju bila u radnom odnosu kod tužiteljice temeljem valjano zasnovanog radnog odnosa i temeljem odluke o prijemu na rad a koju tužena nije niti pobijala. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete sudovi su zaključili da ne postoji odgovornost tužiteljice za naknadu te štete a niti je tužiteljica u postupku dokazala postojanje te štete. Sudovi su na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka zaključili da je osnovan samo dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.427,83 kune na ime kamate za zakašnjenja s isplatom plaće u spornom razdoblju.

Tužena u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kao i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužena ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je tuženoj onemogućeno raspravljanje pred sudom, odnosno da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP jer je tuženoj onemogućeno provođenje predloženih dokaza pred sudom, a tužena ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer nižestupanjske presude sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama a ne postoji proturječnost između sadržaja spisa i utvrđenja sudova u nižestupanjskim odlukama. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 220. ZPP a također u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kako to ističe u reviziji tužena, iz razloga jer je tuženoj omogućeno raspravljanje pred sudom a u odnosu na izvođenje dokaza u smislu čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke a temeljem st. 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je izveo one dokaze za koje je smatrao da dokazuju odlučne činjenice u postupku i nije trebao izvan toga utvrđivati druge činjenice niti provoditi dokaze.

Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a na koji revizijski razlog ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, isti također nije osnovan jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Valja napomenuti da je tužena u reviziji istakla revizijski razlog materijalnog prava ali u bitnom ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava već tužena analizira činjenice i utvrđeno činjenično stanje u postupku a iz kojeg razloga se revizija ne može niti izjaviti (čl. 385. st. 1. ZPP). Sudovi su pravilno zaključili da na strani tužiteljice ne postoji odgovornost za naknadu štete tuženoj, a niti je tužena dokazala pojedine osnove i visinu zatražene štete. Sudovi su stoga pravilno primijenili odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) kao i čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU).

U odnosu na zatraženu naknadu štete s osnova isplate razlike u plaći koju je tužena primala kod tužiteljice prije i poslije poništenog otkaza, odnosno koja bi predstavljala razliku između plaće koju bi primala da je ostala u Općinskom sudu u Slatini i one koju je ostvarivala kod tužiteljice, a u visini od 250.000,00 kuna, sudovi su pravilno zaključili na temelju injeničnog stanja da ne postoji pravni osnov za takvo potraživanje. To iz razloga utvrđenog č

jer je tužena sama pisala zamolbu za primitak u radni odnos kod Policijske postaje S., nakon čega je bila primljena na rad, a odluku o prijemu u službu nije pobijala, slijedom čega nema valjanog pravnog osnova za isplatom razlike u plaći kako to traži tužena. U odnosu na zahtjev tužene za naknadom materijalne štete koja se sastoji u izgubljenoj dobiti od 150.000,00 kuna kao i u iznosu od 200.000,00 kuna na ime ostalog umanjenja imovine tužene također ne postoji pravni osnov za odgovornost tužiteljice jer bi tužena eventualno mogla potraživati takvu materijalnu štetu ukoliko bi bio osnovan njen zahtjev za razliku plaće a slijedom čega bi trebala dokazati da joj je osim razlike u plaći pričinjena i određena šteta. Pored toga tužena nije dokazala niti postojanje štete a kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi nije čak niti činjenično obrazložila na temelju čega potražuje takvu materijalnu štetu. U odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog diskriminacije te šikaniranja i maltretiranja na poslu kod tužiteljice u postupku je utvrđeno da na strani tužiteljice, odnosno njenih djelatnika nije bilo takvih radnji, slijedom čega nije osnovan niti taj dio protutužbenog zahtjeva tužene. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da zbog kašnjenja u isplati plaće tuženoj pripada kamata u iznosu od 3.427,83 kune, pravilno su nižestupanjski sudovi samo za taj dio protutužbenog zahtjeva isti prihvatili, a u preostalom dijelu odbili zahtjev tužene po tom osnovu kao neosnovan. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u svezi tužbenog zahtjeva tužiteljice je zahtjev za isplatu iznosa od 72.634,75 kuna temeljem stjecanja bez osnove. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP revizija je dopuštena protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. ZPP.

U konkretnoj pravnoj stvari vidljivo je da revizija u odnosu na tužbeni zahtjev nije podnesena temeljem čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP jer drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. ZPP, a ne radi se niti o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

U ovoj pravnoj stvari predmet spora u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice je zahtjev za isplatu iznosa od 72.634,75 kuna, slijedom čega revizija u odnosu na tužbeni zahtjev nije dopuštena jer je vrijednost predmeta spora ispod iznosa od 100.000,00 kuna. Stoga je revizija tužene u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice nedopuštena.

Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tužene odbiti u odnosu na pobijani dio protutužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 393. ZPP jer nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je reviziju tužene u odnosu na tužbeni zahtjev valjalo temeljem čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 8. prosinca 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.