P-214/2019-25 · Općinski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 83 P-214/2019-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda J. N. - P., u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz Z., A. S. 19 B, OIB……, zastupana po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice Z. banke d.d., P. 2, Z., OIB……, zastupana po O. društvu P. & P., I. trg 10/V., Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 30. rujna 2019., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice A. G., odvjetničke vježbenica kod istog, te zamjenika punomoćnika tuženice Z. K. S., odvjetnika u O. društvu P. & P., te objave 14. studenog 2019.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 3208285153 zaključen između tužiteljice i tuženika, ništetan te kao ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se predlaže tuženiku isplatiti –vratiti tužiteljici iznos od 500.091,45 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na

– iznos od 3.389,16 kuna sa kamatom od 20.04.2007.godine

– iznos od 3.300,30 kuna sa kamatom od 15.05.2007.godine

– iznos od 3.266,13 kuna sa kamatom od 15.06.2007.godine

– iznos od 3.215,22 kuna sa kamatom od 15.07.2007.godine

– iznos od 3.221,59 kuna sa kamatom od 15.08.2007.godine

– iznos od 3.195,41 kuna sa kamatom od 10.09.2007.godine

– iznos od 3.100,05 kuna sa kamatom od 15.10. 2007.godine

– iznos od 3.386,10 kuna sa kamatom od 15.11.2007.godine

– iznos od 3.296,20 kuna sa kamatom od 15.12.2007.godine

– iznos od 3.363,60 kuna sa kamatom od 15.01.2008.godine

– iznos od 3.316,14 kuna sa kamatom od 15.02.2008.godine

– iznos od 3.376,15 kuna sa kamatom od 15.03.2008.godine

– iznos od 3.543,10 kuna sa kamatom od 15.04.2008.godine

– iznos od 3.395,41 kuna sa kamatom od 15.05.2008.godine

– iznos od 3.405,29 kuna sa kamatom od 15.06.2008.godine

– iznos od 3.339,72 kuna sa kamatom od 15.07.2008.godine – iznos od 3.289,06 kuna sa kamatom od 08.08.2008.godine

– iznos od 3.265,49 kuna sa kamatom od 15.09.2008.godine

– iznos od 3.356,81 kuna sa kamatom od 15.10.2008.godine

– iznos od 3.397,92 kuna sa kamatom od 15.11.2008.godine

– iznos od 3.259,03 kuna sa kamatom od 15.12.2008.godine

– iznos od 3.505,44 kuna sa kamatom od 15.01.2009.godine

– iznos od 3.472,19 kuna sa kamatom od 13.02.2009.godine

– iznos od 3.477,09 kuna sa kamatom od 13.03.2009.godine

– iznos od 3.333,72 kuna sa kamatom od 10.04.2009.godine

– iznos od 3.303,85 kuna sa kamatom od 14.05.2009.godine

– iznos od 3.227,86 kuna sa kamatom od 15.06.2009.godine

– iznos od 3.199,48 kuna sa kamatom od 15.07.2009.godine

– iznos od 3.299,69 kuna sa kamatom od 14.08.2009.godine

– iznos od 5,63 kuna sa kamatom od 15.09.2009.godine

– iznos od 3.294,93 kuna sa kamatom od 16.09.2009.godine

– iznos od 8,18 kuna sa kamatom od 15.10.2009.godine

– iznos od 3.229,69 kuna sa kamatom od 16.10.2009.godine

– iznos od 3.266,65 kuna sa kamatom od 19.11.2009.godine

– iznos od 3.181,92 kuna sa kamatom od 15.12.2009.godine

– iznos od 3.214,17 kuna sa kamatom od 15.01.2010.godine

– iznos od 3.219,46 kuna sa kamatom od 15.02.2010.godine

– iznos od 5,76 kuna sa kamatom od 01.03.2010.godine

– iznos od 3.169,45 kuna sa kamatom od 15.03.2010.godine

– iznos od 3.179,94 kuna sa kamatom od 15.04.2010.godine

– iznos od 3.220,99 kuna sa kamatom od 14.05.2010.godine

– iznos od 3.195,75 kuna sa kamatom od 15.06.2010.godine

– iznos od 3.246,16 kuna sa kamatom od 15.07.2010.godine

– iznos od 2,94 kuna sa kamatom od 15.08.2010.godine

– iznos od 3.198,23 kuna sa kamatom od 16.08.2010.godine

– iznos od 3.341,81 kuna sa kamatom od 15.09.2010.godine

– iznos od 3.193,84 kuna sa kamatom od 15.10.2010.godine

– iznos od 3.175,47 kuna sa kamatom od 16.11.2010.godine

– iznos od 3.293,26 kuna sa kamatom od 16.12.2010.godine

– iznos od 3.244,51 kuna sa kamatom od 17.01.2011.godine

– iznos od 3.125,85 kuna sa kamatom od 15.02.2011.godine

– iznos od 24,09 kuna sa kamatom od 01.03.2011.godine

– iznos od 3.084,02 kuna sa kamatom od 15.03.2011.godine

– iznos od 3.064,76 kuna sa kamatom od 15.04.2011.godine

– iznos od 3.114,92 kuna sa kamatom od 13.05.2011.godine

– iznos od 3.185,78 kuna sa kamatom od 15.06.2011.godine

– iznos od 3.301,55 kuna sa kamatom od 15.07.2011.godine

– iznos od 3.525,78 kuna sa kamatom od 12.08.2011.godine

– iznos od 3.052,06 kuna sa kamatom od 15.09.2011.godine

– iznos od 2.939,59 kuna sa kamatom od 14.10.2011.godine

– iznos od 2.891,13 kuna sa kamatom od 15.11.2011.godine

– iznos od 2.864,22 kuna sa kamatom od 15.12.2011.godine

– iznos od 2.894,05 kuna sa kamatom od 13.01.2012.godine – iznos od 2.876,74 kuna sa kamatom od 15.02.2012.godine

– iznos od 2.815,17 kuna sa kamatom od 15.03.2012.godine

– iznos od 2.770,98 kuna sa kamatom od 13.04.2012.godine

– iznos od 2.742,55 kuna sa kamatom od 15.05.2012.godine

– iznos od 2.720,84 kuna sa kamatom od 15.06.2012.godine

– iznos od 2.661,16 kuna sa kamatom od 13.07.2012.godine

– iznos od 2.617,52 kuna sa kamatom od 14.08.2012.godine

– iznos od 2.527,80 kuna sa kamatom od 14.09.2012.godine

– iznos od 2.525,34 kuna sa kamatom od 17.10.2012.godine

– iznos od 2.502,62 kuna sa kamatom od 15.11.2012.godine

– iznos od 2.449,51 kuna sa kamatom od 17.12.2012.godine

– iznos od 6,43 kuna sa kamatom od 15.01.2013.godine

– iznos od 2.345,38 kuna sa kamatom od 22.01.2013.godine

– iznos od 2.335,28 kuna sa kamatom od 26.02.2013.godine

– iznos od 2.301,33 kuna sa kamatom od 15.03.2013.godine

– iznos od 2.302,49 kuna sa kamatom od 17.04.2013.godine

– iznos od 2.197,30 kuna sa kamatom od 17.05.2013.godine

– iznos od 15,28 kuna sa kamatom od 15.06.2013. godine

– iznos od 2.133,03 kuna sa kamatom od 20.06.2013.godine

– iznos od 2.110,30 kuna sa kamatom od 22.07.2013.godine

– iznos od 2.085,41 kuna sa kamatom od 28.08.2013.godine

– iznos od 1.016,55 kuna sa kamatom od 16.10.2013.godine

– iznos od 1.083,61 kuna sa kamatom od 29.10.2013.godine

– iznos od 1.952,79 kuna sa kamatom od 08.11.2013.godine

– iznos od 1.977,21 kuna sa kamatom od 15.11.2013.godine

– iznos od 1.973,53 kuna sa kamatom od 17.12.2013.godine

– iznos od 1.523,38 kuna sa kamatom od 22.01.2014.godine

– iznos od 386,12 kuna sa kamatom od 28.01.2014. godine

– iznos od 2.965,84 kuna sa kamatom od 20.03.2014.godine

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 20. travnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, za vrijeme od 01.siječnja 2008. godine pa do 30.lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje ,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208285153 te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su nastale nakon 18. siječnja 2007. godine.

III. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 58.314,82 i to:

– iznos od 190,52 kuna sa kamatom od 15.11.2007.godine

– iznos od 187,25 kuna sa kamatom od 15.12.2007.godine

– iznos od 192,92 kuna sa kamatom od 15.01.2008.godine

– iznos od 192,01 kuna sa kamatom od 15.02.2008.godine

– iznos od 197,23 kuna sa kamatom od 15.03.2008.godine

– iznos od 373,22 kuna sa kamatom od 15.04.2008.godine

– iznos od 361,02 kuna sa kamatom od 15.05.2008.godine

– iznos od 365,62 kuna sa kamatom od 15.06.2008.godine

– iznos od 362,01 kuna sa kamatom od 15.07. 2008.godine

– iznos od 359,28 kuna sa kamatom od 08.08.2008.godine

– iznos od 361,12 kuna sa kamatom od 15.09.2008.godine

– iznos od 374,96 kuna sa kamatom od 15.10.2008.godine

– iznos od 383,38 kuna sa kamatom od 15.11.2008.godine

– iznos od 371,41 kuna sa kamatom od 15.12.2008.godine

– iznos od 403,70 kuna sa kamatom od 15.01.2009.godine

– iznos od 403,86 kuna sa kamatom od 13.02.2009.godine

– iznos od 408,31 kuna sa kamatom od 13.03.2009.godine

– iznos od 395,40 kuna sa kamatom od 10.04.2009.godine

– iznos od 396,49 kuna sa kamatom od 14.05.2009. godine

– iznos od 391,89 kuna sa kamatom od 15.06.2009.godine

– iznos od 392,64 kuna sa kamatom od 15.7.2009.godine

– iznos od 555,52 kuna sa kamatom od 14.08.2009.godine

– iznos od 562,34 kuna sa kamatom od 16.09.2009.godine

– iznos od 556,96 kuna sa kamatom od 15.10.2009.godine

– iznos od 564,03 kuna sa kamatom od 19.11.2009.godine

– iznos od 560,89 kuna sa kamatom od 15.12.2009.godine

– iznos od 573,50 kuna sa kamatom od 15.01.2010.godine

– iznos od 581,60 kuna sa kamatom od 15.02.2010.godine

– iznos od 579,85 kuna sa kamatom od 15.03.2010.godine

– iznos od 587,90 kuna sa kamatom od 15.04.2010.godine

– iznos od 602,52 kuna sa kamatom od 14.05.2010.godine

– iznos od 605,81 kuna sa kamatom od 15.06.2010.godine

– iznos od 623,14 kuna sa kamatom od 15.07.2010.godine

– iznos od 622,56 kuna sa kamatom od 16.08.2010.godine

– iznos od 658,49 kuna sa kamatom od 15.09.2010.godine

– iznos od 637,56 kuna sa kamatom od 15.10.2010.godine

– iznos od 641,81 kuna sa kamatom od 16.11.2010.godine

– iznos od 674,54 kuna sa kamatom od 16.12.2010.godine

– iznos od 667,16 kuna sa kamatom od 17.01.2011.godine

– iznos od 659,07 kuna sa kamatom od 15.02.2011.godine

– iznos od 663,97 kuna sa kamatom od 15.03.2011.godine

– iznos od 664,23 kuna sa kamatom od 15.04.2011.godine

– iznos od 684,08 kuna sa kamatom od 13.05.2011.godine

– iznos od 710,92 kuna sa kamatom od 15.06.2011.godine

– iznos od 746,14 kuna sa kamatom od 15.07.2011.godine

– iznos od 726,20 kuna sa kamatom od 12.08.2011.godine – iznos od 637,88 kuna sa kamatom od 15.09.2011.godine

– iznos od 622,20 kuna sa kamatom od 14.10.2011.godine

– iznos od 620,66 kuna sa kamatom od 15.11.2011.godine

– iznos od 623,21 kuna sa kamatom od 15.12.2011.godine

– iznos od 638,04 kuna sa kamatom od 13.01.2012.godine

– iznos od 643,92 kuna sa kamatom od 15.02.2012.godine

– iznos od 638,70 kuna sa kamatom od 15.03.2012.godine

– iznos od 637,35 kuna sa kamatom od 13.04.2012.godine

– iznos od 640,56 kuna sa kamatom od 15.05.2012.godine

– iznos od 645,15 kuna sa kamatom od 15.06.2012.godine

– iznos od 639,70 kuna sa kamatom od 13.07.2012.godine

– iznos od 639,52 kuna sa kamatom od 14.08.2012.godine

– iznos od 627,42 kuna sa kamatom od 14.09.2012.godine

– iznos od 636,60 kuna sa kamatom od 17.10.2012.godine

– iznos od 641,54 kuna sa kamatom od 15.11.2012.godine

– iznos od 637,80 kuna sa kamatom od 17.12.2012.godine

– iznos od 625,01 kuna sa kamatom od 22.01.2013.godine

– iznos od 633,55 kuna sa kamatom od 26.02.2013.godine

– iznos od 630,15 kuna sa kamatom od 15.03.2013.godine

– iznos od 641,46 kuna sa kamatom od 17.04.2013.godine

– iznos od 622,96 kuna sa kamatom od 17.05.2013.godine

– iznos od 622,02 kuna sa kamatom od 20.06.2013.godine

– iznos od 622,32 kuna sa kamatom od 22.07.2013.godine

– iznos od 628,71 kuna sa kamatom od 28.08.2013.godine

– iznos od 633,35 kuna sa kamatom od 29.10.2013.godine

– iznos od 633,60 kuna sa kamatom od 08.11.2013.godine

– iznos od 633,92 kuna sa kamatom od 15.11.2013.godine

– iznos od 641,35 kuna sa kamatom od 17.12.2013.godine

– iznos od 645,41 kuna sa kamatom od 28.01.2014.godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 186.716,74 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

– iznos od 33,75 kuna sa kamatom od 15.10.2008.godine

– iznos od 90,20 kuna sa kamatom od 15.11.2008.godine

– iznos od 10,00 kuna sa kamatom od 15.12.2008.godine

– iznos od 226,39 kuna sa kamatom od 15.01.2009.godine

– iznos od 227,43 kuna sa kamatom od 13.02.2009.godine

– iznos od 257,29 kuna sa kamatom od 13.03.2009.godine

– iznos od 170,77 kuna sa kamatom od 10.04.2009.godine

– iznos od 178,03 kuna sa kamatom od 14.05.2009. godine

– iznos od 147,25 kuna sa kamatom od 15.06.2009.godine

– iznos od 152,25 kuna sa kamatom od 15.7.2009.godine

– iznos od 118,28 kuna sa kamatom od 14.08.2009.godine

– iznos od 150,17 kuna sa kamatom od 16.09.2009.godine

– iznos od 125,01 kuna sa kamatom od 15.10.2009.godine

– iznos od 158,08 kuna sa kamatom od 19.11.2009.godine – iznos od 143,37 kuna sa kamatom od 15.12.2009.godine

– iznos od 202,35kuna sa kamatom od 15.01.2010.godine

– iznos od 240,23 kuna sa kamatom od 15.02.2010.godine

– iznos od 232,03 kuna sa kamatom od 15.03.2010.godine

– iznos od 262,66 kuna sa kamatom od 15.04.2010.godine

– iznos od 338,03 kuna sa kamatom od 14.05.2010.godine

– iznos od 353,38 kuna sa kamatom od 15.06.2010.godine

– iznos od 434,44 kuna sa kamatom od 15.07.2010.godine

– iznos od 431,70 kuna sa kamatom od 16.08.2010.godine

– iznos od 599,72 kuna sa kamatom od 15.09.2010.godine

– iznos od 501,85 kuna sa kamatom od 15.10.2010.godine

– iznos od 521,73 kuna sa kamatom od 16.11.2010.godine

– iznos od 674,77 kuna sa kamatom od 16.12.2010.godine

– iznos od 640,26 kuna sa kamatom od 17.01.2011.godine

– iznos od 602,43 kuna sa kamatom od 15.02.2011.godine

– iznos od 6,15 kuna sa kamatom od 01.03.2011.godine

– iznos od 619,57 kuna sa kamatom od 15.03.2011.godine

– iznos od 626,54 kuna sa kamatom od 15.04.2011.godine

– iznos od 719,35 kuna sa kamatom od 13.05.2011.godine

– iznos od 844,85 kuna sa kamatom od 15.06.2011.godine

– iznos od 1.013,80 kuna sa kamatom od 15.07.2011.godine

– iznos od 1.375,84 kuna sa kamatom od 12.08.2011.godine

– iznos od 907,03 kuna sa kamatom od 15.09.2011.godine

– iznos od 823,77 kuna sa kamatom od 14.10.2011.godine

– iznos od 815,63 kuna sa kamatom od 15.11.2011.godine

– iznos od 829,14 kuna sa kamatom od 15.12.2011.godine

– iznos od 907,85 kuna sa kamatom od 13.01.2012.godine

– iznos od 939,08 kuna sa kamatom od 15.02.2012.godine

– iznos od911,38 kuna sa kamatom od 15.03.2012.godine

– iznos od 904,21 kuna sa kamatom od 13.04.2012.godine

– iznos od 921,24 kuna sa kamatom od 15.05.2012.godine

– iznos od 945,63 kuna sa kamatom od 15.06.2012.godine

– iznos od 916,67 kuna sa kamatom od 13.07.2012.godine

– iznos od 915,72 kuna sa kamatom od 14.08.2012.godine

– iznos od 851,49 kuna sa kamatom od 14.09.2012.godine

– iznos od 900,24 kuna sa kamatom od 17.10.2012.godine

– iznos od 926,47 kuna sa kamatom od 15.11.2012.godine

– iznos od 906,57 kuna sa kamatom od 17.12.2012.godine

– iznos od 838,67 kuna sa kamatom od 22.01.2013.godine

– iznos od 884,04 kuna sa kamatom od 26.02.2013.godine

– iznos od 865,97 kuna sa kamatom od 15.03.2013.godine

– iznos od 926,01 kuna sa kamatom od 17.04.2013.godine

– iznos od 827,82 kuna sa kamatom od 17.05.2013.godine

– iznos od 822,84 kuna sa kamatom od 20.06.2013.godine

– iznos od 824,42 kuna sa kamatom od 22.07.2013.godine

– iznos od 858,35 kuna sa kamatom od 28.08.2013.godine

– iznos od 519,71 kuna sa kamatom od 16.10.2013.godine – iznos od 355,74 kuna sa kamatom od 29.10.2013.godine

– iznos od 42,58 kuna sa kamatom od 29.10.2013.godine

– iznos od 841,66 kuna sa kamatom od 08.11.2013.godine

– iznos od 886,02 kuna sa kamatom od 15.11.2013.godine

– iznos od 925,44 kuna sa kamatom od 17.12.2013.godine

– iznos od 836,86 kuna sa kamatom od 22.01.2014.godine

– iznos od 42,70 kuna sa kamatom od 28.01.2014.godine

– iznos od 943,35 kuna sa kamatom od 20.03.2014.godine

– iznos od 943,35 kuna sa kamatom od 20.03.2014.godine

– iznos od 146.622,28 kuna sa kamatom od 20.03.2014.godine

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 15. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, za vrijeme od 01.siječnja 2008.godine pa do 30.lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.430,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu višem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi podnesenoj dana 1. veljače 2019. navodi da su ona, L. B., tada K., i tuženik zaključili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208285153 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 102.000,00 CHF i koji kredit je tužiteljica vratila, u cijelosti, 2014. godine kada je taj iznos zatvoren i tužiteljici, sasvim nezakonito, naplaćena naknada za zatvaranje u iznosu od 2.500,00 kn. Spomenutim ugovrom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,40%. Mjesečna otplata rata s tom kamatnom stopom iznosila je 544,36 CHF. Tuženik je jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imala mogućnost za prigovor, a sa niti jednom promjenom tužiteljica se nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009. godine L. neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:

-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.

-Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.

97. st.

1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.

96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dake, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.

82. st.

1. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.

87. st.

1. Zakona o zaštiti potršača ima smatrati ništavom. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tubi potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao.

Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije mogla pregovarati. Osim odredbi o promijenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj durgoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila.

Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici, dok s druge strane, tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose.

Tuženik u odgovoru na tužbu od 22. ožujka 2019. u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev. Tuženik drži kako su postavljeni zahtjevi neodređeni, te nepodobni za raspravljanje. Tuženik stoga predlaže sudu pozvati tužitelja da postavi određen zahtjev koji je podoban za raspravljanje, a u svakom slučaju odbiti tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja prema kojem bi banka bila obvezna dostavljati dokumentaciju koju bi tužitelj trebao dostaviti u spis. Pravilo o teretu dokaza je inače sasvim jasno u pogledu obveze stranke na dostavu isprava na kojima temelji svoje zahtjeve.

Tuženik će se, isključivo radi ekonomičnosti postupka, očitovati na navode iz tužbe. Tužitelj u tužbi navodi „osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Nije jasno koje su to ostale odredbe predmetnog ugovora ništetne, te će se tuženik očitovati o ništetnosti „samo“ odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Što se tiče same valutne klauzule, tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF.

Također, u članku 23 R), točno iznad potpisa, korisnik kredita potvrdio je „upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani za valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa.

Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tako je suđeno u svim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,40%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamata. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Isto tako, zakonom nije zabranjeno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu niti je to bilo kojom odlukom utvrđeno kao ništetno.Tužitelj ne navodi na koju odluku Trgovačkog suda u Zagrebu se referira, no kako je navedeno u naslovu ovog odjeljka, prilikom ocjene razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli prema stavu VSRH iz Rješenja Revt 575/2016, bitno je utvrditi: jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule? U tom smislu postavlja se i pitanje: jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju (strana 16.

Rješenja VSRH Revt 575/2016).Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute.

Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, 19. veljače 2004. godine, gosp.

J.-P. R. održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike.

To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute.

Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Vice-guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. HNB štiti tečaj kune prema EUR, i radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a Boris Vujčić prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje stambenog kredita.

Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama.

Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnost kredita s valutnom klauzulom, a isto tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR).Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja.

Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Andriciuc (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenja ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. U odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog „Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope Zagrebačke banke, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je:

„Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.“ U odnosu na stambene CHF kredite, navedeno je sljedeće: „U usklađenju Zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF.“ Tužena banka je tužitelja o tome ujedno obavijestila obaviješću od 8.1.2013.

Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope – u konkretnom slučaju: 5,985. Od 1.1.2014 kamatna stopa je fiksirana na 3,23 %. Tuženik predlaže pozvati tužitelja na ispravak tužbe pod prijetnjom odbačaja. U podnesku od 11. rujna 2019. tuženik ponovno ističe prigovor zastare te se očituje na neodređenost tužbenog zahtjeva.

U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem isprava priloženih spisu i to: vjenčani list na ime L. K. (udana B.)( list 5 spisa), izvadak iz matice vjenčanih (list 6 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora 3208285153 od 18. siječnja 2007. (list 9

– 18 spisa), izlaganje J. P. R., predsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke (list 39 spisa), preslike novinskih članaka (list 66 do 71 spisa), Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 72 do 78 spisa), inicijalni otplatni plan prema Ugovoru o kreditu broj broj Ugovora 3208285153 od 18. siječnja 2007. (list 17 do 116 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 15. srpnja 2019. (118 do 129 spisa) te je saslušana tužiteljica i svjedok D. S..

Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan kako je navedeno pod I izreke ove presude dok je našao eventualni tužbeni zahtjev tužitelja naveden pod II. i III. izreke presude osnovanim.

Iz financijskog vještačenja sudskog vještaka, a koji je napravljen u cijelosti prema pravilima struke proizlazi da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit u cijelosti i to dana 20. ožujka 2014. godine. Iz izračuna proizlazi da je za razdoblje od 1. travnja 2007. godine do 20. ožujka 2014. godine banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,40 % više obračunala iznos anuiteta u ukupnom iznosu od 58.314, 82 kn. Uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunata razlika anuiteta ukupno iznosi 186.716,74 kn i to za period od 1. travnja 2007. do 20. ožujka 2014. Iz navedenih utvrđenja izračuna proizlazi da je banka dana 1. ožujka 2007. odobreni kredit u iznosu od 102.000,00 CHF izvršila prijenos u isplatu kunske protuvrijednosti u iznosu od 464.508, 92 kn. Za cijelo vrijeme otplate kredita korisnik kredita je uplatio ukupan iznos od 839.735,01 kn, nakon čega je na dan 20. ožujka 2014. korisnik kredita u odnosu na iznos isplaćene glavnice pretplatio ukupan iznos od 375.226,09 kn. Na pojedinačni iznos izvršene uplate izvršen je obračun zakonske zatezne kamate i to od dana pojedinačne uplate do 14. srpnja 2019., a izračunom ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 500.091,45 kn. Nakon izvršenog zatvaranja – prijebojem međusobnih tražbina između stranaka dana 20. ožujka 2014. godine utvrđena je pretplata u iznosu od 375.226,09 kn na koji iznos obračunata zakonska zatezna kamata do dana dana 19. srpnja 2019. iznosi ukupno 171.597,63 kn.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u vrijeme podizanja kredita živjela u podstanarstvu kao samohrana majka, da joj je djelatnik Zagrebačke banke predložio da ne bi bilo loše dignuti kredit u švicarskim francima, i to na način da je isti kao djelatnik Zagrebačke banke došao u redakciju Slobodne Dalmacije nudeći im kredit u švicarskim francima i to stambeni. Nije spominjao da postoji bilo kakav rizik tog kredita, već samo prednosti, niska kamata, stabilna valuta, a u svezi promjenjive kamatne stope nije ništa posebno govorio. Nakon takve njegove ponude je otišla kod osobne bankarice A. Đ. u Zagrebačku banku te su zaključili predmetni ugovor o kreditu. Ona je govorila sve isto što i njezin kolega ranije govoreći da su sve prednosti na strani franaka. Naglašava da joj je u vrijeme podizanja kredita bila rata oko 2.000,00 kn, da je zbog porasta tečaja franka ista skočila na 4.000,00 u vrijeme kada joj je plaća bila oko 6.000,00 kn, te da je bila primorana prodati taj stan, ali kada ga je prodala nije od prodaje dobila iznos koji je bio potreban za zatvoriti kredit u Zagrebačkoj banci, te je stoga otišla u Erste banku i podignula dodatnih 10.000,00 EUR-a da bi mogla zatvoriti stambeni kredit, a sada još uvijek plaća Erste banci 1.000,00 kn mjesečno. U vrijeme sklapanja ugovora nije znala što je pojam promjenjive kamatne stope i valutna klauzula, osobni bankar joj je iznio 15 prednosti podizanja kredita u švicarskom franku, pa da se stoga za taj odlučila. Ugovor o kreditu da je pročitala kada ga je dobila. Naglašava da je ona povjesničar umjetnosti te da nije imala potrebna znanje u svezi prethodnih pitanja.

Svjedok D. S. svome iskazu navodi da nikada nije bio osobni bankar ovdje tužiteljice, već je osobni bankar iste bila A. Đ., djelatnica koja je otišla u mirovinu, a on da je bio nadređen te u to vrijeme nije operativno radio prodaju kredita. Osobno nije nikada bio u uredništvu Slobodne Dalmacije i prezentirao tamo kredite, a sve svoje klijente da su prilikom podizanja kredita s valutnom klauzulom koji su bili u to vrijeme u eurima i švicarskim francima upozoravali na rizik valutne klauzule. Upozoravali su općenito na valutnu klauzulu, nisu posebno isticali veći rizik vezan uz franak, ali je švicarac u to vrijeme bio novina i bio je dosta neizvjestan. U banci su imali smjernice, prvenstveno su nudili kredite u eurima, a tek potom kredite u francima. Dodao je da klijentima daju pravo proučiti i zadržati ugovor prije nego ode na ovjeru.

Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužiteljici kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.000,00 CHF uz rok otplate od 26 godina te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,40 % godišnje, da je istim Ugovorom i to čl. 1. ugovorena valutna klauzula u CHF, ugovoreno je da je tužiteljici kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.000,00 CHF dok je čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Slobodna dalmacija d.d.

Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO proizlazi da je Ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2.

Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26.

ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Banka je tužiteljici kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena, i prema tome ništetna. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 4,40% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljice i tuženika bila određena i to u visini od 4,40%, a to i obzirom je tužiteljici kao korisniku kredita koja je od banke kao kreditora dobila otplatni plan bilo vidljivo kolika je njezina mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta ona plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

Odredbom članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08.) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti.

Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo. Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze.

Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata.

Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika).

U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“. Iz iskaza tužiteljice, koji ovaj sud cijeni kao detaljan i vjerodostojan te mu u cijelosti poklanja vjeru proizlazi da su joj u banci prije podizanja kredita u švicarskim francima navodili samo prednosti podizanja kredita u francima te joj i sugerirali podizanje istog.

Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužiteljica nije znala. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužiteljica u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebala biti o tome obaviještena. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Tužiteljica nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužiteljicu ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava tužiteljicu da je švicarski franak sigurna valuta, a u odnosu na koji dio iskaza tužiteljice joj je sud u cijelosti poklonio vjeru.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužiteljice i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužiteljicu na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužiteljice protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom.

Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 26 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužiteljicu postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je cijelog ugovora. Stoga, budući da su prema odredbi članka članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Stoga je zahtjev tužitelja usmjeren na ništetnost cijelog ugovora te zahtjevom za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan.

U odnosu na prigovor zastare navodi se kako ovaj prigovor nije osnovan. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st.

1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st.

1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.

3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari ovaj sud je utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 2018. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati neosnovanim. Slijedom iznijetog tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, dok je ovaj sud našao osnovanim eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno pod II. i III. izreke presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.

1. te Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14,) te su tužiteljici obzirom na vrijednost predmeta spora od 99.000,00 kuna priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1.Tarife), podnesaka od 30. srpnja 2019., 12. rujna 2019., 16. travnja 2019., svako po 1.000,00 kn (Tbr.br. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištima od 27. ožujka 2019., 8. travnja 2019., 7. srpnja 2019., 12. rujna 2019. i 30. rujna 2019. (Tbr.br. 8.1. Tarife), svako po 1.000,00 kn, sve uvećano za 25 % PDV, iznosi 11.250,00 kuna, čemu treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, te pristojbe na tužbu u iznosu od 1.340,00 kn i na presudu u iznosu od 1.340,00 kn, što ukupno iznosi 16.430,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu od po 8.000,00 kuna odnosno 10.000,00 kuna po radnji obzirom na vrijednost predmeta spora, kao i trošak sudske pristojbe na presudu koja iznosi 1.340,00 kuna, a ne 5.000,00 kuna koliko potražuje tužiteljica.

Zatezne kamate na iznos troška su dosuđene od presuđenja do isplate temeljem čl.30.st.2.Ovršnog zakona ("Narodne novine" 112/12, 25/13, dalje: OZ ) te čl. 29. st. 2. ZOO/05 sukladno traženju tužiteljice.

Zadar, 14. studenog 2019.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, v.r