Kžm-22/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 22/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević Grbić, Dražena Tripala i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ/97, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 22. rujna 2010. broj KMP-4/06, u sjednici održanoj 7. studenog 2013.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici opt. V. B. je na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 oslobođen optužbe za učin kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ/97.

Istom presudom na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP/97 odbijena je optužba u odnosu na opt. I. M..

Protiv oslobađajućeg dijela presude žalbu je podnio državni odvjetnik iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje.

Sjednica je održana u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Žaleći se iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio iskaz oštećenice i nije mu poklonio vjeru i to samo zbog njenog ponašanja nakon počinjenja djela, kao i utvrđenih karakteristika njene ličnosti, iako su razlike u iskazu oštećenice nebitne i odnose se na manje važne činjenice a mogu se pripisati, sukladno provedenom psihologijsko-psihijatrijskom vještačenju proteku vremena, traumi koju je proživjela u događaju, te njenom utvrđenom psihičkom stanju.

U pravu je državni odvjetnik kada dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi opt. V. B. postupao na način kako to proizlazi iz sadržaja optužnog akta u odnosu na inkiriminaciju koja se njemu stavlja na teret iz čl. 188. st. 4. KZ/97.

Naime, prvostupanjski sud svoje utvrđenje o tome da kazneno djelo nije dokazano temelji na nekritičnom prihvaćanju obrane opt. V. B., zajedno s obranom opt. I. M., zanemarujući pritom ocijeniti iskaz oštećenice kao cjelinu u svakom segmentu događaja povezan sa mišljenjem psihologijsko-psihijatrijskih vještaka o tome da oštećenica raspolaže adekvatnim sposobnostima za vjerodostojno iskazivanje uz zaključak vještaka da se njenim iskazima od ..., ..., te ... može vjerovati u odnosu na bit događanja tj. onoga što se zbivalo između nje i opt. V. B. u automobilu.

Pritom žalitelj s pravom prigovara stajalištu prvostupanjskog suda zbog pogrešnog načina zaključivanja glede tog bitnog dijela događanja, u kojem oštećenica u svom iskazu u istrazi prvi puta i dva puta na glavnoj raspravi, uvijek na jednaki način opisuje način na koji je opt. V. B. prethodno postupao u vidu zaključavanja vrat s unutrašnje strane automobila, a kad je oštećena pokušala navući hlače, optuženik ju je ošamario i odgurnuo. Pritom jasno naznačuje da ga je molila da prestane, da je ostavi na miru, uz ponovnu tvrdnju da ne želi imati spolni odnošaj, iz kog razloga ju je ponovno ošamario. Istovremeno je plakala, ponavljala da to ne želi, odguravala ga nogom ali je optuženik bio jači, svojom tjelesnom snagom legao na nju te započeo s obavljanjem spolnog odnošaja koji je za nju bio strahovito bolan zbog čega je počela vikati uz istovremeno traženje da prekine što je također odbio, a potom ju je uhvatio za kosu zbog čega je u jednom trenutku i pala između sjedala tako da je on navedenu nasilnu spolnu radnju i obavio te izašao iz vozila.

Stoga okolnost da oštećenica u sva tri svoja iskaza na jednaki način opisuje primjenu fizičke sile, kao i ponašanje optuženika prema njoj, ukazuje da je bio svjestan vlastite fizičke snage i da je bio svjestan da takvu silu primjenjuje s ciljem da skrši njezin otpor iako je ona na subjektivnom planu bila u šoku i doživjela izniman strah zbog takvog ponašanja optuženika prema njoj.

Do istog zaključka došle su i psihologijska vještakinja prof. dr. J. Z., kao i vještakinja psihijatrica dr. Z. B. P. našavši da unutar sva tri oštećenićina iskaza postoje tzv. sekvencionalne razlike tj. razlike u praćenju sadržaja, jer nema istovjetnog praćenja sadržaja, međutim, logička struktura u sva tri iskaza oštećenice se ne razlikuje jer je bit događaja tj. ono što se zbivalo između oštećenice i opt. V. B. u osobnom vozilu I. M., na istovjetni način iskazano od strane oštećenice zbog čega su navedene vještakinje i zaključile da je okosnica radnje kaznenog djela uvijek ista, a odnosi se na primjenu fizičke sile kojoj je bila izložena oštećenica radi slamanja njezina otpora i obavljanja nasilnog spolnog odnošaja. Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda okolnost da u sadržajima sva tri iskaza oštećenice nema istovjetnog ponavljanja sadržaja u odnosu na događaje koji su prethodili inkriminiranim radnjama, kao i onome što se zbivalo nakon učina djela, što se može pripisati efektnom zaboravljanja, njezinog psihičkog stanja u trenutku ispitivanja, kao i njezinog odnosa prema optuženiku protekom vremena, ali i činjenici mnogobrojnih razgovora koje je oštećenica nakon događaja obavila sa stručnim osobama koje su tijekom postupka i saslušane u svojstvu stručnih svjedoka kao dr. N. Š. D., svjedokinja K. A. K., dr. B. K., svjedok D. M., svjedokinja L. K., svjedokinja S. D., te svjedok dr. D. C., nema onaj značaj koji joj daje sud prvog stupnja.

Pritom je ovaj posljednji svjedok izričit da je u psihijatrijskoj opservaciji uočio tjeskobnost, nelagodu i strah u odnosu na sporni događaj, jer su emocije bile popraćene adekvatno vanjskim znacima što je njega upućivalo da se radi o emocionalno traumatiziranoj osobi i po njegovoj procjeni oštećenica je iskazivala autentično.

Uz navedeno potrebno je još reći da sam inkriminirani događaj sastoji se od više odvojenih radnji a tumačiti ponašanje oštećenice starije maloljetnice, nedovoljno socijalno zrele osobe, bez ranijeg spolnog iskustva, njoj na štetu, samo na temelju poslanih SMS poruka optuženiku poslije događaja, kao i njenog viđenja onog što joj je stvarno učinio I. M., nije dopustivo, ukoliko se svaki segment događanja posebno ne ocijeni od vremena postojanja emocionalne veze između nje i optuženika, prekida te emocionalne veze, razloga prekida, ustrajnost oštećenice u toj odluci, optuženikovo konkretno saznanje o toj činjenice, o razlozima sastajanja tog dana, oštećenićino odvažanje u lokal, te kasnije na osamljeno mjesto, prisutnost druge osobe s istim namjerama kakve je pokazao i opt. V. B. u događaju kao i ponašanje oštećenice nakon inkriminiranog događaja kako i u odnosu na poslane SMS poruke tako i u komunikaciji oštećenice sa domskim prijateljicama te stručnim osobama, zbog čega je tek potom bilo potrebno dati ocjenu cjelokupnog izbivanja tog dana kao sintezu događaja te nastavno zahtijevati da li se radilo o nasilnim spolnim radnjama, ili o dragovoljnim, kako je to tvrdio optuženik što je izostalo u pobijanoj presudi, koja se temelji kod ocjene vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećene samo na manje važnim činjenicama, i različitosti u praćenju sadržaja ovoga što je iskazivala oštećena u svoja tri iskaza.

Kako je dakle državni odvjetnik žalbenim navodima za sada doveo u pitanje pravilnost i zakonitost oslobađajuće presude, to je prihvaćanjem njegove žalbe ukinuta pobijana presuda i predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovo suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će nakon što provede iznova sve dokaze, detaljno i sveobuhvatno analizirati obranu optuženika koji će suprostaviti iskazu oštećenice, pritom će posebnu pažnju obratiti na iskaze stručnih svjedoka, kao i svjedokinja domskih prijateljica oštećenice, zajedno sa navedenim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem oštećenice, sa pravilnom ocjenom psihologijsko-psihijatrijske strukture njene ličnosti i tek onda izvršiti detaljnu analizu svakog dokaza pojedinačno i svih provedenih dokaza u međusobnoj povezanosti te potom donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku koju će valjano obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP/97.

Slijedom svega navedenog na temelju čl. 388. st. 1. i 3. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 7. studenog 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.