I Kž-857/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-857/02-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu iza pok. I. T. zbog kaznenog djela iz čl. 28. Zakona o konfiskaciji iz 1946., povodom revizije podnositelja I. Z. M. protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 31.08.1946. broj Konf-345/46-3, odlučujući o žalbi I. Z. M., ujedno i kao zastupnika ostalih nasljednika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 30. rujna 2002. broj Kr-8/02, u sjednici održanoj dana 08. siječnja 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba podnositelja revizije I.Z.M. i dr., kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem od 30.rujna 2002. broj Kr-8/02 po čl. 492. st. 2. ZKP odbacio reviziju podnositelja I.Z.M., ujedno i kao zastupnika drugih nasljednika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Pakracu broj Konf-345/46-3 od 31.08.1946. godine.

Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja podnositelj revizije I.Z.M., ujedno i kao zastupnik šestero nasljednika iza pok. T.I.J., podnio je žalbu, ne navodeći žalbene osnove u smislu odredbe čl. 399.st. 1. u vezi čl. 366. ZKP, niti prijedlog, što se ne može razabrati niti iz navoda žalbe, pa se u njima samo iznosi kronologija zahtjeva podnošenih tijelima državne vlasti bivše države SFRJ, te države Republike Hrvatske i to za rehabilitaciju, satisfakciju, odštetu, te povrat imovine i odštetu za nekorištenje imovine iza pok. T.I.J., a to se ne može razabrati niti iz navoda u kojima se citiraju pojedine odredbe Zakona o kaznenom postupku, sa značenjem načela kaznenog postupka.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja je po čl. 399. st. 1. u vezi čl. 373. st. 1. ZKP spise je dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razmatranje, koje ih je sudu vratilo uz podnesak od 31. listopada 2002. broj KŽ-DO-1697/02, s mišljenjem da revizija nije podnijeta pravodobno, pri čemu je ustrajao i na sjednici vijeća suda drugog stupnja nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D..

Sud drugog stupnja je po čl. 398. st. 4. ZKP, ispitujući žalbu, još i po službenoj dužnosti ispitao je li za donošenje pobijanog rješenja prvostupanjski sud bio stvarno nadležan, odnosno je li rješenje donio u propisanom sastavu i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon i jesu li počinjene povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Prilikom ispitivanja pobijanog rješenja po službenoj dužnosti sud drugog stupnja nije našao da bi bile ostvarene takve povrede Kaznenog zakona, odnosno Zakona o kaznenom postupku.

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća razloge pobijanog rješenja kao jasne, dostatne, pravilne i na zakonu osnovane, a koji razlozi žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

Naime, pobijano rješenje odnosi se isključivo na odbacivanje revizije kao izvanrednog pravnog lijeka iz čl. 490. ZKP/97, a ne i na druge u istom podnesku stavljene zahtjeve, kao što su oni za rehabilitaciju, naknadu štete, povrat konfiscirane ili oduzete imovine i na druge posljedice iz odluka tijela bivše države SFRJ, o kojima se inače po čl. 497. ZKP odlučuje na temelju odredaba posebnog zakona.

Žalitelj niti ne osporava istinitost razloga koji su navedeni u pobijanom rješenju glede početka tijeka roka u kojem se, prema odredbi čl. 490. st. 4. ZKP/97 revizija mogla izjaviti, kao i na utvrđenje dana kada je taj rok istekao. Revizija se prema navedenoj odredbi ZKP mogla izjaviti u roku od dvije godine od stupanja na snagu ovog Zakona, a taj rok je, nesporno istekao prije podnošenja revizije.

Rok iz čl. 490. st. 4. ZKP/97 je zakonski rok, jer je određen u zakonu, i to na vrijeme od dvije godine, u kojem se postupovna radnja podnošenja revizije kao izvanrednog pravnog lijeka protiv odluka sudova bivše SFRJ mogla izjaviti, pa sud nema ovlaštenja taj rok produljivati. Taj rok je objektivne naravi i počeo je teći od dana stupanja na snagu ovog Zakona, tj. 01. siječnja 1998., a uz to on ima i svojstvo prekluzivnosti, tako da njegovo propuštanje dovodi do gubitka prava na poduzimanje predmetne postupovne radnje, tj. izjavljivanje revizije. Zbog toga je po čl. 492. st. 2. ZKP/97 predsjednik vijeća suda prvog stupnja pravilno odlučio odbacujući reviziju kao nepravodobnu.

Uslijed navedenih razloga preostali navodi žalbe nisu od utjecaja na ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja, osobito i zbog toga što se ti navodi i ne odnose na prigovore da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio odredbe iz Glave XXXII. ZKP/97, već se u tim navodima iznose drugi podaci, dokazi i činjenice koji nisu od značaja za postupak o reviziji iz čl. 490. ZKP/97.

Slijedom navedenih razloga sud drugog stupnja riješio je kao u izreci (čl. 398. st. 3. ZKP).

U Zagrebu, 08. siječnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.