Revr-535/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 535/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I – M. M. iz B., II – A. M. iz B. i III – M. K. M. iz B., zastupanih po punomoćniku S. Š., odvjetniku iz V., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Vinkovci, radi isplate razlike plaće, rješavajući revizije tužiteljica izjavljenih protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 28. lipnja 2004. godine, broj Gž-1245/04-3, kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Vukovaru od 17. ožujka 2004. godine, broj P-289/02, u sjednici održanoj dana 04. listopada 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Revizije tužiteljica M. M. i A. M. kao nedopuštene se odbacuju.

Prihvaća se revizija III – tužiteljice M. K. M. i u odnosu na ovu tužiteljicu ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru od 28. lipnja 2004. godine, broj Gž-1245/04-3 i presuda Općinskog suda u Vukovaru od 17. ožujka 2004. godine, broj P-289/02 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točci I izreke, tuženiku je naloženo platiti tužiteljici I – M. M. uvećanu plaću od 50% za vremensko razdoblje od 01. veljače 2001. godine do 08. kolovoza 2001. godine i to za 2. i 3. mjesec 2001. godine po 2.698,45 kn za svaki mjesec, zatim za 4. mjesec 2001. godine iznos od 2.563,48 kn, za 5. mjesec 2001. godine iznos od 1.885,84 kn, za 6. mjesec 2001. godine iznos od 1.959,20 kn, za 7. mjesec 2001. godine iznos od 2.056,84 kn i za 8. mjesec 2001. godine iznos od 534,64 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog 15. u mjesecu za prethodni mjesec.

U točci II izreke, odbijene su tužiteljice s tužbenim zahtjevom i to tužiteljica pod I – M. M. za isplatu uvećane plaće za razdoblje od 01. kolovoza 1997. godine do 01. veljače 2001. godine, tužiteljica pod II – A. M. za iznos od 2.586,50 kn za 1998. godinu, za 1999. godinu iznos od 23.757,57 kn, za 2000. godinu iznos od 27.762,01 kn, za 2001. godinu iznos od 15.023,62 kn.

U istoj točci izreke odbijena je tužiteljica pod III – M. K. M., sa tužbenim zahtjevom i to u iznosu od 30.660,28 kn za 1998. godinu, za 1999. godinu iznos od 39.058,36 kn, za 2000. godinu iznos od 43.033,73 kn i za 2001. godinu iznos od 23.312,97 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom za te iznose.

U točci III izreke, tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je gore navedena presuda suda prvog stupnja za sve tužiteljice i to za I – tužiteljicu u onom dijelu kojim je odbijena s tužbenim zahtjevom za razdoblje od 01. kolovoza 1997. godine do 01. kolovoza 2000. godine, za II – tužiteljicu A. M. za razdoblje od 01. siječanj 1998. godine do 01. kolovoza 2000. godine i za III – tužiteljicu M. K. M. u dijelu gdje je odbijena s tužbenim zahtjevom za razdoblje od 01. siječanj 1998. godine do 01. kolovoza 2000. godine.

Rješenjem suda drugog stupnja gore navedena presuda suda prvog suda ukinuta je u dijelu i to za I – tužiteljicu M. M., u kojem je odbijena s tužbenim zahtjevom za razdoblje od 01. kolovoza 2000. godine do 01. veljače 2001. godine, a za II – tužiteljice A. M. i III – tužiteljicu M. K. M. u dijelu kojim je odbijena s tužbenim zahtjevom za razdoblje od 01. kolovoza 2000. godine do 08. kolovoza 2001. godine, te u odluci o parničnom trošku, pa je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Uvaženjem žalbe tuženika, ukinuta je gore navedena presuda suda prvog stupnja u točci I izreke, prema kojem je usvojen tužbeni zahtjev za I – tužiteljicu M. M. za isplatu uvećane plaće za razdoblje od 01. kolovoza 2000. godine do 01. veljače 2001. godine, pa je i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, reviziju su izjavile sve tužiteljice iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pa su predložile da se nižestupanjske presude preinače tako što bi se u cijelosti udovoljilo postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica, a tuženika obvezalo na naknadu parničnog troška tužiteljicama. Podredno su predložile da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna stranka na revizije nije odgovorila.

Revizije I – tužiteljice M. M. i II – tužiteljice A. M. su nedopuštene.

Odredbom iz čl. 10. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 112/99 – dalje Zakon o izmjenama ZPP), propisana je u st. 3. te zakonske odredbe, da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda donesene prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama ZPP, rješavati po pravilima parničnog postupka koja su važila do dana stupanja na snagu tog zakona.

U konkretnom slučaju, drugostupanjska je presuda donesena 28. lipnja 2004. godine, što znači nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama ZPP (stupio na snagu 06. studeni 1999. godine), jer je ona donesena dana 08. rujna 2003. godine.

S obzirom na to, dopuštenost revizije ima se prosuđivati prema imovinskom cenzusu za dopuštenost revizije iz čl. 4. st. 1. Zakona o izmjenama ZPP. Tom je odredbom propisano da je revizija dopuštena u sporu, ako vrijednost predmeta spora prelazi 100.000,00 kn. Prema tome, sukladno odredbi čl. 382. st. 1. toč.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), da bi revizija bila dopuštena u ovom imovinskopravnom sporu kao što je to u konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora trebala bi prelaziti iznos od 100.000,00 kn.

U ovom sporu, revizija I – tužiteljice M. M. i II – tužiteljice A. M. nisu dopuštene, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela ne prelazi navedeni iznos, budući da već ni sama visina tužbenog zahtjeva svake tužiteljice ne doseže taj iznos, budući da za I tužiteljicu iznosi 79.440,13 kn, a za II tužiteljicu 69.129,70 kn.

Valjalo je zato u smislu odredbe iz čl. 392. ZPP, revizije I i II tužiteljice kao nedopuštene odbaciti i tako odlučiti za njih, kao u izreci ovog rješenja.

Revizija tužiteljice pod III M. K. M. dopuštena je i osnovana.

Naime, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljici M. K. M. ne bi pripadalo pravo na uvećanje plaće za utuženo razdoblje u odnosu na koje je odbijena s tužbenim zahtjevom, jer da hrvatsko Podunavlje na čijem je području bila zaposlena, nije bilo razvrstano u neku od skupina područja od posebne državne skrbi.

Za ovu tužiteljicu predmet raspravljanja, nakon donošenja drugostupanjske odluke kojom je za razdoblje od 01. kolovoza 2000. godine do 01. veljače 2001. godine, ukinuta prije navedena prvostupanjska presuda, predstavlja razmatranje prava tužiteljice na uvećanje plaće zbog rada na području od posebne državne skrbi i to za preostalo razdoblje od 01. siječnja 1998. godine do 01. kolovoza 2000. godine, u odnosu na koje je razdoblje tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom.

S tim u svezi valja reći, da je već Zakonom o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 44/96 – dalje ZPPDS) i to čl. 6. bilo propisano da u područje od posebne državne skrbi spadaju i određeni gradovi i općine hrvatskog Podunavlja. Prema tome, time što je čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPPDS ("Narodne novine" broj 73/00), došlo do razvrstavanja u prvu ili drugu skupinu područja pojedinih gradova i općina hrvatskog Podunavlja, za koje se može priznati odgovarajuće uvećanje, može utjecati tek na visinu zatražene naknade, dok je pravo na isplatu uvećanja plaće uspostavljeno, pod određenim uvjetima, već ZPPDS iz 1996. godine.

Prema tome, kroz utuženo razdoblje od 01. siječnja 1998. godine do 01. kolovoza 2000. godine, tužiteljica bi imala pravo na isplatu uvećanja plaće, ako je bila zaposlena u tom razdoblju u gradu ili općini hrvatskog Podunavlja, u visini ovisnoj o skupini područja grada ili općine u kojoj je bila zaposlena.

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenice za ovu tužiteljicu, glede rada na području od posebne državne skrbi i same visine zatražene naknade, nisu raspravljene, to je valjalo prihvatiti njezinu reviziju i u odnosu na ovu tužiteljicu, nižestupanske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Stoga se u odnosu na ovu tužiteljicu, odluka navedena izrekom ovog rješenja temelji na odredbi iz čl. 395. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 04. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.