Rev-1550/2010-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1550/10-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p. u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 29 Gžn-2121/09-2 od 12. siječnja 2010., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj XXVI Pn-8571/08 od 29. siječnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku 337.940,00 kn sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2005. do isplate i troškovima postupka u iznosu 21.922,09 kn također sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2009. do isplate, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu 112.545,00 kn. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen tako da je tužbeni zahtjev odbijen, dok je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove prvostupanjskog postupka u iznosu 78.483,40 kn i troškove žalbenog stadija postupka u iznosu 12.286,75 kn. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijanu presudu u skladu žalbenih navoda preinači.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

U provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Podnositelj revizije pozvao se na povredu odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP što bi upućivalo na to da se tužitelj poziva i na redovnu reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP prema kojoj odredbi stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ona donesena prema odredbi čl. 373.a i 373.b ZPP.

U predmetnom slučaju u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373.a ZPP.

Drugostupanjski sud je preinačio pobijani, afirmativni dio prvostupanjske presude pozivajući se na odredbu čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP prema kojem propisu je ovlašten bitne činjenice utvrđivati na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza (u ovom slučaju posebice ugovora o zastupanju i pružanju pravne pomoći od 11. lipnja 2001.), neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir tu ispravu.

U provedenom postupku, prvostupanjski sud je kao i drugostupanjski sud ocjenjivao tu ispravu te se prvostupanjska i drugostupanjska presuda u prvom redu zasnivaju upravo na ocjeni navedenog ugovora sklopljenog između stranaka, samo što drugostupanjski sud pojedinim ugovornim uglavcima pridaje drugačiji pravni značaj od prvostupanjskog suda i to posebice čl. 4.3. i čl. 8.4. tog Ugovora. Međutim, time u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373.a ZPP.

Nadalje, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se opisno poziva podnositelj revizije, jer drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka, može se ispitati te sadrži razloge o odlučnim pravno relevantnim činjenicama usuglašene sa prikupljenom procesnom građom.

Predmet spora je zahtjev za isplatu odvjetničkog honorara, dakle troškova zastupanja tuženika u parničnom predmetu poslovni broj P-7360/01 pred Općinskim sudom u Zagrebu u kojem je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova P. b. d.d. Z. kao tužitelj pokrenuo postupak protiv tuženika A. E. d.o.o. Z., radi utvrđenja da su djelomično raskinuti ugovori o kupoprodaji nekoliko poslovnih prostora uz predaju.

U navedenom sporu je podnesena i protutužba na isplatu te je donesena prvostupanjska presuda 28. travnja 2005. (list 104) kojom je djelomično prihvaćen tužbeni kao i protutužbeni zahtjev, a djelomično je odbačena protutužba.

Nadalje, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, zahtjev za isplatu troškova zastupanja u utuženom iznosu 511.485,00 kn potječe iz ugovora o zastupanju i pružanju pravne pomoći sklopljenim između parničnih stranaka 11. lipnja 2001. u kojem su se stranke sporazumjele:

- da tužitelju za obavljanje odvjetničkih poslova zastupanja pred sudovima i upravnim tijelima pripada naknada u skladu s Odvjetničkom tarifom važećom u trenutku ispostavljanja računa (čl. 4. t. 1.), time

- da se ta naknada isplaćuje mjesečno po obavljenoj procesnoj radnji na sljedeći način

- u slučaju da obzirom na vrijednost predmeta spora svaka pojedina radnja odvjetniku donosi do 2000 bodova, banka će tužitelju mjesečno po obavljenoj radnji isplatiti 30% troškova zastupanja od pune odvjetničke tarife,

- za slučaj da s obzirom na vrijednost predmeta spora svaka pojedina radnja odvjetniku donosi od 2000 do 5000 bodova banka će tužitelju mjesečno po obavljenoj radnji platiti 20% troškova zastupanja od pune odvjetničke tarife,

- za slučaj da s obzirom na vrijednost predmeta spora svaka pojedina radnja odvjetniku iznosi preko 5000 bodova, banka će tužitelju umjesto po obavljenoj radnji platiti 10% troškova zastupanja od pune odvjetničke tarife.

Prema čl. 4. st. 3. Ugovora ostatak do punog iznosa troška zastupanja u skladu s odvjetničkom tarifom će se u postupcima u kojima je banka tužitelj naplaćivati tek nakon što tražbina banke bude naplaćena od protivne stranke, na način da sredstva sjednu na račun banke.

Nadalje, čl. 4. st. 4. ugovoreno je da u postupcima u kojima je banka tuženik, banka i društvo (tužitelj) mogu naknadu troška zastupanja preko iznosa utvrđenog odredbom čl. 4. st. 2. Ugovora posebno ugovoriti odgovarajućim aneksom ugovora.

Konačno, prema čl. 8.2. Ugovora svaka od ugovornih stranaka može jednostrano otkazati ugovor ne navodeći pri tome posebne razloge, time da je otkazni rok utvrđen u trajanju od 30 dana.

U smislu čl. 8.3. u slučaju otkaza ugovora društvo (tužitelj) se obvezuje podnijeti izvještaj o svim obavljenim radnjama te specifikaciju svih troškova i naknada u roku od 30 dana od nastupa posljedica otkaza ugovora u skladu s odredbama ovog Ugovora, dok je čl. 4. st. 4. Ugovora izričito određeno da u slučaju da banka jednostrano otkaže ovaj Ugovor, neisplaćeni dio naknade iz čl. 4. Ugovora, banka nije u obvezi isplatiti tužitelju te se tužitelj odriče tih troškova u cijelosti i otpušta dug banci, te se odriče svih prigovora po toj osnovi. U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima je nadalje utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju 20% troškova zastupanja suglasno točki 4.2. podst. 2. Ugovora, u predmetu iz kojeg potražuje troškove zastupanja u ovom sporu,

- da ostatak do punog iznosa tužitelju nije isplaćen, te postupak u navedenom predmetu nije završen,

- da je tuženica 1. rujna 2003. otkazala predmetni ugovor te su dakle pravne posljedice otkaza nastupile istekom otkaznog roka od 30 dana.

Za razliku od prvostupanjskog suda, koji je izrazio mišljenje da je čl. 8.4. Ugovora ništav, drugostupanjski sud izražava pravno shvaćanje da navedeni uglavak ugovora nije ništav te da nije riječ o nevaljanom odricanju unaprijed prije nastanka obveze što prihvaća i revizijski sud.

Naime, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zastupanju, precizno i određeno su navedena prava tužitelja na troškove zastupanja kao i situacije u kojima tužitelju pravo na naknadu ne pripada.

Tako je pored ostalog ugovoreno da tužitelju ostatak naknade do punog iznosa troškova zastupanja u skladu s odvjetničkom tarifom u sporovima u kojima je banka tužitelj pripada tek nakon što tražbina banke bude naplaćena od protivne strane, na način da sredstva sjednu na račun banke (čl. 43.) i iz čega treba zaključiti da navedena razlika u honoraru tužitelju ne pripada npr. ako banka ne uspije u sporu.

Također, ugovoreno je i da svaka od stranaka može jednostrano „otkazati ugovor“ nenavodeći posebne razloge u kojem slučaju ako banka jednostrano „otkaže“ ugovor neisplaćeni dio naknade iz čl. 4. Ugovora banka nije u obvezi platiti tužitelju.

Zakon o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94) kao i važeća Tarifa nemaju odredbi o pravnim posljedicama prestanka ugovora voljom jedne i druge strane pa treba primijeniti kako ugovorne odredbe pa tako i opće odredbe obveznog prava u ovom slučaju one kojima je uređen ugovor o nalogu jer je odnos između stranaka po svojoj pravnoj prirodi mandatni odnos.

Prema odredbi čl. 765. st. 1. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) nalogodavac može odustati od ugovora.

Prema st. 2. navedene zakonske odredbe u slučaju odustanka od ugovora u kome nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

U konkretnom slučaju tužitelj nije istakao zahtjev za naknadu štete, već je kao nalogoprimac bez svoje krivnje suglasno čl. 762. st. 1. ZOO/91 samo djelomično ispunio nalog kada ima pravo na razmjerni dio naknade upravo na način i u visini kako je to ugovorom između stranaka i ugovoreno te je od strane tuženika kao nalogodavca i isplaćeno. Konačno, suglasno općim načelima obveznog prava ugovore treba izvršavati te postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznog odnosa pa je u tom smislu tužitelj kao odvjetnik očigledno prilikom sklapanja ugovora o zastupanju postupao s povećanom pažnjom prema pravilima struke (pažnjom dobrog stručnjaka) te je slobodnom voljom prihvatio sve ugovorne odredbe odnosno na njih je pristao.

Pri tome valja reći i to da glede učinaka raskida ugovora o zastupanju, sporazum o učincima raskida nije nevaljan jer odredbe o učincima raskida nisu kogentne norme i nema zapreke da ugovorne strane sporazumno urede svoj odnos koji nastaje kao posljedica raskida ugovora.

Zbog svega rečenog nisu ostvareni ni materijalnopravni razlozi na koje se poziva podnositelj revizije te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu uključujući i odluku o troškovima postupka.

Naime, odluku o troškovima postupka tužitelj osporava samo paušalno ne navodeći ni jedan određeni razlog zbog čega bi prilikom odlučivanja o troškovima postupka materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

U Zagrebu, 5. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Gordana Jalšovečki, v.r.