Croatian Supreme Court partially allows revision on legal interest rates but dismisses claims regarding lease contract validity.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the tenant's revision against the landlord, ordering payment of the principal sum in local currency with specific interest rates. While the court rejected arguments that the oral sublease agreement was void due to lack of written form, it found the lower courts erred in calculating legal interest on the foreign currency debt. The court ruled that interest must accrue in the local currency at the bank's savings rate from the date of conversion, correcting the previous judgment's calculation method.
Legislator headnote
AI generatedčl. 262. st. 2. ZOO; čl. 385. st. 3. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 395. st. 1. ZPP; čl. 73. ZOO; čl. 109. i 121. ZSO; kad je ugovor o najmu sklopljen usmeno, on nije ništav zbog nedostatka forme, ali se zatezne kamate na dug u stranoj valuti moraju računati u domaćoj valuti po bankovnoj stopi.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2398/1996-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Borisa Guttmanna i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. i tužiteljice Lj. G. iz Z., koje zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika GP V. iz S., koju zastupa punomoćnik E. K., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. studenog 1995. godine, br. Gž-10366/94., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. listopada 1993. godine, br. P-5507/92., u sjednici održanoj dana 8. rujna 1999. godine,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, te se u pogledu odluke o zakonskim zateznim kamatama djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. studenog 1995. godine, br. Gž-10366/94. i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. listopada 1993. godine, br. P-5507/92. i sudi:
Nalaže se tuženiku GP V. S., da isplati tužiteljima D. K. i Lj. G. na iznos glavnice od 2.600 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, počev od 31. listopada 1992. godine, kamate po stopi koju na strana sredstva plaćanja u valuti glavnice plaća banka u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju sve u roku od 15 dana.
II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 27. listopada 1993. godine, br. P-5507/92. suđeno je:
"I. Tuženo poduzeće V. iz S., dužna je isplatiti tužiteljima D. K. i Lj. G., oboje iz Z., iznos od 2.067.624 HRD (dvamilijunašezdesetsedamtisućašestodvadesetčetiri) HRD sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 277. st. 1. ZOO počev od 19. listopada 1992. godine, pa do isplate, kao i dinarsku protuvrijednost od 2.600 DEM, prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, a sa kamatom po čl. 277. st. 1. ZOO od 31. listopada 1992. godine kao i naknaditi im parnični trošak u iznosu od 2.205.000 HRD, a sve to u roku od 15 dana.
II. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva i to za kamatu na iznos od 2.067.624 HRD, a za razdoblje od 7. rujna 1992. godine do 19. listopada 1992. godine, te za dinarsku protuvrijednost od 200 DEM kao neosnovan."
Presudom i rješenjem Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. studenog 1995. godine, br. Gž-10366/94. odlučeno je:
"Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu, br. P-5507/92. od 27. listopada 1993. godine, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.600 DEM u protuvrijednosti kn prema srednjem tečaju NBH na dan isplate."
"Ukida se navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.067.624 tadašnjih HRD, te u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos 2.600 DEM u protuvrijednosti kn, kao i u dijelu odluke o trošku parničnog postupka, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje."
Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4., čl. 356. i čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), koje da su počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude preinači tako da tužbeni zahtjev tužitelja odbije, a tuženiku dosudi parnični trošak uključujući i trošak revizije.
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. ZPP, na odgovor tužiteljima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.
Tužitelji nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tuženika niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija je djelomično osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.
Neosnovane su tvrdnje revidenta o počinjenim bitnim povredama ZPP, pred sudom drugog stupnja. Ovo iz razloga što je pobijana presuda sadrži i razloge o pravno odlučnim činjenicama pa se pravilnost i zakonitost pobijane presude može valjano provjeriti. Povreda čl. 356. ZPP, kad bi i postojala ne bi predstavljala relativno bitnu povredu ZPP, već bi predstavljala pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Zbog navedenih razloga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Revident neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.
Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:
- da su tužitelji zaključili s tuženikom 3. prosinca 1990. godine, ugovor o prodaji stana, da je ugovorna fiksna cijena i rok predaje stana do 30. kolovoza 1991. godine,
- da je tuženik zakasnio s ispunjenjem obveze te da je stan predao tužiteljima 7. rujna 1992. godine,
- da su tužitelji zbog zakašnjenja tuženika sa predajom stana iznajmili jednosobni stan od Josipa Markovića plaćajući najamninu u mjesečnom iznosu od 200 DEM,
- da je već u vrijeme zaključenja ugovora tuženik znao za prilike koje mogu utjecati na rok isporuke stana,
- da tužitelji za sporno vrijeme (za 1991. i 1992. godinu) nisu imali pismeni ugovor o najmu stana, ali da je iz tužbe vidljivo da su tužitelji stanovali na adresi na kojoj su iznajmili stan i na kojoj je stanovao i najmodavac J. M.,
- da je ugovorena najamnina bila primjerena cijenama unajmljenih stanova za potrebe stanovanja u Gradu Zagrebu,
- da su tužitelji za vrijeme zakašnjenja tuženika za ispunjenje obveze isplatili najmoprimcu 2.600 DEM.
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za platež 2.600 DEM u protuvrijednosti u domaćoj valuti.
Prije svega valja navesti da su pitanja postojanja i sadržaja ugovora o najmu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova koja su u revizijskoj fazi postupka ne mogu s uspjehom pobijati jer to izrijekom propisuje čl. 385. st. 3. ZPP.
Neosnovano se revident poziva na nedostatak forme ugovora o najmu - podstanarskom odnosu (čl. 109. i 121. Zakona o stambenim odnosima "Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94 - dalje ZSO).
Ovo zato što se ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pisani oblik smatra pravovaljanim, ako su ugovorene strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunile obveze koje iz njega nastaju (tužitelji su stanovali u stanu i za korištenje stana platili naknadu) kako to proizlazi iz čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO).
Revidentove tvrdnje da se zbog nedostatka propisane forme radi o ništavom ugovoru nisu osnovane. To iz razloga što ZSO nije propisao da bi navedeni ugovori koji nisu sklopljeni u propisanoj formi bili ništavi.
Članak 262. st. 2. ZOO propisuje da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Nižestupanjski su sudovi pravilno primjenom navedene odredbe prihvatili tužbeni zahtjev jer su zbog zakašnjenja dužnika - tuženika sa predajom stana tužitelji morali stanovati u iznajmljenom stanu te troškovi najamnine predstavljaju štetu jer te troškove tužitelj ne bi imali da je tuženik pravovremeno ispunio svoju obvezu.
Zbog navedenih je razloga u tom dijelu revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
Međutim, nižestupanjski su sudovi odlučujući o zahtjevu za platež zakonskih zateznih kamata djelomično pogrešno primijenili materijalno pravo.
Ovo iz razloga što kad sud odredi isplatu protuvrijednosti strane valute prema tečaju na dan isplate (a to je slučaj u ovoj pravnoj stvari) zatezne kamate teku u valuti glavnice do isplate, tj. do trenutka preračuna u domaću valutu prema stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.
Zbog navedenih je razloga, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava primjenom čl. 386. ZPP, odluka o kamatama primjenom čl. 395. st. 1. ZPP djelomično preinačena.
Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 8. rujna 1999.
Predsjednik vijeća:
Ilija Čuljat, v.r.