Revr-9/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 9/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz B. na otoku B., koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Općine Bol na Braču, koju zastupa B. V., odvjetniku u S., radi poništenja odluke, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-208/06 od 08. lipnja 2006., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1352/02 od 16. lipnja 2005., u sjednici održanoj dana 11. travnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice M. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na poslove i radne zadatke u skladu s njezinom stručnom spremom i sposobnostima, te da tužiteljici za razdoblje od 01. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004. isplati iznos od 317.383,62 kn na ime neisplaćenih plaća sa zakonskim zateznim kamatama po dospijeću mjesečne plaće svakog mjeseca za protekli mjesec kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke te presude.

Ujedno je odlučeno da na ime parničnog troška tuženik je dužan tužiteljici isplatiti iznos od 53.562,25 kn.

Drugostupanjskom presudom povodom žalbe tuženika preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, a tužiteljica obvezana tuženiku isplatiti parnični trošak u iznosu od 12.226,60 kn.

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba čnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", parni

broj: 53/91, 91/92, 112/99, 119/03 – dalje: ZPP), te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, na način da se odbije žalba tuženika kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se presuda drugostupanjskog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje tom sudu pred drugim vijećem, odnosno da se zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnji tužiteljice nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi nisu u suprotnosti s izrekom, a što je drugostupanjski sud na temelju činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud izveo drugi pravni zaključak, te preinačio prvostupanjsku presudu postupio je u skladu s odredbom čl. 373. ZPP-a.

Nisu utvrđene ni relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tužiteljica izrijekom poziva u reviziji, a koje posebno ne obrazlaže, poglavito od kojeg bi utjecaja eventualno nepravilna primjena odnosno neprimjena pojedinih odredaba ZPP-a mogla biti na donošenje zakonite i pravilne presude u ovom sporu.

Revidentica neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se tako ostvario revizijski razlog propisan odredbom iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

I u ovoj fazi postupka sporna je osnovanost zahtjeva tužiteljice za vraćanje na rad kod tuženika, kao i zahtjeva za isplatu plaće za razdoblje od 01. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004..

Nije sporno da su u ovom parničnom postupku (koji je tužiteljica pokrenula tužbom od 23. veljače 1991.) pravomoćno utvrđene nezakonitim i poništene odluke Mjesne zajednice Bol, a među njima i odluka o disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa tužiteljici kao zaposlenici te mjesne zajednice i to na temelju presude Općinskog suda u Splitu broj P-557/94 od 11. travnja 1996., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1775/96 od 02. listopada 1996. Takvo stajalište je izrazio u svojoj presudi broj Rev-836/97 od 17. veljače 1998. i ovaj sud, dok je u ukidnom rješenju broj isti od 17. veljače 1998. u svezi zahtjeva tužiteljice za vraćanje na rad ukinuo nižestupanjske odluke, jer je u ponovljenom postupku trebalo o radnopravnom statusu tužiteljice odlučiti primjenom odredbe čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj: 117/93 – dalje: Zakon), budući da su u međuvremenu mjesne zajednice prestale postojati dana 30. prosinca 1992. odredbom čl. 89. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj: 90/92). Citiranom odredbom propisano je da djelatnike zaposlene u dosadašnjem mjesnim zajednicama preuzimaju općine, odnosno gradovi, te grad Zagreb, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona (st. 1.), a ukoliko preuzeti zaposlenici ne bi bili raspoređeni u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu (zakon je stupio na snagu danom donošenja 29. prosinca 1993.) prestaje im radni odnos sukladno općim propisima o radu.

Rok od 60 dana isticao je stoga 29. veljače 1994..

Tužiteljica u reviziji ističe da se ima smatrati "ipso iure" da je u radnom odnosu s Općinom Bolom, kao isključivim pravnim slijednikom nekadašnje Mjesne zajednice Bol, jer je ista preuzela sva prava i obveze svog prednika uključujući i posljedice nezavršenih sudskih postupaka, pa u tom kontekstu odlučnim se ukazuje utvrditi sve mogućnosti povrata i rasporeda tužiteljice na rad u današnjim uvjetima organizacije i provedbe poslova i zadataka u upravnim tijelima Općine Bol, a što su sudovi propustili raspraviti.

Suprotno tvrdnji tužiteljice ovaj sud je već u ukidnoj odluci broj Rev-836/97 od 17. veljače 1998. zauzeo stajalište da nakon poništenja odluke kojom je tužiteljici prestao radni odnos u mjesnoj zajednici ona ne može doći u povoljniji položaj od pravnog položaja kakav bi imala da nezakonite odluke nije bilo.

To stoga, što upravo odredbe čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi ("Narodne novine", broj: 117/93) u potpunosti reguliraju radnopravni status zaposlenika bivših mjesnih zajednica.

Nakon preuzimanja svih djelatnika mjesnih zajednica (a to bi bio slučaj s tužiteljicom) prema odredbi st. 2. čl. 15. Zakona određeno je da se ti djelatnici mogu rasporediti na poslove i zadatke u upravnim tijelima jedinica lokalne samouprave, odnosno na poslove i zadatke u gradske kotare odnosno mjesne odbore.

Prema odredbi iz st. 3. čl. 15. Zakona ukoliko tuženica ne bi bila u mogućnosti rasporediti tužiteljicu u roku od 60 dana na mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljici bi prestao radni odnos.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da u vrijeme kada bi tužiteljica bila preuzeta u Općinu Bol pa do 29. veljače 1994. (dakle protekom 60 dana) nije postojalo radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i radnim iskustvom tužiteljice.

Slijedom izloženog tuženica nije bila u obvezi nakon tog datuma (tj. 29. veljače 1994.) omogućiti tužiteljici povrat na rad u skladu s njenom stručnom spremom i mogućnosti.

Stoga ovaj sud ocjenjuje pravilnim stajalište drugostupanjskog suda, te zakonitim ocjenjuje primjenu materijalnog prava kada je preinačivši prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud u cijelosti odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.

To stoga, što je odluka prvostupanjskog suda temeljena na činjenici da je tuženica dana 27. lipnja 1994. zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme sa S. R. (K.) na radno mjesto tajnika administratora koje radno mjesto odgovara stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice.

Naime, iz činjenice da je tuženica 27. lipnja 1994. zaključila ugovor o radu za radno mjesto tajnika administratora sa trećom osobom, a koje je radno mjesto statuirano tek šest mjeseci nakon zaključenja gore navedenog ugovora i to na temelju odluke o ustroju i određivanju jednog izvršitelja – administrativnog tajnika – donesene 16. prosinca 1994., prvostupanjski sud je izveo pogrešan zaključak o obvezi tuženika da tužiteljicu rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, s obzirom, a kako je već ranije istaknuto takva obveza je postojala do kraja veljače 1994. na temelju čl. 15. Zakona, ali ne i kasnije.

Kako ne postoji obveza tuženice da tužiteljicu vrati na rad, to je neosnovan i zahtjev tužiteljice za isplatu naknade izgubljene plaće za razdoblje od 01. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004..

Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. travnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.