Rev-x-1185/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1185/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općina Lovran, L., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. H. i M. H. u O., protiv tuženika H. A. A. B. d.d. Z., Podružnica R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. i K. d.o.o. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3866/07 od 16. rujna 2010., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-750/05 od 8. siječnja 2007., u sjednici održanoj 2. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3866/07 od 16. rujna 2010. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-750/05 od 8. siječnja 2007. utvrđeni su ništavi Sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002., mjenica broj ... i ... od 19. srpnja 2002., Ugovor o kreditu broj ... i aneks broj 1. tog Ugovora od 8. srpnja 2002. te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.724.320,66 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 106.843,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 8. siječnja 2007. do isplate na ime parničnih troškova.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3866/07 od 16. rujna 2010. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja upravljenog na utvrđenje da su Ugovor o kreditu broj 249/2002 od 13. svibnja 2002. i aneks tog Ugovora broj 1. od 8. srpnja 2002. ništavi, dok je u preostalom dijelu zahtjeva tužitelja prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Obzirom na u tužbi označenu vrijednost predmeta ovog spora u visini novčanog zahtjeva tužitelja, proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, zbog čega je protiv iste dopuštena revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Kako je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a ne na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, a kako to revident međutim pogrešno smatra, nema zakonskih pretpostavki pozivati se na dopuštenost ove revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

U skladu s navedenim, a polazeći od odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao drugostupanjsku presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Bez osnova je revizijski prigovor tužitelja o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a koju nalazi u razlozima drugostupanjskog suda danim glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja upravljenog na ništavost ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora, jer suprotno takvim prigovorima tužitelja, pobijana presuda u tom pravcu sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati. Pritom treba reći i to da revizijski navodi tužitelja, a kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude, vrši preocjenu izvedenih dokaza, su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje ništavosti Ugovora o kreditu broj ... od 13. svibnja 2002. sklopljenog između tužene banke kao kreditora i E. d.o.o. Z. kao korisnika kredita, te ništavosti aneksa tog Ugovora sklopljenog 8. srpnja 2002., a u dijelu koji se odnosi na tužitelja.

Pobijanom presudom takav zahtjev tužitelja ocijenjen je neosnovanim uz izraženo pravno shvaćanje da kada tužitelj nije bio potpisnik navedenog ugovora i njegovog aneksa, onda ugovorne obveze iz tih pravnih poslova se ne odnose na tužitelja, uključujući i one vezano za obvezu mjeničnog osiguranja kreditnih sredstava tuženika. S druge pak strane tužitelj da niti je ukazao na postojanje, odnosno niti je dokazao zakonske razloge za ništavost ugovora o kreditu i njegovog aneksa u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zbog čega je taj tužbeni zahtjev odbijen.

Osporavajući pravilnost pobijane presude revident, osim što prepričava činjenični supstrat spisa predmeta, sadržajno u reviziji polemizira sa odlukom drugostupanjskog suda u dijelu kojim je ukinuta prvostupanjska presuda, a glede zahtjeva tužitelja upravljenog na utvrđenje ništavim Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002., te dvaju izdanih mjenica, a što sve ne može biti predmetom ovog revizijskog razmatranja, kada je u tom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta, dakle pravno je nepostojeća. Stoga u odnosu na takve revizijske navode se ovaj sud nema potrebe dalje očitovati.

Polazeći od činjeničnog utvrđenja i baš:

- da tužitelj nije potpisao Ugovor o kreditu broj ... od 13. svibnja 2002. sklopljenog između tužene banke i E. d.o.o. Z., kao ni 8. srpnja 2002. sklopljenog aneksa tog Ugovora,

- da tužitelj nije ukazao ni dokazao postojanje okolnosti koje bi upućivale na to da su ugovor i aneks ugovora protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a niti da ti ugovori nemaju dopuštenu pravnu osnovu,

pravilna je ocjena iz pobijane presude da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbe čl. 103. i čl. 52. ZOO-a za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i aneksa tog ugovora, a koji pak ne proizvode nikakav pravni učinak prema tužitelju koji nije njihov potpisnik. Stoga je odbijanjem takvog tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju tužitelja trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 2. listopada 2018.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.