Revr-1057/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1057/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz P. P., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-568/12-2 od 12. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 4520/10-21 od 7. veljače 2012., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke, a kojim je odbijen tužbeni zahtjev:

A/ na obvezivanje tuženice platiti tužitelju 50.596,76 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

B/ na obvezivanje tuženice naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama računatim od presuđenja do isplate,

- i pod stavkom II. izreke, kojim je tužitelj obvezan platiti tuženici trošak parničnog postupka od 4.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od presuđenja do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska odluka ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije dopuštena.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. travnja 2012., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Obzirom na naznačeni tužbeni zahtjev - na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 50.596,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno obzirom da u ovom slučaju nije riječ o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a („o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“), u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP-a, za dopuštenost revizije u konkretnom slučaju mjerodavna je vrijednost predmeta spora (čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a), a prema toj vrijednosti ovdje ne postoje zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost podnesene revizije kao "redovne" jer ova ne prelazi 200.000,00 kn.

Valja pritom imati na umu da je osporena presuda u odnosu na pitanje koje je u revizijskom stupnju sporno donesena prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a i da je stoga revident pravilno postupio kada u reviziji nije odredbu čl. 373.a ZPP-a naznačio kao mjerodavnu za pitanje dopuštenosti revizije.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu "razlike plaće": konkretno razlike između plaće koju je primao za rad na radnom mjestu „detektiva za obradu kriminaliteta", na koje je u spornom razdoblju bio raspoređen rješenjem tuženice i za koje mu je izdano rješenje o plaći, te one plaće za koju drži da mu je u istome razdoblju pripadala, a određene za rad na radnom mjestu "policijskog službenika za obradu kriminaliteta", poslove kojeg je obavljao po usmenom nalogu nadređenog - i za koje je propisan viši koeficijent složenosti poslova i veći koeficijent za obračun plaće u odnosu na radno mjesto "detektiva za obradu kriminaliteta".

Sporna je u revizijskom stupnju osnovanost tužbenog zahtjeva: pripada li tužitelju pravo na isplatu utužene razlike plaće.

Prema stanju spisa predmeta proizlazi:

- da je tužitelj u spornom razdoblju rješenjima tuženice bio raspoređen na radno mjesto „detektiva za obradu kriminaliteta",

- da je tužitelj po usmenom nalogu nadređenog u tom razdoblju obavljao poslove "policijskog službenika za obradu kriminaliteta", za koje je propisan viši koeficijent složenosti poslova i veći koeficijent za obračun plaće u odnosu na radno mjesto "detektiva za obradu kriminaliteta",

- da je tužitelj u spornom razdoblju plaću ostvarivao za radno mjesto "detektiva za obradu kriminaliteta", iako je obavljao poslove radnog mjesta " policijskog službenika za obradu kriminaliteta".

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da tužitelj nije stekao pravo na plaću za poslove " policijskog službenika za obradu kriminaliteta", koje poslove je stvarno (po usmenom nalogu) obavljao, jer (da) nije ishodio donošenje rješenja (upravnog akta) o rasporedu na to radno mjesto ili rješenje o premještanju na ovo i o drugim pravima i obvezama službenika pa i pravu na plaću (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od njegovih temeljnih prava) - a koja rješenja donosi čelnik tijela,

- da se službeniku, a sukladno odredbama čl. 63. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 107/07, 27/08 - dalje: ZDS-a) i čl. 85. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 129/00), plaća može isplaćivati samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, pa službenik koji je na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok navedena rješenja ne ishodi (sukladno odredbi čl. 76. st. 1., u svezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS-a), s time da u slučaju da se ta rješenja ne donesu, njihovo donošenje može se ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) - podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu (prema odredbi čl. 64. ZDS-a: Odboru za državnu upravu),

- da (time) sama činjenica što je tužitelj na temelju usmenog naloga nadređenog službenika obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove " policijskog službenika za obradu kriminaliteta", bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, ne može predstavljati osnovu za stjecanje prava po kojem bi tužitelj s uspjehom mogao zahtijevati plaću tog radnog mjesta.

Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i u bitnome postavio pitanje:

„pripada li policijskom službeniku pravo na plaću radnog mjesta višeg stupnja složenosti na koje je raspoređen usmenim nalogom za obavljanje poslova višeg stupnja složenosti kojom prilikom nije doneseno rješenje o plaći za radno mjesto višeg stupnja složenosti“,

te istakao da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nepodudarno sa pravnim shvaćanjem zauzetim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-671/07 od 28. studenoga 2007. Tužitelj smatra da mu je neisplatom plaće za poslove koje je obavljao na temelju naloga nadređenog nastupila šteta u vidu izmakle koristi, odnosno da je na strani tuženice došlo do stjecanje bez osnove.

O navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje na sjednici odjela 7. lipnja 2010. u odluci posl. br. Jpzg 20/08, a prema ovome policijski službenik koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto - sve dok ne ishodi navedena rješenja.

Shvaćanje iz osporene presude (da policijski službenik bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za drugo radno mjesto - na koje je upućen, nema pravo na plaću za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja) sukladno je i shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u brojnim presudama (npr. presuda Revr 1447/10 od 28. listopada 2010., Revr 1448/10-2 od 28. listopada 2010. i Revr 1503/10-2 od 28. listopada 2010).

Sukladno tome, a budući da se ovdje osporena presuda upravo i temelji na izloženom shvaćanju revizijskog suda - za promjenu kojeg shvaćanja ne postoje opravdani razlozi, u reviziji naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojima je pitanje postavljeno) i podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

Uz navedeno, u ovome predmetu revident nije naznačio odluku iz koje bi proizlazilo da postoji različita praksa revizijskog suda upravo u odnosu na to pitanje - a glede koje bi odluke (zbog te različitosti) revizijski sud trebao ujednačavati tu praksu: revizijska presuda na koju se revident poziva donesena je u postupku odlučivanja o pravu na naknadu za prekovremeni rad u razdoblju za koje nadležni ministar nije donio provedbeni propis, dakle u svezi sasvim druge činjenične situacije - pa (slijedom toga) pobijana presuda (kako je u njoj i obrazloženo) nije temeljena na shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s već izraženim shvaćanjem revizijskog suda.

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 13. rujna 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.