I Kž-168/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 168/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i Ileane Vinja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. V. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 173. st. 2. KZ, u vezi čl. 25. ZIDKZ, odlučujući o žalbama opt. T. V. i opt. A. V., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. prosinca 2007., br. K-60/05, u sjednici održanoj dana 22. rujna 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Višnje Lončar i branitelja opt. A. V., D. M., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaćaju se djelomično žalbe opt. T. V. i opt. A. V., a u povodu njihovih žalbi i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda: a) u odluci o kazni, te se opt. T. V. i opt. A. V. za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, u svezi sa čl. 25. ZIDKZ, zbog kojeg su tom presudom proglašeni krivima, na temelju tog propisa, a opt. A. V. i primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. b. KZ osuđuju na kaznu zatvora, opt. T. V. u trajanju od jedne godine, a opt. A. V., trajanju od osam mjeseci, u koju se, opt. T. V., na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. studenog do 21. prosinca 2004.; b) u odluci o sigurnosnim mjerama obveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga, koje su opt. T. V. i opt. A. V. izrečene na temelju čl. 76. KZ, tako da te mjere mogu trajati do prestanka razloga zbog kojih su primijenjene, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, sukladno odredbi čl. 75. st. 3. KZ, u vezi čl. 76. st. 2. KZ.

II. U ostalom dijelu žalbe opt. T. V. i opt. A. V. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. T. V. i opt. A. V. za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona («Narodne novine», br. 110/97, 27/98, 50/00, i 51/01, nastavno: KZ), u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i

I Kž 168/08-6

dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 129/00, nastavno: ZIDKZ), na način opisan u izreci prvostupanjske presude, te ih je na temelju istih zakonskih odredbi osudio i to opt. T. V. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a opt. A. V. na kaznu zavora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 63. KZ opt. T. V. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. studenog do 21. prosinca 2004.

Na temelju čl. 76. KZ prema opt. T. V. i opt. A. V. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga.

Na temelju čl 82. KZ od opt. T. V. i opt. A. V. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 450,00 kn, svakome.

Na temelju čl. 122. st 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, nastavno: ZKP) opt. T. V. i opt. A. V. oslobođeni su od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. T. V. putem branitelja Ž. G., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači donošenjem oslobađajuće presude.

Žali se i opt. A. V., putem branitelja D. M., odvjetnika iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od kazneno pravne odgovornosti ili izricanjem blaže sankcije.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, kod čega je ustrajala i sjednici vijeća prisutna zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Višnja Lončar.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Višnje Lončar i branitelja opt. A. V., D. M., odvj. iz S., a u odsutnosti opt. A. V., sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP, budući da nije pristupila iako je uredno obaviještena o sjednici vijeća.

Žalbe opt. T. V. i A. V. djelomično su osnovane.

Neosnovano opt. T. V. ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i čl. 367. st. 2. ZKP.

Bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP nalazi u tome što su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, o čemu međutim unatoč najavi, žalba ne daje obrazloženje. Protivno takvim tvrdnjama žalitelja, bez navođenja razloga, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, iz

I Kž 168/08-6

čl. 173. st. 2. KZ, u vezi čl. 25. ZIDKZ, za koje je optuženika proglasio krivim na način opisan u izreci pobijane presude, pri čemu pobijana presuda ne sadrži bilo kakve proturječnosti, koje bi presudu činile nerazumljivom.

Nije osnovana niti žalba opt. T. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP. Naime, žalitelj smatra da su policijski službenici zapravo vršili pretragu bez naloga, a ne tek pregled osoba K. T., N. R. i I. J., pa na takav način oduzeta opojna droga predstavlja nezakonit dokaz, u smislu čl. 9 ZKP. Protivno tome, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge temeljem kojih je prihvatio kao istinite iskaze svjedoka policajaca I. B., M. P., A. K. K. R., L. B., M. Š. i D. K., da su svjedoci K. T. i I. J. odbacili od sebe paketiće s opojnom drogom, dok je svj. N. R. dragovoljno predao paketić opojne droge, te da su vršili samo pregled tih osoba, a ne pretragu. Pored toga, nema sumnje da su navedeni svjedoci potpisali potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, i da tijekom postupka nije bilo prijedloga za izdvajanjem bilo kakvih dokaza iz spisa, kao nezakonitih dokaza.

Prema tome očito je da žalitelj kroz razloge za bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zapravo pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se sve ono što se odnosi na pobijanje ispravnosti utvrđenih činjenica, ocijeniti nastavno, kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Iz navedenih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, niti onu iz čl. 367. st. 2. ZKP.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. i 2. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu opt. T. V. i opt. A. V. time što nije odredio rok trajanja izrečene sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga, iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ. Naime, u čl. 76. st. 2. KZ, u vezi čl. 75. st. 3. KZ, određeno je da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora i u svim slučajevima ne može trajati dulje od tri godine, pa je u tom pravcu valjalo po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu na način pobliže označen pod toč. I. b) izreke ove odluke, budući da te okolnosti u pogledu uvjeta i rokova trajanja izrečene sigurnosne mjere nije dovoljno staviti u obrazloženje presude, kako je to u ovom slučaju učinio prvostupanjski sud, već je nužno označiti ih u izreci, kako bi se sigurnosna mjera mogla ispravno izvršiti.

Nisu u pravu opt. T. V. i opt. A. V. niti kada u žalbama ističu da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Pri tome opt. A. V., iako se uvodno poziva na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, izričito u žalbi navodi kako je zapravo „… činjenično stanje utvrđeno na vrlo kvalitetan način jer su sve relevantne činjenice u potpunosti utvrđene i svi dokazi su na ispravan način provedeni.“ Iz nastavno danog obrazloženja žalbenih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nesumnjivo proizlazi da žaliteljica zapravo traži preocjenu rezultata provedenog dokaznog postupka, smatrajući da bi se tek drugačijom i po žaliteljici ispravnom ocjenom utvrđenih činjenica, došlo do ispravnog zaključka da nije počinila predmetno kazneno djelo, pri čemu se poziva na okolnost da i ona i njen suprug, opt. T. V.,

I Kž 168/08-6

uporno negiraju da bi prodavali opojnu drogu bilo kome, pa i svj. K. T., N. R. i I. J., što isti također poriču, te da nema nikakvih materijalnih dokaza koji bi opravdali zaključak o prodaji opojne droge na način opisan u izreci pobijane presude.

Opt. T. V. u pogledu ovih žalbenih razloga, ponavlja iznesenu obranu i ističe kako je u to vrijeme već bio bolestan i ležao u krevetu, te nije bio sposoban niti nabavljati niti prodavati opojnu drogu; da ih je u stanu gdje se droga navodno prodavala, bilo ukupno sedmero, među kojima i njegov maloljetni sin, pred kojim zasigurno ne bi prodavao drogu; da sud donosi zaključke o krivnji optuženika već na temelju samih navoda svjedoka policajaca o tome da su imali saznanja da se optuženici bave preprodajom opojne droge; da nije utvrđeno da bi postupali zajednički i dogovorno; da je trebalo prihvatiti izmijenjeni iskaz svj. I. J., kojeg je dao na glavnoj raspravi jer je dao uvjerljive razloge za drugačiji iskaz kod istražnog suca; te da je kod pravilne ocjene rezultata dokaznog postupka, u najmanju ruku trebalo po načelu in dubio pro reo, postupiti na način povoljniji za optuženika.

Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud savjesnom i svestranom ocjenom obrana opt. T. V. i opt. A. V. i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovu međusobnom odnosu, ispravno utvrdio činjenično stanje na način pobliže opisan u izreci pobijane presude. Pri tome, sud je dao logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama i utemeljio ih na ispravnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, tako da ih u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Tako, prvostupanjski sud opravdano cijeni kao istinite i uvjerljive, te međusobno suglasne iskaze svjedoka I. B., M. P., A. K. K. R., L. B., M. Š. i D. K., iz kojih proizlazi kako su kao policijski službenici, na temelju operativnih saznanja, u više navrata opservirali stan optuženika, te došli do podataka o prodaji opojne droge osobama koje su u tim prilikama zatečene s opojnom drogom, nakon što su neposredno prije toga izašli iz stana optuženika. Činjenica je i da su svjedoci K. T., N. R. i I. J., potpisali potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, koje se odnose upravo na opojnu drogu o kojoj su iskazivali navedeni svjedoci policijski službenici. Pored toga, prvostupanjski sud s pravom prihvaća kao istiniti iskaz svj. I. J. kojeg je dao u istrazi, kada je priznao da je tijekom ljeta 2004. u više navrata (najmanje tri) kupovao heroin u stanu optuženika, jer njegovi navodi s glavne rasprave, kada je porekao takav iskaz iz istrage, zaista su neuvjerljivi i očito usmjereni u pravcu potvrđivanja neosnovanih obrana optuženika. Iz iskaza ovog svjedoka, proizlazi i opravdanost zaključka suda da su optuženici, kao bračni drugovi, u obiteljskom stanu djelovali zajednički i dogovorno u pogledu prodaje opojne droge, jer svjedok navodi da je heroin od optuženika kupovao na način da bi “… direktno kontaktirao sa A. i T. V. vezano za kupnju heroina i kod njih sam odlazio u dva tri navrata i kupio heroin. Ja bih prethodno njih nazvao na mobitel, koji put bi dobio T., a koji put A., i onda bi se s njima dogovorio.” Prema tome, ne radi se u ovom slučaju tek o sumnji koju bi, kako predlažu žalitelji, trebalo riješiti primjenom načela in dubio pro reo (u sumnji za korist optuženika), već je sud na temelju pravilne i svestrane ocjene rezultata provedenog dokaznog postupka dao logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 168/08-6

Međutim, s pravom optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, pri čemu opt. T. V. smatra da mu je kazna previsoka, dok opt. A. V. ističe da je bilo uvjeta za izricanje blaže sankcije, s obzirom da nikada prije nije kažnjavana, da je prije četiri godine prevladala ovisnost o opojnim drogama i u potpunosti apstinira, da kao majka na primjeren način skrbi za jedno dijete (sina od 11 godina, vrlo dobrog i odličnog učenika), a kao supruga za opt. T. V., koji nije sposoban skrbiti se sam o sebi, da je kod opt. T. V. bolest uznapredovala tako da je potpuno vezan za krevet i čeka transplantaciju jetre jer oboje boluju od hepatitisa, te da se od vremena inkriminacija tijekom 2004., nisu više pojavljivali kao počinitelji bilo kakvih kaznenih djela.

Stoga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da će se svrha kažnjavanja, kako je ona propisana odredbom čl. 50. KZ, u vezi čl. 6. KZ, u odnosu na opt. T. V. ostvariti i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, kao najmanjom mjerom propisane kazne, cijeneći pri tome utvrđene olakotne okolnosti u vidu teških obiteljskih prilika, sudjelovanja u Domovinskom ratu, smanjenu ubrojivost uslijed ovisnosti od opojnih droga, te znatno pogoršano zdravstveno stanje, ali i otegotnu okolnost u vidu ranije osuđivanosti za istovrsno kazneno djelo, te se upravo takva kazna ukazuje potpuno primjerenom stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti djela i svrsi kažnjavanja.

U odnosu na opt. A. V. V. sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da ima mjesta za primjenu odredaba o ublažavanju kazne, budući da sve istaknute olakotne okolnosti (neosuđivanost, smanjena ubrojivost, skrb za maloljetno dijete i teško bolesnog supruga) imaju značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti, u smislu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ, pa će se u odnosu na nju i ublaženom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci ostvariti zakonom propisane svrhe kažnjavanja (specijalna i generalna prevencija).

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti, sukladno odredbi čl. 382. ZKP, i našao da je prvostupanjski sud optuženicima opravdano i zakonito izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 76. st. 1. KZ, koju je valjalo po službenoj dužnosti preinačiti u pogledu roka trajanja, kako je to već ranije obrazloženo.

Isto tako, na temelju čl. 82. KZ, opravdano je sud oduzeo imovinsku korist od opt. T.

V. i opt. A. V., u iznosu od 450,00 kn svakome, budući da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

Iz svih naprijed iznesenih razloga, djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženika, a u povodu njihovih žalbi i po službenoj dužnosti, valjalo je preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri na način označen pod toč. I. izreke ove presude, a u ostalom dijelu odbiti žalbe optuženika kao neosnovane, te je primjenom čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 22. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ranko Marijan, v. r.