Rev-1692/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1692/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Petra Milasa, Gordane Gasparini, Vjere Delić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (Ministarstvo obrane) koju zastupa, prema odluci Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, Državno pravobraniteljstvo Osječko-baranjske županije - Ispostava Đakovo (sada Općinsko državno odvjetništvo Đakovo), protiv tuženika B. B. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik iz Đ., radi isplate 5.540,45 kuna, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. prosinca 1998. godine, broj Gž-1652/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 26. svibnja 1998. godine, broj P- 537/97-8, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2002. godine,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1652/98-2 od 10. prosinca 1998. godine i presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-537/97-8 od 26. svibnja 1998. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom da joj tuženik plati na ime naknade štete iznos od 5.540,45 kuna sa zateznom kamatom počev od 14. kolovoza 1996. godine, a ujedno je obvezana tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.575,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije dostavljen je temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP) tuženiku, koji nije podnio odgovor na reviziju, i nadležnom državnom odvjetniku, koji se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

U provedenom postupku nisu učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ali su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tuženik dana 23. listopada 1994. godine upravljao osobnim vozilom reg. oznake… P. ulicom u Z., desnim prometnim trakom u pravcu juga, te je dolaskom pred raskrižje s B. ulicom nastavio s vožnjom ravno, premda je prema oznakama na kolniku bio dužan skrenuti desno. Time je izazvao sudar s vozilom reg. oznake … kojim je upravljao N.N. Tuženik je, prema rješenju Prekršajnog suda u Zagrebu broj 5264- 95 od 14. veljače 1996. godine, počinio prekršaj iz tada važećeg čl. 302. st. 1. toč. 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, dalje: ZSPC).

Tužiteljica temelji svoj zahtjev na odredbi čl. 218. st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 52/91), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a prema kojoj država ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama samo ako je vojna osoba štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje. Nižestupanjski sudovi nalaze da je tuženik istina uzrokovao prometnu nezgodu na opisani način, ali da štetu nije počinio namjerno ni iz krajnje nepažnje.

Nepažnja kao jedan od stupnjeva krivnje u smislu čl. 158. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/93, 3/94, 7/96 i 112/99) javlja se u dva temeljna oblika, tj. kao krajnja nepažnja i kao obična nepažnja. O krajnjoj nepažnji je riječ onda kad je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pozornost koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba (čl. 9. st. 1. ZSPC). Vozač automobila koji je, suprotno prometnim znakovima postavljenim na cesti, nastavio vožnju u zabranjenom pravcu, nije postupao pažnjom kojom bi postupio svaki vozač prosječnih sposobnosti. Tuženik je prema tome počinio štetu krajnjom nepažnjom.

Kako su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa odbili tužbeni zahtjev, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude jer nisu raspravljene ni utvrđivane relevantne činjenice u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva.

Valjalo je stoga temeljem čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, time da raspravi i utvrdi rečene činjenice koje se tiču visine tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 25. rujna 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.