Revr-1903/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1903/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja T. J. iz N. G., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-663/2014 od 3. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1151/13 od 24. veljače 2014., u sjednici održanoj 23. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tužitelja T. J. i tuženice Republike Hrvatske, kao neosnovane.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja T. J. protiv odluke o troškovima parnice, kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1151/13 od 24. veljače 2014. tuženici je naloženo da tužitelju isplati bruto iznos od 83.794,97 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od njegova dospijeća pa do isplate na način pobliže označen u izreci presude te je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 19.234,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže označenom u izreci presude (točka I. izreke), dok je tužitelj odbijen s viškom tužbenog zahtjeva do traženih 177.842,00 kn (točka II. izreke). Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 663/2014 od 3. lipnja 2015., odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, kao i protiv odluke o troškovima postupka, reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je podnijela tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizije stranaka protiv odluke o glavnoj stvari nisu osnovane.

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U reviziji tužitelj postavlja pitanja koja glase:

"1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?"

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji upire na različitu praksu županijskih sudova.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica postavlja materijalnopravna pitanja o tome ima li djelatna vojna osoba pravo na plaću s osnova prekovremenog rada po općim propisima, odnosno može li se priznati neprekidan prekovremeni rad od 24 sata dnevno.

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije tuženica se u reviziji poziva na prethodno zauzeta pravna shvaćanja Vrhovnog suda u sličnim predmetima (odluke revizijskog suda broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008., Revr-466/07 od 5. rujna 2007. i Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.).

Ovaj sud prihvaća da su navedena pravna pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni iz razloga jer postoji različita praksa županijskih sudova.

Predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od svibnja 2007. godine do lipnja 2009. godine.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisi o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04, 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo i službu straže koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Tražbina tužitelja u ovom postupku dijelom se odnosi na razdoblje do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 76/07- dalje: ZSOSRH/07), dakle do 31. srpnja 2007., a dijelom se odnosi na razdoblje nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

Odredbom čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04) propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati kad su zapovjeđene mjere pripravnosti, u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi, tijekom vojne vježbe, tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti, tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi (st. 1.), na rad iz st. 1. tog članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima (st. 2.), prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica (st. 3.), rad iz st. 3. tog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine, (st. 4.), djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima (st. 5.), pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća (st. 6.).

Člankom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama ("Narodne novine" broj 76/07) propisano je da se u članku 97. stavku 1. podstavak 5. briše, u stavku 6. iza riječi „radnog vremena“ stavlja točka, a riječi „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća“ brišu se dok je iza stavka 6. dodan stavak 7. koji glasi: „Dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću“.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

U odnosu na pitanje tuženice valja reći da su odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, a posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., a kojim je dopunjen raniji Pravilnik na način da su dodane odredbe o dodatku na plaću djelatnih vojnih osoba - dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe.

Dakle, u spornom razdoblju do stupanja na snagu tog Pravilnika, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Odredbe navedenog Pravilnika ne primjenjuju se retroaktivno i na razdoblje prije stupanja na snagu navedenog provedbenog propisa. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 primijenili odredbe Zakon o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Naime, kako pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana, odnosno kako rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti države ne smiju biti na štetu građana (tako Europski sud za ljudska prava u presudi od 13. prosinca 2007. u predmetu Gashi protiv Republike Hrvatske), tako i okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tuženica zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tuženica).

Iz materijalnopravnih pitanja tužitelja istaknutih u reviziji proizlazi problem načina vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba u spornom razdoblju za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, s obzirom na specifičnosti tih službi djelatnih vojnih osoba - organizacija tih vrsta rada u trajanju od 24 sata dnevno te faktična nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom obavljanje te vrste rada, budući da tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme 24 sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu nekoliko dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog valjalo je revizije tužitelja i tuženice protiv odluke o glavnoj stvari odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude.

Tužitelj je reviziju podnio i protiv odluke o troškovima postupka koja je sadržana u odluci o glavnoj stvari.

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

Slijedom svega izloženog, revizija tužitelja protiv rješenja o troškovima parnice nije dopuštena na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 23. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.