Revr-254/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 254/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Matasić Špoljarić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-707/11-2 od 19. rujna 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-2230/10-19 od 18. siječnja 2011., u sjednici vijeća 27. lipnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužitelj od 3. listopada 1991. u radnom odnosu kod Ministarstva obrane Republike Hrvatske kao djelatna vojna osoba, pa da mu slijedom toga pripadaju sva prava iz radnog odnosa i to pravo na pripadajuću plaću sa svim pripadajućim doprinosima iz plaće i na plaću, zdravstveno osiguranje, mirovinsko osiguranje, upis radnog staža od 3. listopada 1991. do zakonitog prestanka radnog odnosa, uključujući i upis beneficiranog radnog staža, povoljne uvjete za odlazak u mirovinu i đenje visine mirovine, optimalne uvjete za zadovoljenje stambenih potreba, osiguranje i utvr

skrb za članove obitelji, promjenu mjestu službovanja, napredovanje i službi, školovanje, unapređivanje i dr. Ujedno je tuženica obvezana tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 9.993,00 kn.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen, te je tužitelj obvezan tuženici nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 7.500,00 kn.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, odnosno pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev na utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod Ministarstva obrane kao djelatna vojna osoba i to od 3. listopada 1991., pa da mu slijedom toga pripadaju određena prava pobliže navedena u izreci prvostupanjske presude.

Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja i to prije svega na temelju iskaza saslušanih svjedoka K. S., A. P. i B. K., kao i zapisnika o primopredaji od 21. studenoga 1991. godine, smatrajući da je tužitelj u radnom odnosu s tuženom kao djelatna vojna osoba u razdoblju od 3. listopada 1991. pa nadalje.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja u cijelosti smatrajući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženice od 3. listopada 1991. kao djelatna vojna osoba, budući da je u smislu čl. 16. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ br. 52/91, ZSUOS), stupanje u službu u oružane snage vezano uz akt ovlaštenog tijela o upućivanju u oružane snage po osnovi vojne obveze ili na temelju akta o primanju u aktivnu vojnu službu odnosno vojnu školu ili na temelju ugovora o primanju u službu, na koji način su u smislu čl. 22. istog Zakona i osobe iz rezervnog (pričuvnog) sastava mogle postati djelatne vojne osobe.

Tužitelj u reviziji ističe tvrdnju da je s Ministarstvom obrane imao ugovorni odnos radi obavljanja zadaća vojnika, te da isti nikada nije bio pričuvnik – rezervista, te da to proizlazi iz tužiteljeve Izjave o pristupanju Zboru narodne garde. Isto tako tužitelj ukazuje da njegov aktivni status proizlazi i iz primopredajnog zapisnika iz 1991. kada su osobe iz Zbora narodne garde bile preuzimane u Ministarstvo obrane. Navedene tvrdnje ukazivale bi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP).

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, nisu u protivnosti s provedenim dokazima, niti pak postoji kontradiktornost između izreke presude i obrazloženja iste.

Drugostupanjski sud je dao jasne razloge zbog čega smatra da tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženice od 3. listopada 1991., već u pričuvnom sastavu, pozivajući se pri tom na dopis Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse od 16. veljače 2009., dopis 113. pješačke brigade HV od 16. studenog 1998. i vojnu iskaznicu tužitelja. Pravilno drugostupanjski sud navodi da zapisnik o primopredaji administrativnih poslova između Zbora narodne garde i Ministarstva obrade ne predstavlja neki od pravnih osnova za stupanje u aktivnu vojnu službu, nego predstavlja dokaz o tome tko je sve bio pripadnik ... brigade Zbora narodne garde.

Na pravilnost zaključka drugostupanjskog suda ukazuje i rješenje doneseno u upravnom postupku povodom zahtjeva tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja za razdoblje od 29. srpnja 1991. do 3. listopada 1991. UP-I 561-01/06-01/66 od 5. lipnja 2006., a iz kojeg zahtjeva proizlazi da je tužitelj bio demobiliziran po preporuci liječnika nakon 3. listopada 1991. zbog zdravstvenih razloga, a što također potvrđuje da je tužitelj bio u pričuvnom sastavu, a ne djelatna vojna osoba.

Kako u konkretnom slučaju tužitelj s tuženicom nije sklopio ugovor o radu, niti je tužitelj primljen u radni odnos na temelju akta tuženice, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo i to odredba čl. 16. ZSUOS kada je zahtjev tužitelja odbijen (identično shvaćanje izraženo je u odluci ovoga suda Revr-654/06).

U reviziji se iznosi i tvrdnja da je prema odredbi čl. 26. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“ br. 29/91) Zbor narodne garde profesionalna, oružana formacija, vojnog ustroja za obrambeno-redarstvene dužnosti s linijom zapovijedanja u Ministarstvu obrane u smislu čl. 27. tog Zakona, koja je u početku zbog formalnih, ali i političkih razloga bila prikazana kao ustrojbena jedinica unutar MUP-a. Daljnja je tvrdnja revidenta da je nakon stjecanja političkih uvjeta i preuzimanja određenih propisa iz oblasti obrane, Zbor narodne garde postao je sastavni dio Hrvatske vojske, a aktivni pripadnici Zbora narodne garde postali su djelatne vojne osobe.

Međutim, i u ovom slučaju bilo je potrebno da se donese odgovarajući akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu, odnosno morao je biti sklopljen ugovor o djelatnoj vojnoj službi, a što se nije dogodilo, pa je neosnovano pozivanje tužitelja na navedene odredbe.

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 27. lipnja 2012.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.