I Kž-212/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 212/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Neve Šibl i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. N., zbog krivičnih djela iz čl. 83. st. 3. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. listopada 1996. godine br. K-20/96, u sjednici održanoj 8. listopada 1997. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja optuženika D. F., odvjetnika iz V.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.N. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Varaždinu, presudom od 11. listopada 1996. godine br. K-20/96 opt. M.N. oglašen je krivim zbog krivičnog djela protiv dostojanstva ličnosti i morala, obljube s djetetom iz čl. 83. st. 3. KZRH i silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH i na temelju čl. 43. st. 1. OKZRH za prvo krivično djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, a za drugo krivično djelo kazna zatvora u trajanju od tri godine, te je uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH a na osnovu čl. 83. st. 3. KZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. srpnja 1996. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP i u paušalnom iznosu iz toč. 6. ZKP od 1.000,00 kn. Protiv navedene presude žali se optuženik po branitelju D.F., odvjetniku iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te odluke o troškovima krivičnog postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 28. svibnja 1997. godine br. Ktž-446/97, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D. i branitelja optuženika D.F., odvjetnika iz V., a u odsutnosti optuženika koji je o sjednici vijeća uredno obaviješten, a nalazi se u pritvoru i po ocjeni vijeća nije bilo svrsishodno njegovo prisustvo na sjednici (čl. 361. st. 2. ZKP).

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da sud prvog stupnja nije pouzdano utvrdio kada se prvo silovanje odnosno obljuba s djetetom dogodila, jer da su iskazi oštećenica neodređeni. Tu se žalitelj poziva na iskaz oštećenice D.N. koja je iskazala da se prvo silovanje dogodilo kada je išla u sedmi razred osnovne škole, kada se spremala na vjeronauk, pripremajući se za firmu. Taj iskaz je vrlo određen, a s obzirom da je oštećenica u lipnju 1996. godine završila prvi razred srednje škole, te da je rođena 1981. godine, nije bilo teško izračunati da je sedmi razred pohađala 1993/1994. godinu i da tada još nije imala 14 godina, kako to ispravno zaključuje sud prvog stupnja.

Neosnovano optuženik ukazuje na razlike u iskazima ove oštećenice, koji se ne odnose na bitne činjenice i koji su logični i očekivani s obzirom na protek vremena od odnosa kao i s obirom na delikatnost djela o kojem govori. Naime, nedvojbeno je da se oštećenica požalila prijateljicama u razredu D.B. i M.H., u osnovnoj školi, a N.R. u srednjoj školi. Radi se o djevojčicama koje izričito o tome iskazuju tijekom cijelog postupka, čak i u prethodnom postupku pa je neosnovana tvrdnja iz žalbe da se oštećenica naknadno, na glavnoj raspravi prisjeća novih dokaza i da predlaže saslušanje novih svjedoka.

Niti žalba ne pobija istinitost tvrdnji ovih svjedoka već ukazuje na razlike u njihovim iskazima koji se odnose na nebitne detalje, a ne navodi na što bi te razlike trebale ukazivati. Svakako ne na neistinitost ovih iskaza kada se ima u vidu da ove djevojčice nisu uopće zainteresirane za ovaj postupak i da nisu sve iz istog razreda, čak niti iz iste škole. Svoja saznanja dobivaju iz pričanja oštećenice, ali u različito vrijeme i na različitom mjestu. Stoga nije osnovana niti tvrdnja da je neprihvatljivo da baš nitko nema saznanja o višegodišnjem nasilju optuženika prema oštećenicama budući su ove djevojčice imale ta saznanja, ali kada se ima u vidu da se radi o djelu unutar porodice o kojem se vrlo malo i rijetko govori nije za očekivati da bi one to prijavile, tim prije kada se uzme u obzir starosna dob tih djevojčica.

Da mldb. D. nije, nakon završenog prvog razreda srednje škole, rezolutno odbila povratak kući, otišavši starijoj sestri kojoj je iznijela i razloge za to, vjerojatno bi postupci optuženika ostali neotkriveni budući o njima do tada nije govorila niti starija sestra Z.M., koja je u međuvremenu zasnovala svoju obitelj pa je progovorila isključivo da zaštiti mlađu sestru.

Žalitelj je neuvjerljiv i u tvrdnji da je nalaz liječnika nečitak iako iz njega nedvojbeno proizlazi da mldb. D. ima razdor himena (list 16 spisa), što njezinom iskazu daje dodatnu uvjerljivost budući nitko tijekom postupka nije iskazivao da bi imala dečka odnosno da bi s nekim održavala spolne odnose. Svijestan toga, žalitelj na javnoj sjednici, putem branitelja, predlaže saslušanje pritvorenika kojeg je upoznao u pritvoru i koji mu je navodno ispričao da je imao vezu sa mldb. D., što je sasvim neuvjerljivo kada se uzme u obzir i iskaz oštećenice Z.M. Osim toga, kada bi se ta tvrdnja i prihvatila kao istinita ona ne utječe na ocjenu postupaka optuženika o kojima govore obje oštećenice, te saslušani svjedoci D.B., M.H. i N.R. Oštećenica D.N. vrlo detaljno opisuje i prvi spolni odnos govoreći da ju je boljelo i da je kasnije krvarila zbog čega je i bacila gaće, jer su bile umrljane krvlju, a manju mrlju na hlačama je oprala. Kako je svaki čovjek drugačiji i svaki spolni odnos individualan nije neophodno da se sve događa onako kako to žalitelj misli i navodi u žalbi da je trebalo biti, budući su navodi oštećenice sasvim životni.

I Kž 212/1997-5

Iako se ne radi o bitnoj činjenici potrebno je ukazati i da nema nesuglasnosti između iskaza oštećenica o vremenu kada mldb. D. razgovara sa sestrom o tome što joj se događa kod kuće. Naime, oštećenica Ž.M. navodi da je sestra kod nje bila oko tri dana kada ju je navela na razgovor o tome, dok je oštećenica D.N. iskazala da je kod sestre bila možda dva-tri tjedna i da su jednog dana "tako razgovarale". Dakle, oštećenica D. uopće ne precizira kada je to bilo iako je nesporno da je to bilo u vrijeme kada, nakon primljene svjedodžbe o završenom prvom razredu srednje škole, odlazi k starijoj sestri, odbijajući povratak majci i njezinom suprugu i upravo tada dolaze do saznanja da se sve gotovo istovjetno događalo i njezinoj starijoj sestri.

Isti zaključak se odnosi i na iskaz oštećenice Ž.M. kojem optuženik nastoji dati značaj neistinitog iskaza, sam ga dopunjujući i komentirajući na način na koji oštećenica uopće nije iskazivala.

U istražnom postupku, opisujući prvi akt obljube optuženika nad njom, govori da je imala na sebi hlače i majicu, te donje rublje, dok na glavnoj raspravi govori o odjeći dugih rukava, u čemu ovaj sud ne vidi proturječnost već samo pojašnjenje prvog iskaza. Sam događaj oštećenica vremenski određuje berbom kukuruza i odlaskom sa školom na P. j., a ne kasnom jeseni, kako se to tvrdi u žalbi. Navodi da misli da je to bilo 1991. godine kada je išla u sedmi razred osnovne škole što sud prihvaća i što je svakako povoljnije za optuženika, jer tada ima već navršenih 14 godina iako zapravo postoji mogućnost da je bila i mlađa, jer je u sedmi razred mogla ići i u ranijoj životnoj dobi. Naime, oštećenica Z.M. je sigurna da je to bilo u sedmom razredu ali nije sigurna koje je to godine bilo. Logično je za zaključiti da bi tu godinu vrlo brzo utvrdila da je iskaz "pripremala", s namjerom da optuženika neosnovano tereti.

Detaljno opisujući na koji je način optuženik izvršio prvi nasilan akt obljube nad njom oštećenica navodi da je to bilo u kabini traktora, s leđa, a nebitno je da li je bila potpuno u kabini ili djelomično izvan nje, na čemu inzistira žalba. Na te okolnosti oštećenica nije niti pitana, a iz žalbe nije razumljivo na što se tim navodom sugerira. Ukoliko žalitelj nastoji ukazati da je oštećenica mogla eventualno pobjeći, imenovana i to opisuje vrlo detaljno govoreći da je pokušala pobjeći na drugu stranu ali da se ta vrata bila zaključana. Natrag očigledno nije mogla kada se ima u vidu nesrazmjer snaga budući je optuženik imao oko 100 kg, kako je to iskazala oštećenica. Vikanje nije pomoglo, jer se radilo o osamljenom mjestu, a i logično je da je optuženik birao mjesta i vrijeme kada nitko nije mogao vidjeti ili čuti što se događa, kako su to iskazale oštećenice, koje su s vremenom i prestale pružati otpor jer isti nije imao svrhe zbog ogromne razlike u snazi.

Iz navedenog razloga ukazuje se bespredmetnim provođenje, u žalbi ponovo predloženih dokaza, kao i saslušanje svjedoka na okolnosti življenja u toj porodici. Radi se o djelima koja vrlo često ostaju duboko skrivena unutar obitelji, kao što bi ostala i ova da mldb. D.N. nije bila rezolutna da to prekine, bijegom starijoj sestri, koja je do tada također skrivala što joj se događalo, čak i pred vlastitim suprugom.

Konstrukcija motiva za iskazivanje oštećenica, po optuženiku i njegovoj supruzi, majci oštećenica, je bez osnova, jer oštećenice ostaju nasljednice iza svog prirodnog oca bez obzira gdje bi bila njihova majka i očuh, te one same. S obzirom da obje oštećenice iskazuju identično i da starija sestra nastoji zaštititi mlađu, nakon što joj se ova povjerava i nastoji prekinuti te neprirodne odnose, bijegom od kuće, dovodeći u pitanje i svoje odnose sa suprugom, opravdano sud prvog stupnja ne prihvaća navod obrane da starija sestra, zbog nasljedstva nastoji mlađu sestru smjestiti u dom.

Zbog svega navedenog činjenično stanje je pravilno i u cijelosti utvrđeno te žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

Žalbu zbog odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka optuženik ne obrazlaže pa je sud drugog stupnja, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 369. ZKP, utvrdio da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio

I Kž 212/1997-5

sve okolnosti koje po čl. 37. OKZRH utječu da kazna bude veća ili manja i utvrđene kazne te izrečena jedinstvena kazna su i po ocjeni ovog suda primjerene težini počinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti i svim okolnostima konkretnog slučaja, te je kao takva podobna da u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Optuženik je obvezan na platež troškova krivičnog postupka sudu u paušalnom iznosu koji je sud prvog stupnja ispravno odredio u skladu s Odlukom o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka, te materijalnim mogućnostima optuženika. Obvezan je, s obzirom da je oglašen krivim, i na platež troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP time da će iznos biti određen posebnim rješenjem, na koje će optuženik imati pravo žalbe.

Kako žalbeni razlozi nisu ostvareni i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu čl. 366. st. 1. i 2. ZKP nisu nađene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona, na temelju čl. 374. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. listopada 1997. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Ante Potrebica v.r.