Rev-3972/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3972/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza te Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R.K. iz R., F.P. br. …, koga zastupa punomoćnik I.Č., odvjetnik iz R., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova -PU Policijska uprava Rijeka, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 31. kolovoza 1994., broj Gž-519/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 21. veljače 1994., broj P-278/93, u sjednici održanoj dana 4. rujna 1997. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženicu obveže da mu isplati 28.915 HRD zajedno sa kamatom od 1.1.1992. do isplate, a drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

Prvostupanjski je sud primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužitelja pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (nastavno ZPP) dostavio protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja u ovoj pravnoj stvari zahtjev revidenta, da se tuženicu obveže da mu isplati utuženi iznos kojeg da je tuženica neosnovano obračunala na ime poreza kod isplate utvrđene otpremnine.

Među strankama nije sporna činjenica, da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika dana 31.12.1991. godine radi odlaska u mirovinu, a nije sporno, da je tužitelju tuženik obračunao otpremninu u iznosu od 84.378 HRD na koju je obračunao porez od 28.915 HRD, za koji je iznos umanjena otpremnina koju je tuženica isplatila tužitelju.

Tužitelj međutim smatra, da tuženica nije imala pravnog temelja na iznos utvrđene otpremnine obračunavati porez, jer ističe, da pravilno primjenjujući materijalno pravo napose čl. 11. i 13. Zakona o pripadnosti javnih prihoda Republici Hrvatskoj i jedinicama lokalne samouprave i stopama republičkih poreza ("Narodne novine", broj 73/91, 18/92 i 40/92) te prema odredbama Zakona o neposrednim porezima ("Narodne novine", broj 19/90, 28/90, 14/91 i 73/91) u kritično vrijeme nije postojala obveza plaćanja poreza na otpremninu.

Niži sudovi su odbili navedeni tužbeni zahtjev u bitnom zbog toga, jer su zaključili, da je tuženik glede obračuna i naplate predmetnog poreza postupio u skladu s odgovarajućim odredbama Uredbe o porezu na netto plaće i druga osobna primanja ("Narodne novine", broj 51/91 - dalje Uredba).

S obzirom, da je revident ostvario pravo na otpremninu zbog odlaska u mirovinu na dan prestanka radnog odnosa dakle 31.12.1991. godine pravilno su niži sudovi zaključili, da su za rješenje ovog spora mjerodavni propisi koji su bili u primjeni u vrijeme kad je revident stekao pravo na otpremninu, a to je u ovom slučaju 31.12.1991. kada je bila na snazi spomenuta Uredba koja je stupila na snagu 1.10.1991. i koja se primjenjivala do 31.12.1991. godine, pa se stoga na ovaj spor ne primjenjuju odredbe ranije spomenutog Zakona o pripadnosti javnih prihoda Republici Hrvatskoj i jedinicama lokalne samouprave i stopama republičkih poreza koji se primjenjuje od 1.1.1992. iako su i njegove odgovarajuće odredbe istovjetne mjerodavnim odredbama spomenute Uredbe, a na ovaj spor ne mogu se primijeniti ni odredbe spomenutog Zakona o neposrednim porezima kako to pogrešno smatra revident, zato jer je tim Zakonom regulirano plaćanje poreza iz brutto, a ne iz netto plaća.

Spomenutom Uredbom uveden je porez iz netto plaća i drugih osobnih primanja (čl. 1. Uredbe). Od plaćanja takve vrste poreza bili su oslobođeni samo zajamčeni osobni dohodak i mirovine koje ne prelaze razinu zajamčenog osobnog dohotka (čl. 5. Uredbe), a otpremnina kao "druga osobna primanja" ne uživa taj oprost. Dosljedno tome na utvrđenu visine otpremnine tuženica je pravilno obračunala porez iz netto plaća - drugih osobnih primanja zbog čega zahtjev tužitelja za isplatu tog dijela otpremnine nije osnovan, pa su stoga niži sudovi u svojim odlukama pravilno primijenili materijalno pravo.

Kako dakle u provedenom postupku nije ostvaren revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a nema ni onih bitnih povreda parničnog postupka na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 4. rujna 1997.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.