I Kž-223/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 223/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr Branka Zmajevića, Milana Petranovića, dr Petra Novoselca i mr Rudolfa Frančule, kao članova vijeća i stručnog suradnika Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. N.M. zbog krivičnog djela iz čl. 236.g. KZRH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zadru od 20. rujna 1992. K 4/92, u sjednici održanoj 9. ožujka 1993.g. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske M.P.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba javnog tužitelja, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zadru pobijanom presudom temeljem čl. 350. toč. 1. i 3. ZKP oslobodio je optužbe opt. N.M. zbog krivičnog djela iz čl. 236.g. KZRH, pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude.

Protiv te presude žalbu je podnio javni tužitelj zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U svome odgovoru na žalbu optuženik predlaže da se žalba kao neosnovana odbije.

Vračajući spis, temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, javni tužitelj Republike Hrvatske je podržao žalbu okružnog javnog tužitelja i predložio da se žalba uvaži te se ukine prvostepena presuda.

Iako je u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženik u svom odgovoru na žalbu zahtijevao da o sjednici vijeća bude obaviješteni on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom

postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku o žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o

I Kž 223/92

krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. ZKP).

Žalba je osnovana.

U pravu je javni tužitelj kada ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Prvostepeni sud je oslobodio optužbe optuženika na temelju čl. 350. toč. 1. i 3. ZKP. U odnosu na toč. 1. čl. 350. ZKP sud oslobađa optuženika od optužbe smatrajući da je oružani sukob na teritoriju Republike Hrvatske sa pripadnicima bivše JNA, međunarodni oružani sukob na koji se primjenjuje međunarodno pravo u smislu preuzetih obaveza Republike Hrvatske. Optuženik je tada postupao po nalogu starješine i nije prekoračio nalog, nije počinio niti zločin protiv čovječanstva međunarodnog prava, a za njegove radnje isključena je protupravnost, pa prvostepeni sud zaključuje da nije krivično djelo ono djelo koje nije protupravno. Prema tome, smatra prvostepeni sud, trebalo je primjenom odredbe čl. 350. toč. 1. ZKP optuženika osloboditi optužbe jer djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo, budući da je protupravnost bitni element svakog krivičnog djela.

U odnosu na toč. 3. čl. 350. ZKP prvostepeni sud utvrđuje da na temelju izvedenih dokaza proizlazi da se optuženik očito nije slagao sa politikom koja je vođena u bivšoj JNA i zbog toga podnio molbu za napuštanje te vojske, dolazio je u sukob sa pretpostavljenima, i konačno napustio bivšu JNA pa iz toga proizlazi da kod optuženika nije postojala namjera da sa radnjama izvršenja djela, koja mu se stavljaju na teret, ugrozi ustavni poredak Republike Hrvatske. Sud nadalje izričito utvrđuje da nema subjektivnog elementa djela i da je optuženika zbog nedostatka dokaza oslobodio optužbe.

Okolnost da je prvostepeni sud oslobodio optužbe optuženika i zbog toč. 1. i zbog toč. 3. čl. 350. ZKP čini prije svega izreku te prvostepene presude nerazumljivom te proturječnom samoj sebi, a u obrazloženju te presude razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni.

Izreka prvostepene presude je sastavljena tako da se ne može pouzdano shvatiti i zaključiti što je s njom odlučeno, da li je optuženik oslobođen optužbe zbog toč. 1. ili zbog toč. 3. čl. 350. ZKP. Tu nejasnoću izreke, da li je optuženik oslobođen zbog toga što djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo, ili je oslobođen optužbe zbog toga što nije dokazano da je učinio krivično djelo za koje se optužuje, ne objašnjava niti obrazloženje prvostepene presude. S obzirom na to obrazloženje, ne može se prvostepena presuda vratiti prvostepenom sudu da u smislu odredbe čl. 358. ZKP ispravi izreku. Pokraj toga, takova izreka prvostepene presude je proturječna sama sebi. Stoga je trebalo prvostepenu presudu zbog nerazumljivosti i proturječnosti izreke ukinuti (čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP).

Kako je već navedeno, postoji u obrazloženju presude i proturječnost i to u znatnoj mjeri između navedenih razloga o odlučnim činjenicama.

Naime, najprije se u pobijanoj presudi utvrđuje da iz provedenih dokaza proizlazi protivljenje optuženika službi u JNA (molba za napuštanje JNA, sukob sa starješinama,

I Kž 223/92

neslaganje sa postupcima bivše JNA) pa da iz toga treba zaključiti da nije postojala namjera optuženika za izvršenje krivičnog djela za koje se optužuje (str. 13 presude), da bi se zaključilo na kraju kako je zbog nedostataka dokaza trebalo optuženika osloboditi optužbe (toč. 3. čl. 350. ZKP).

Nakon toga prvostepeni sud u svojoj presudi (list 15-18) obrazlaže i utvrđuje kako je zbog međunarodnih obaveza Republike Hrvatske iz radnje izvršenja djela optuženika isključena protupravnost, te da djelo za koje se optužuje nije krivično djelo i da ga zbog toga treba osloboditi optužbe (toč. 1. čl. 350. ZKP).

Optuženik je dakle oslobođen zbog (kako to proizlazi iz presude) dva osnova, a ti osnovi su oštro odvojeni jedan od drugoga, tako da ne može doći do njihove međusobne kolizije ili preplitanja, pa se uvijek ima jasno odrediti o kojem osnovu oslobođenja se radi. Potrebno je naglasiti da kod optuženika koji je oslobođen nesumnjivo postoji pravni interes da se žali protiv oslobađajuće presude utemeljene na čl. 350. toč. 3. ZKP, kada bi egzistirao osnov za oslobođenje na temelju čl. 350. toč. 1. ZKP jer za njega osnov iz toč. 3. (da nije dokazano da je učinio djelo za koje se optužuje), nepovoljniji je od osnova toč. 1. (da djelo nije krivično djelo), jer je potonji osnov, naime, najpotpunije opravdanje optuženika, to je opravdanje po činjenicama, a ne po pravnoj osnovi. Dakle, nema nikakve sumnje da postoji neposredni pravni interes koji opravdava žalbu. Postojanje dva osnova za oslobođenje optužbe po prvostepenoj presudi u velikom onemogućava pravilno usmjeravanje žalbe.

Prvostepeni sud je dakle u svojoj presudi iznio razloge o odlučnim činjenicama koji su u znatnoj mjeri proturječni, pa je stoga trebalo ukinuti prvostepenu presudu (čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP).

Kada se presuda ukida zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. ZKP (bez obzira da li po službenoj dužnosti ili usvajanjem žalbe) onda se presuda i ne ispituje u meritumu, jer je pretpostavka da zbog manjkavosti u postupku presuda nije pravilna i da nije podobna za ispitivanje u suštini.

U ponovljenom postupku prvostepeni sud će izvesti sve potrebne dokaze te ih sa više pažnje pravilno analizirati i ocijeniti, i razmotriti da li se radi u konkretnom slučaju o terećenom ili nekom drugom krivičnom djelu, te nakon toga donijeti novu presudu koju je dužan pažljivije obrazložiti (čl. 357. st. 7. ZKP).

Iz svega navednog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja temeljem čl. 385. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 9. ožujka 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

/Vladimir Vuletin/