I Kž-679/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 679/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Svedrović Marijana kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. N. O. A., zbog krivičnog djela iz čl. 245. st. 1. i 2. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1990. K 127/90, u sjednici održanoj 8. siječnja 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca

Hrvatske mr Kovačić Vladimira,

p r e s u d i o je :

I. Povodom žalbe opt. N. O. A., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se djelo činjenično opisano u izreci te presude, zbog kojeg je optuženik oglašen krivim, pravno označava kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 1. KZ SFRJ.

II. Uslijed odluke pod toč. I, a i djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika, preinačuje se prvostepena presuda i u odluci o kazni, tako da se optuženik N. O. A. na temelju čl. 245. st. 1. KZ SFRJ za djelo zbog kojeg je oglašen krivim osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Na temelju čl. 50. st. 1. i 4. KZ SFRJ optuženiku se u kaznu na koju je osudjen uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. travnja 1990. na dalje.

III. Žalba optuženika u ostalom se dijelu odbija kao neosnovana i nepreinačeni dio prvostepene presude potvrdjuje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1990. K 127/90. oglašen je krivim opt. N. O. A. zbog kriv. djela iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ u vezi s čl. 245. st. 1. KZ SFRJ, te je na temelju čl. 245. st. 2. KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju je po čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. travnja

I Kž 679/1990-5

1990. godine nadalje.

Na temelju čl. 70. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje i to zauvijek , na temelju čl. 245. st. 3. KZ SFRJ oduzeto je od njega 123,96 gramatieroina koji se ima uništiti, a na temelju čl.98. st. 4. ZKP optuženik je u cijelosti oslobodjen od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, uključujući i nagradu i nužne izdatke branitelja koji mu je bio postavljen po službenoj dužnosti.

Protiv te presude podnio je optuženik žalbu putem branitelja, odvjetnika mr R. D. iz Z. zbog pogrešno i nepotpuno, a stvarno (proizlazi iz obrazloženja) samo zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači i optuženik osudi na blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na zahtjev žalitelja uredno je dostavljena obavijest o sjednici optuženikovom branitelju i optuženiku, s time da nije osigurano prisustvo optuženika koji je u pritvoru, jer to nije ocijenjeno, svrsishodnim, pa je sjednica na temelju čl. 371. st. 4. ZKP održana u odsutnosti optuženika i branitelja, jer ovaj nije došao na sjednicu.

Žalba je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni, dok u ostalom dijelu žalba nije osnovana, ali je prvostepena presuda po službenoj dužnosti na temelju čl. 4. st. 2. KZ SFRJ preinačena u pravnoj oznaci djela.

Optuženik žalbom pobija utvrdjenje prvostepenog suda da je on drogu heroin kupio radi prodaje, te navodi u žalbi da je on tu drogu kupio za vlastitu konzumaciju. Ne negira ispravnost zaključka pobijane presude da bi količina od 123,96 grama heroina, koju je on nesporno kupio u B. i unio u SFRJ, bila dovoljna za njegovu konzumaciju za vrijeme od pet godina, no tvrdi da je tu količinu droge kupio zbog toga za sebe što je ona bila u B. jeftinija nego u Nigeriji, gdje bi za iznos od 200 US Dolara, koliko je drogu platio, mogao kupiti tek 20 grama heroina, što bi mu dostajalo za upotrebu tek za 10 mjeseci. Po stanovištu žalitelja upravo ove okolnosti čini vjerojatnim njegovu obranu da je drogu kupio za vlastite potrebe, a ne za prodaju, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Ni u žalbi ne negira (kao što nije negirao ni na glavnoj raspravi) da je rekao istražnom sucu u svojem iskazu da je na "tvari" koju je kupio u B. htio zaraditi, ali tvrdi da takva njegova želja ne uključuje u sebi nužno i namjeru prodaje, pa s tim u vezi osporava ocjenu pobijane presude o značaju tog dijela njegovog iskaza datog istražnom sucu.

Ovi navodi žalbe su neuvjerljivi i ne dovode u sumnju činjenična utvrdjenja prvostepenog suda da je optuženik kupio drogu radi preprodaje.

Naime, kada optuženik, koji nije ovisnik o drogi, troši na kupovinu inkriminirane količine heroina svoju četveromjesečnu zaradu, koja" je ionako vrlo skromna a njome mora uzdržavati porodicu, a kupljena bi mu količina, prema

I Kž 679/1990-5

vlastitom iskazu, nesporno bila dovoljna za vlastitu upotrebu za period od oko 5 godina, onda se može izvesti jedino logičan i jedino moguć zaključak da je optuženik tu količinu droge kupio u B. radi preprodaje, a kako je to ispravno zaključio i prvostepeni sud. Zato žalbene navode o kupnji droge za vlastite potrebe treba isključiti. Ovo pogotovo što se optuženik na tako dugačkom i skupom putovanju na relaciji B.-L. (preko Z. i Z.) našao u Z. praktički bez novčanih sredstava, kako to sam ističe u svojem iskazu.

Prema tome, činjenično je stanje u odnosu na osporavanu činjenicu - kupnje droge radi daljnje prodaje - prvostepenom presudom utvrdjeno pravilno i pouzdano, a žalba zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Ispitujući povodom podnesene žalbe prvostepenu presudu na temelju čl. 376. st. 1. ZKP po službenoj dužnosti, ovaj je sud uočio da je samim stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SFR Jugoslavije došlo na štetu optuženika do povrede krivičnog zakona iz čl. 365. t.

4. ZKP.

Čl. 85. st. 2. tog Zakona, a koji je stupio na snagu 6. kolovoza 1990, izmijenjen je st. 2. čl. 245. KZ SFRJ utoliko što je, pored drugih izmjena, naročito opasna droga izostavljena kao okolnost koja djelo iz čl. 245. st. 1. KZ SFRJ kvalificira po st. 2. tog propisa. Kako je u ovom slučaju djelo optuženika pravno označeno po čl. 245. st. 2. KZ SFRJ isključivo zbog toga što je optuženik kupio radi preprodaje i prenosio heroin, koji se smatra naročito opasnom drogom, treba sada njegov postupak kvalificirati kao osnovno kriv.djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 1. KZ SFRJ i to u tekstu tog Zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pa dakle prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona SFRJ od 6. srpnja 1990. budući da je u odnosu na propisanu kaznu čl. 245. st. 1. tog Zakona blaži onaj koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela.

Uslijed izmjene pravne oznake djela u pravcu blažeg djela (za koja je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina dok je za djelo iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ bila propisana kazna zatvora od jedne godine do deset godina), ali i djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika zbog odluke o kazni, preinačena je prvostepena presuda i u pogledu odluke o kazni i optuženik osudjen na nešto blažu kaznu. Imajući pri tom u vidu činjenicu da se ipak ne radi o većoj količini droge, kao i olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio i ocijenio prvostepeni sud (relativna mladost optuženika, ranija neosudjivanost i činjenica da je otac dvoje maloljetne djece), ovaj ga je Vrhovni, kao drugostepeni sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, koja je primjerena i dovoljna da se ostvari svrha specijalne i generalne prevencije, imajući pri tome u vidu i izrečenu mjeru sigurnosti trajnog protjerivanja optuženika iz SFRJ.

Ta mjera sigurnosti, donesena je u skladu sa zakonom i potrebna je kako bi se upotpunili efekti kazne i onemogućilo eventualno buduće kriminalno ponašanje optuženika na teritoriju Jugoslavije, a njezino je izricanje preispitano na temelju čl. 379. ZKP, iako se optuženik u tom pravcu nije žalio, budući da njegova žalba zbog pogrešno utvrdjenog

I Kž 679/1990-5

činjeničnog stanja po zakonu sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o mjeri sigurnosti.

Zbog iznesenih razloga djelomičnim je uvaženjem žalbe optuženika, kao i po službenoj dužnosti, na temelju čl. 387. st. 1. ZKP preinačena prvostepena presuda kao u toč. I i II izreke, dok je u ostalom dijelu žalba optuženika, na temelju čl. 384. ZKP, odbijena i nepreinačeni dio prvostepene presude potvrdjen.

U Zagrebu, 8. siječnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka v.r.

Gudelj Milan v.r.