Criminal appeal dismissed; court upheld extortion conviction over robbery charge due to lack of immediate force.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a first-instance judgment convicting the defendant of extortion. The prosecutor argued the crime was robbery because the victim immediately handed over money, but the court found the victim was not completely deprived of resistance. The court ruled that the defendant's threats merely weakened the victim's will rather than forcing immediate submission through direct violence, thus confirming the extortion conviction and the suspended sentence.
Legislator headnote
AI generatedČl. 140. st. 1. KZRH; Čl. 127. st. 1. KZRH: Extortion is established when threats weaken the victim's will without completely depriving them of the ability to resist, distinguishing it from robbery which requires immediate coercion through direct force.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 700/1994-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Vesne Vrbetić i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.R., zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 7. srpnja 1994. godine br. K-13/94, u sjednici održanoj 5. lipnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Županijski sud u Zadru, presudom od 7. srpnja 1994. godine br. K-13/94 oglasio je krivim opt. D.R. zbog krivičnog djela iz čl. 140. st. 1. KZRH i temeljem istog zakonskog propisa utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a temeljem čl. 49. st. 4. OKZRH kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci iz presude Općinskog suda u Zadru od 26. veljače 1991. godine br. K-336/88 čije izvršenje je bilo odgođeno na vrijeme od tri godine, uzeo utvrđenom, te mu je temeljem čl. 43. st. 2. toč. 2. i čl. 47. OKZRH izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, koja se neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od četiri godine ne počini novo krivično djelo.
Po čl. 90. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova zastupanja branitelja po službenoj dužnosti i platež troškova krivičnog postupka sudu u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.
Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o krivičnoj sankciji i optuženiku izrekne primjerena kazna za krivično djelo razbojništva, uz opoziv ranije uvjetne osude.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP u pismenom podnesku od 9. rujna 1994. godine br. Ktž-1012/94 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži.
Žalba nije osnovana.
Državni odvjetnik žalbom ne osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja. Ne poriče da je tijekom postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno kao nesporno da je optuženik od konobarice zatražio iznos od 150.000 HRD, koji je izgubio igrajući na poker aparatu, lupajući pri tome po tom istom aparatu i govoreći da će ubiti vlasnika, da ima bombe i da će ih sve poklopiti zemlja, na što mu je konobarica dala iznos od 100.000 HRD, bojeći se izrečenih prijetnji i upotrebe sile. Nije bilo sporno da je optuženik na sebi imao kratke hlače i majicu i da nije imao gdje sakriti oružje, koje tada nije niti imao. Na izrečene prijetnje nitko od gostiju nije reagirao, a konobarica je za cijelo vrijeme obavljala svoj posao. Prema vlastitom iskazu novac je dala da razriješi postojeću situaciju, bojeći se da optuženik nešto ne razbije, te bojeći se za vlastitu sigurnost i postupila je kao i ranije prema igračima koji su izgubili veće svote novca, igrajući na poker aparatima, kada su postali nervozni i agresivni. Dakle, državni odvjetnik u žalbi ne osporava da se sve dogodilo na način pobliže opisan u izreci presude suda prvog stupnja.
Ono što se žalbenim navodima čini spornim to je predaja stvari odnosno novca, pri čemu žalitelj tvrdi da je novac odmah i neposredno predan što djelu uz ostalo daje karakter razbojništva, za razliku od krivičnog djela iznude gdje se ne radi o neposrednoj predaji stvari, već do toga dolazi naknadno. Protivno žalbenim navodima u pravu je sud prvog stupnja kada je postupak optuženika koji je predmet optužbe podveo pod krivično djelo iznude, iz čl. 140. st. 1. KZRH, budući iz provedenih dokaza proizlazi pravilan zaključak da volja druge osobe nije bila uništena, već samo oslabljena, uslijed prijetnje optuženika koji je silio konobaricu da mu vrati novac, nakon čega je ona popustila i vratila mu dio novca. Učinila je to kao i niz puta ranije u sličnim situacijama, iz čega slijedi zaključak da nije bila u cijelosti lišena sposobnosti za davanje otpora. U međuvremenu je obavljala svoj posao, posluživala goste u lokalu i izvan lokala, iz čega opravdano sud prvog stupnja zaključuje da prijetnje nisu bile neposredne. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja iz žalbe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu razbojništva, jer da je optuženik prijetnjom neposrednog napada prinudio konobaricu da mu preda novac, što je ona i učinila.
S obzirom na izloženo i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, optuženik je na način pobliže opisan u izreci pobijane presude ostvario sva obilježja krivičnog djela iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH.
Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog povrede krivičnog zakona.
Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji.
Suprotno žalbenim navodima, a prihvaćajući pravnu kvalifikaciju iz pobijane presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, smatra da je sud prvog stupnja uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odabir krivične sankcije, cijeneći pri tome kao olakotnim okolnostima izraženo kajanje za počinjeno djelo koje je rezultiralo i isprikom vlasniku lokala te vraćanjem protupravno prisvojenog novca, da je prognanik iz Š., otac dvoje mldb. djece, te učesnik domovinskog rata od 1991. godine pa nadalje. Uz otegotnu okolnost ranije osuđivanosti za krivična djela protiv imovine i ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da će se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja iz čl. 31. u svezi čl. 4. st. 2. OKZRH ostvariti uvjetnom osudom, uz utvrđene kazne zatvora za svako djelo te jedinstvenom kaznom i rokom kušnje iz pobijane presude. Pri tome sud drugog stupnja prihvaća i razloge suda prvog stupnja za neopozivanje ranije izrečene uvjetne osude. U konkretnom slučaju nova izrečena uvjetna osuda kao blaža krivična sankcija primjerena je stupnju krivične odgovornosti optuženika i odgovara težini i društvenoj opasnosti počinjenih krivičnih djela.
Iz navedenih razloga žalba državnog odvjetnika nije uvažena, a budući ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. i 2. ZKP nisu nađene niti bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti povrede krivičnog zakona, trebalo je temeljem čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 5. lipnja 1996.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja v.r.
Neva Šibl v.r.
I Kž 700/94
Suglasnost ovog prijepisa
s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)