Revr-1750/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1750/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene M. B. iz S., zastupane po punomoćniku Z. K., dipl. pravniku iz SSSH iz S., protiv tuženika-protutužitelja Ž. K. iz V., zastupanog po punomoćniku V. Lj., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. Lj. i Ž. V. iz S., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, isplate i prestanka radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-67/11 od 20. srpnja 2011., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-831/04 od 4. studenog 2010., u sjednici održanoj 17. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika-protutužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice- protutužene (dalje tužiteljice) te je utvrđeno da usmeni otkaz ugovora o radu od 31. kolovoza 2004. tuženika-protutužitelja (dalje tuženika) nije dopušten i zakonit te da radni odnos tužiteljici nije prestao, da je tužiteljica i dalje u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu sklopljenog 12. veljače 2004. na poslovima pomoćne radnice, te da je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na prijašnje radno mjesto pomoćnog radnika.

. I. izreke prvostupanjske presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi Ujedno je u toč

plaću za vrijeme nezaposlenosti u zatraženom razdoblju te od dospijeća i sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno pod I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je isti tražio sudski raskid ugovora o radu sa 31. kolovoza 2004.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti osim u dijelu pod toč. I. izreke prvostupanjske presude gdje je tuženiku naloženo da tužiteljici plati pripadajuću zateznu kamatu na iznos od 1.500,00 kuna tekuću od 15. siječnja 2004. do 14. siječnja 2005., na iznos od 1.550,00 kuna tekuću od 15. veljače 2004. do 14. veljače 2005. i na iznos od 1.550,00 kuna tekućom od 15. ožujka 2004. pa do 14. ožujka 2005.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a podredno da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica je dostavila odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenim usmenog otkaza ugovora o radu, a slijedom toga predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je i dalje u radnom odnosu kod tuženika te da ju je isti dužan vratiti na prijašnje radno mjesto i isplatiti joj plaću za sporno razdoblje. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

U postupku je utvrđeno:

- da tužiteljica s tuženikom ima zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 12. veljače 2004. za radno mjesto pomoćni radnik,

- da je tuženik tužiteljici dao usmeni otkaz ugovora o radu s danom 31. kolovoza 2004.,

- da se tužiteljica od 26. srpnja 2004. nalazila na bolovanju o čemu je uredno izvijestila tuženika,

- da joj je naknada plaće za vrijeme bolovanja iznosila 1.550,00 kuna,

- da tužiteljica nije potpisala obračunske liste iz kojih bi proizlazilo da je primila naknadu plaće za sporno razdoblje.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan a protutužbeni zahtjev tuženika da nije osnovan. Drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu samo u manjem dijelu u odnosu na zakonske zatezne kamate, a sudovi svoju odluku temelje na činjenici da je tuženik usmeno otkazao ugovor o radu što je suprotnosti s odredbom čl. 118. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04 – dalje: ZR) slijedom čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto te isplatu naknade plaće od dana usmenog otkaza ugovora o radu pa do 1. ožujka 2005. Ujedno su sudovi odbili protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu temeljem odredbe čl. 123. st. 2. ZR jer tuženik nije dokazao valjane razloge i okolnosti za sudski raskid spornog ugovora o radu.

Tuženik u reviziji iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP. U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženik navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva, da proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno da nema uopće razloga te da postoji proturječnost između razloga presude i stanja spisa. Pri tome valja napomenuti da tuženik ne navodi pobliže u čemu bi se sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka osim što navodi da tužbeni zahtjev tužiteljice nije podoban za raspravljanje obzirom da ona traži utvrđenje da otkaz nije dopušten i nezakonit a sud mijenja formulaciju na način da prihvaća tužbeni zahtjev navodeći da otkaz ugovora o radu nije dopušten i zakonit. Nadalje, tuženik smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza predloženog po tuženiku saslušanjem svjedoka M. M.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik smatra da su postojale sve pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu jer da se tužiteljica zaposlila kod novog poslodavca i otvorila svoj vlastiti obrt, te da nije bilo pretpostavki za prihvaćanje dijela zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade plaće obzirom da je u spornom razdoblju tužiteljica bila na bolovanju pa naknadu plaće treba primati od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje što je ista zasigurno i primala.

Suprotno navodima tuženika u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u reviziji. Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obje presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, presude nisu nerazumljive i nema proturječnosti između izreke i obrazloženja tih presuda a isto tako između razloga presuda i stanja spisa. Stoga se obje presude mogu u cijelosti valjano ispitati. Ne radi se o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ukoliko je prvostupanjski sud naveo da osim što nije odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena da ista nije zakonita, iako je tužiteljica u svom zahtjevu navela riječ nezakonita. Radi se o očiglednoj grešci u pisanju i koja ne može predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je potpuno jasno da je tužiteljica zatražila utvrđenje nedopuštenosti usmenog otkaza ugovora o radu. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP iz razloga što je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. M. predložene po tuženiku, jer sud u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sam odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te nije dužan provoditi dokaze ako je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno i bez tih dokaza. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 118. st. 1., 2. i 3. ZR kada su zaključili da je nedopušten usmeni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici. U smislu čl. 118. st. 1. ZR otkaz mora imati pisani oblik, a u smislu odredbe čl. 118. st. 2. ZR pismeni otkaz ugovora o radu mora biti obrazložen. Također otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje ugovor o radu u smislu odredbe čl. 118. st. 3., a u konkretnom slučaju nije postupljeno na opisani način slijedom čega otkaz ugovora o radu koji nema pisani oblik i koji nije dostavljen radniku i nije obrazložen je nezakonit te su pravilno sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti usmenog otkaza ugovora o radu, vraćanje na rad i isplatu naknade plaće u spornom razdoblju dok se tužiteljica nalazila na bolovanju. Kod toga treba istaknuti da nije osnovan prigovor tuženika u reviziji da je tužiteljica u spornom razdoblju primala naknadu plaće od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pa da to nije obveza tuženika, obzirom da Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 94/01, 88/02, 149/02, 117/03 i 30/04 - dalje: ZZO) u čl. 25. st. 3. određuje da naknadu plaće za vrijeme bolovanja u slučajevima kao što je ovaj konkretni obračunava i isplaćuje pravna odnosno fizička osoba, s time da je HZZO dužan vratiti i isplaćenu naknadu poslodavcu u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat. Dakle, obveza je poslodavca isplatiti naknadu plaće za vrijeme bolovanja a nakon čega poslodavac treba tražiti povrat plaćenih sredstava od HZZO-a.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nije osnovan protutužbeni zahtjev tuženika iz razloga što tuženik nije dokazao pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu iz čl. 123. st. 2. ZR. Tuženik smatra da sama činjenica da je tužiteljica bila odsutna s posla zbog bolesti, te da se zaposlila kod novog poslodavca i otvorila vlastiti obrt razlog za opravdanost sudskog raskida ugovora o radu. Da bi takav zahtjev poslodavca bio opravdan moraju postojati okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć. Razlozi koje navodi tuženik nisu razlozi koje ima u vidu odredba čl. 123. st. 2. ZR te su nižestupanjski sudovi pravilno odbili protutužbeni zahtjev tuženika.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 17. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.