Rev-141/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-141/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P., J. D. i F. L., svi zastupani po M. Š., dipl. pravniku, zaposleniku SSSH Županijsko povjereništvo Osijek, protiv tuženika P. d.d. O. iz O., kojeg zastupa Z. odvjetnički ured V. D. i J. F., odvjetnici iz O., radi otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja 1-3 protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. srpnja 2000. godine, broj: Gž-1766/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 05. travnja 2000. godine, broj: P-521/98, u sjednici održanoj dana 06. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tužitelja 1-3 kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja 1-3 da se ponište odluke tuženika od 04. studenog 1996. i 20. studeni 1996. godine, kojima je tužiteljima izvanredno otkazan ugovor o radu kao i sa zahtjevom da im se uspostavi kontinuitet radnog odnosa, s 04. studenim 1996. godine do povratka na rad, te naknadi izgubljena plaća.

Ujedno je tužiteljima naloženo da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 9.808,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u cijelosti potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a iz sadržaja revizije proizlazi da je revizija izjavljena i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom (čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a).

Tužitelji predlažu da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Revizija se u smislu odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP-a ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa iz tog razloga ovaj sud nije ispitivao revizijske navode kojima se pobijaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja.

Valja ujedno napomenuti, a u vezi revizijskih navoda, a što bi proizlazilo iz stanja spisa da I i II-tužitelju nije od strane suda onemogućeno davanje stranačkog iskaza, dapače gore navedeni tužitelji bili su uredno pozvani na ročište određeno radi saslušanja stranaka, i tom pozivu su se odazvali, ali su svojevoljno odustali od saslušanja prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja L.F.

Suprotno tvrdnji revidenata sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, a na koju tužitelj opisno ukazuje, jer razlozi drugostupanjske presude sadrže ocjenu žalbenih navoda koje su od odlučnog značenja.

Sporna je u stvari primjena materijalnog prava, tj. da li su se ostvarile pretpostavke iz čl. 107. Zakona o radu (“Narodne novine” – 38/94, 54/95, 65/95, 17/01 – dalje: ZR), odnosno da li ponašanje tužitelja ima obilježje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa.

U smislu čl. 107. ZR izvanredni otkaz moguć je samo u slučajevima kada zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužitelji bili u stalnom radnom odnosu kod tuženika na poslovima skladištara. Temeljem izvješća inventurne komisije čiji nalaz je potvrđen i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u parničnom postupku utvrđeno je niz nepravilnosti u pogledu zaprimanja robe, uskladištenja, kao i izdavanja robe u skladištu “rezervni dijelovi” i “alatnice”, detaljno opisane u gore navedenoj dokumentaciji. Prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta, koje sadrži opis radnih zadataka tužitelja, tužitelji nisu obavljali radne zadatke koje su prema opisima svog radnog mjesta bili dužni obavljati, a one koje su obavljali radili su neuredno i aljkavo protivno važećem općem aktu tuženika.

Stoga su nižestupanjski sudovi u gore navedenoj činjeničnoj situaciji pravilno ocijenili da kršenje radnih obveza od strane tužitelja na opisan način u vođenju skladišnog poslovanja

koje je od značaja i za uspjeh poslovanja cijele firme predstavljaju takove povrede koje opravdavaju izvanredni otkaz.

Naime, opravdanost razloga za izvanredni otkaz utvrđuje se u sudskom postupku za svaki konkretan slučaj i u okviru onih razloga koje je tuženik naveo u svom rješenju, a koje bi opravdavale primjenu čl. 107. ZR, time da je teret dokaza na tuženiku (čl. 112. ZR).

Kako je u konkretnom slučaju tuženik dopuštenost izvanrednog otkaza i dokazao kroz opravdanost razloga za otkaz navedenih već u odlukama tuženika, to se nisu ostvarili revizijski razlozi, pa je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 06. ožujka 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.