P-2/2009-11 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU

Varaždin, Braće Radić 2

Broj: P.2/09-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković, kao predsjednice vijeća, te Jadranke Majcen-Horvat i Dijane Hofer, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P. iz J., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u OD P. i Š. u V., protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE – MINISTARSTVO PRAVOSUĐA, UPRAVA ZA GRAĐANSKO PRAVO Z., uz zainteresiranu osobu HRVATSKE CESTE d.o.o. Z., zastupane po punomoćniku D. S., mag.iur., radi poništenja rješenja, nakon održane rasprave dana 19. svibnja 2010. godine u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika i punomoćnika zainteresirane osobe, dana 10. lipnja 2010. godine donio je slijedeću

p r e s u d u

Tužba tužiteljice B. P. radi poništenja rješenja REPUBLIKE HRVATSKE – MINISTARSTVA PRAVOSUĐA – UPRAVA ZA GRAĐANSKO PRAVO Z., Klasa: UP/II-943-04/09-01/128, Urbroj: 514-04-02-03/8-09-2 od 06. kolovoza 2009. godine, odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu radi poništenja rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/II-943-04/09-01/128, Urbroj: 514-04-02- 03/8-09-2 od 06. kolovoza 2009. godine, sukladno odredbi čl. 42a Zakona o izvlaštenju (N.N.9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06 – čl. 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju – N.N.114/01), kojim rješenjem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Varaždinskoj županiji, Službe za opću upravu i imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I-943-04/04-01/113, Urbroj: 2186-04-08-09-69 od 25. veljače 2009. godine.

Tužiteljica osporava zakonitost navedenog rješenja iz dva razloga, smatrajući da su nižestupanjski organi morali usvojiti njezin zahtjev za izvlaštenje preostalog dijela njezinog zemljišta i da je utvrđena cijena od 20,00EUR/m2 preniska, te da prava tržišna vrijednost njezine nekretnine koja u cijelosti predstavlja građevinsko zemljište mora biti znatno viša, ne manje od 50,00EUR/m2.

Tužiteljica ističe da su odbijanjem zahtjeva za izvlaštenje preostalog dijela zemljišta nižestupanjski organi pogrešno primijenili odredbu čl. 7 Zakona o izvlaštenju, koju citira u tužbi, tvrdeći da obzirom na zakonske pretpostavke za izvlaštenje preostalog dijela zemljišta nije bilo mjesta da netko drugi (vještak i/ili prvostupanjski organ ili netko treći) utvrđuje da li se preostali dio može objektivno gospodarski koristiti ili ne, jer je jedino i isključivo vlasnik ovlašten izjasniti se da li ima ili nema gospodarski interes koristiti preostali dio, da je tužiteljica višekratno tijekom postupka isticala da nema gospodarskog interesa koristiti preostali dio, da zakon govori o interesu vlasnika koji je pretežito subjektivna kategorija, subjektivno stajalište vlasnika da li on i dalje želi, odnosno ima interesa koristiti preostali dio, te da nitko nije ovlašten vlasniku određivati što je njegov gospodarski interes, jer se ne radi o objektivnoj mogućnosti gospodarskog korištenja preostalog dijela, već o tome da li vlasnik takav interes ima ili nema.

Osporavajući visinu utvrđene naknade za izvlaštene nekretnine, tužiteljica ističe da je i dalje spremna na ime naknade prihvatiti drugu odgovarajuću nekretninu, a ukoliko tuženik ne može osigurati takvu nekretninu, ima pravo na naknadu u novcu u smislu odredbe čl. 33 Zakona o izvlaštenju, koja mora biti takva da se položaj izvlaštenika ne pogorša, što podrazumijeva da od dobivene naknade mora moći kupiti na istom području nekretninu istih kvaliteta kao izvlaštena nekretnina.

Tužiteljica prigovara da nižestupanjski organi pogrešno barataju pojmom "neizgrađeno građevinsko zemljište" obzirom na nespornu činjenicu da je jugozapadna obilaznica Grada Varaždina odavno izgrađena, među ostalima i na nekretnini tužiteljice, pa se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, koja okolnost bitno utječe i na utvrđenu tržišnu cijenu, ukazujući i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 8 Zakona o izvlaštenju, uz tvrdnju da utvrđena cijena od 20,00EUR/m2, odnosno 149,00 kn/m2 nije realna tržišna vrijednost, jer po toj cijeni više nije moguće kupiti niti poljoprivredno zemljište, budući da ima neposredna saznanja da u k.o. Jalkovec danas više nije moguće kupiti zemljište za manje od 50,00 EUR/m2, pa za utvrđenu naknadu može kupiti nekretninu koja ima 60% manju površinu od izvlaštene nekretnine, što znači da je oštećena.

U pogledu usporednog zemljišta tužiteljica ističe da je kupoprodajni ugovor od 05. lipnja 2006. g. sklopljen pune dvije i pol godine prije donošenja prvostupanjskog rješenja, da je cijena nekretnina u međuvremenu bitno narasla, što je općepoznata činjenica, da su prodavatelji svoju nekretninu iz tog ugovora prodavali kao poljoprivredno zemljište, da je Generalni urbanistički plan Grada Varaždina donesen 21. prosinca 2006. g., dakle, nakon sklapanja predmetnog ugovora, prema kojem predmetna zemljišta spadaju u zonu gradnje, što u vrijeme sklapanja ugovora nije bio slučaj.

Tužiteljica nadalje ukazuje na podatke pribavljene od agencije S. iz kojih proizlazi da u 2008. g. nisu kupovali nekretnine na području k.o. J., a da se za ranije stečeno zemljište cijena kretala od 30,00 do 50,00 EUR/m2, smatrajući da su podaci pribavljeni od agencija za promet nekretnina zapravo najrelevantniji za utvrđivanje tržišne vrijednosti nekretnina i da bi pravedna, realna tržišna cijena za njezinu nekretninu iznosila 50,00 EUR/m2, imajući u vidu cijelu nekretninu.

Zaključno, tužiteljica osporava utvrđenje nižestupanjskih organa da je njezin prestanak bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom nastupio prije postupka izvlaštenja, pozivajući se na svoj iskaz iznesen na raspravi u prvostupanjskom postupku 30. siječnja 2009. g., te sadržaj nalaza i mišljenja vještaka M. H. od 22. siječnja 2007. g. u kojem se navodi da će blizina prometnice utjecati na izbor kultura (vrsta), koji će biti ograničen na one koji se ne koriste za prehranu ljudi i životinja.

Zainteresirana osoba Hrvatske ceste d.o.o. Z. u odgovoru na tužbu osporava navode tužiteljice iz tužbe, navodeći da se u smislu odredaba Zakona o izvlaštenju u postupku izvlaštenja utvrđuje objektivna mogućnost korištenja zemljišta, što je i utvrđeno vještačenjem, smatrajući i prigovor tužiteljice u pogledu cijene zemljišta neutemeljenim, jer je u prvostupanjskom postupku tržišna cijena utvrđena vještačenjem po građevinskom vještaku u visini od 85,00 kn/m2, a tužiteljici je priznata daleko viša cijena, slijedom čega predlaže da se tužba tužiteljice kao neosnovana odbije.

Tijekom postupka ovaj sud je izvršio uvid u rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/II-943-04/09-01/128, Urbroj: 514-04-02-03/8-09-2 od 06. kolovoza 2009. godine, spis Ureda državne uprave u Varaždinskoj županiji, Službe za opću upravu i imovinskopravne poslove Klasa: UP/I-943-04/04-01/113, članak objavljen u glasilu R. t. od 27. travnja 2010. g. pod naslovom "Špekulanti gube stečene povlastice" i kupoprodajne ugovore sklopljene između zainteresirane osobe i vlasnika nekretnina na području k.o. J. (ukupno 11), svi iz listopada 2003. g. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud tužbu tužiteljice nalazi neosnovanom.

Prije svega valja reći da je tvrdnja tužiteljice da izvlaštena nekretnina predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište, potpuno pogrešna i neprihvatljiva, jer se prema sadržaju postupka pred prvostupanjskim tijelom i postupka osiguranja dokaza radi o poljoprivrednom zemljištu na kojem nema izgrađenih objekata, a koje je Prostornim planom namijenjeno za građenje, iako je smješteno izvan granica građevinskog područja naselja J., pa upravo činjenica da je nekretnina tužiteljice izvlaštena radi izgradnje jugozapadne obilaznice Grada Varaždina, u koju svrhu je izdana građevinska dozvola, upućuje na zaključak da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, zbog čega okolnost da je navedena obilaznica već izgrađena i u funkciji, ne mijenja karakter tog zemljišta.

Niti način na koji tužiteljica u tužbi ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 7 Zakona o izvlaštenju, ne može se prihvatiti osnovanim.

Naime, tumačenje odredbe čl. 7 Zakona o izvlaštenju na način da je isključivo vlasnik ovlašten izjasniti se o tome da li ima ili nema gospodarski interes za korištenje preostalog dijela nekretnine, nema uporišta u sadržaju te odredbe, jer je upravo prvostupanjsko tijelo ovlašteno (i dužno) utvrditi da li vlasnik ima (ili nema) gospodarskog interesa koristiti preostali dio i na temelju utvrđenih činjenica odlučiti o izvlaštenju preostalog dijela nekretnine ukoliko se utvrdi da vlasnik nema gospodarskog interesa koristiti taj dio, a u protivnom takav zahtjev odbiti. Stoga, izjašnjenje vlasnika, protivno mišljenju tužiteljice, nema i ne može imati presudan značaj za ocjenu osnovanosti prijedloga za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine.

Činjenice utvrđene u postupku pred prvostupanjskim tijelom upućuju na zaključak da objektivno postoji mogućnosti obrade preostalog dijela nekretnine tužiteljice, iako otežano u smislu primjene agrotehničkih mjera i zahvata i to zbog narušene komunikacije, jer se preostale nekretnine nalaze lijevo i desno od prometnice, koja okolnost može utjecati jedino na promjenu u odnosu na dosadašnji način iskorištavanja nekretnine, uz činjenicu da se na susjednim nekretninama u odnosu na nekretninu tužiteljice i to sa zapadne, sjeverne i istočne strane i dalje održava poljoprivredna proizvodnja.

Obzirom na podatke o vrsti i karakteru poljoprivredne proizvodnje kojom se tužiteljica ranije bavila, kraj činjenice da tužiteljica (kao i njezin suprug) ostvaruje prihod iz radnog odnosa, ukazuje se logičnim zaključak da izvlaštenje dijela nekretnine nije bitno ugrozilo njezin ekonomski položaj.

Što se tiče tvrdnje tužiteljice o prenisko utvrđenoj naknadi za izvlaštenu nekretninu, valja ukazati da su u postupku pred prvostupanjskim tijelom pribavljeni podaci o cijeni građevinskog neizgrađenog zemljišta na području k.o. J. od agencija za promet nekretnina (dvije su dostavile podatke – 30,00 do 50,00 EUR/m2, odnosno 20,00 EUR/m2), podaci Porezne uprave (40,00 do 90,00 kn/m2), nalaz i mišljenje građevinskog vještaka (85,00 kn/m2), kao i kupoprodajni ugovor od 05. srpnja 2006. g. dostavljen od strane tužiteljice kojim je ugovorena cijena od 20,00 EUR/m2.

Predmet ugovora su nekretnine s istog područja (k.o. J.) koje također predstavljaju građevinsko neizgrađeno zemljište. Naime, iz pribavljenih podataka Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenja Grada Varaždina proizlazi da su se nekretnine koje su predmet tog ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nalazile u zoni obuhvata tadašnjeg Generalnog urbanističkog plana Grada Varaždina i to u zoni gradnje objekata poslovne namjene, pa je osporavanje ove činjenice od strane tužiteljice potpuno neutemeljeno.

Kako tržišnu vrijednost nekretnine u smislu odredbe čl. 33 Zakona o izvlaštenju predstavlja vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja, a uz činjenicu da se radi o zemljištu čija cijena je postignuta na slobodnom tržištu kao rezultat ponude i potražnje, uvažavajući elemente koji individualiziraju izvlaštenu nekretninu, utvrđena naknada može se smatrati realnom u odnosu prema stvarnom stanju na tržištu nekretnina.

Podaci pribavljeni tijekom postupka od agencija za promet nekretnina koje tužiteljica smatra najrelevantnijim za utvrđivanje tržišne vrijednosti, ne mogu imati presudan značaj iz razloga jer nedostaju konkretni individualni pokazatelji za nekretnine u prometu.

Kako se prema mišljenju ovoga suda ocjena dokaza prvostupanjskog tijela može prihvatiti pravilnom, jer su razlozi kojima obrazlaže svoju odluku, kako u pogledu ocjene neosnovanosti prijedloga tužiteljice za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine, tako i u odnosu na visinu tržišne cijene izvlaštene nekretnine, logični i uvjerljivi, pobijano rješenje kojim je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana, sukladno odredbi čl. 240 st. 1 tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku (N.N.53/91 i 103/96), ovaj sud nalazi u cijelosti pravilnim i zakonitim.

Iz navedenih razloga ovaj sud je tužbu tužiteljice kao neosnovanu odbio temeljem odredbe čl. 42f st. 3 Zakona o izvlaštenju.

U Varaždinu, 10. lipnja 2010. godine.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Dubravka Vinceković, v. r.