Rev-1395/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1395/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. A. iz M., koju zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S., protiv tužene S. D. d.d. S., koju zastupa punomoćnica M. L., dipl. iur. tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-5867/06 od 25. srpnja 2008., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, posl. br. P-109/06 od 13. rujna 2006., u sjednici održanoj 22. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s naslova naknade nematerijalne štete iznos 30.000,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama. Pod toč. II. izreke za više zatraženo s naslova naknade nematerijalne štete od 71.000,00 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev je odbije kao neosnovan. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude istu objavi u dnevnom listu S. D. cjeloviti tekst bez komentara o svom trošku. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog troška u iznosu 15.306,68 kn.

Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od dana 13. rujna 2006. godine pod posl. br. II P-109/06 u dijelu kojim je djelomično odbijen zahtjev tužiteljice pod toč. II. izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice na način da se odbija zahtjev tužiteljice prihvaćen pod toč. I. i točkom III. izreke presude prvostupanjskog suda.

III. Preinačuje se odluka pod toč. IV. izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška."

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka – čl. 375. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti prhvati tužbeni zahtjev i tužiteljici dosudi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužitelja. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Prema tome nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP, koju tužiteljica ističe u sadržaju revizije.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva da joj tuženik naknadi nematerijalnu štetu koju trpi zbog objave članka 30. siječnja 2002. u dnevnom listu S. D. pod nazivom O. d. d. p. s..

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je 11. siječnja 1991. Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske obavijestilo Predsjedništvo Općinskog suda u Makarskoj da tužiteljica ne ispunjava uvjete za polaganje pravosudnog ispita, pa joj nije ni odobreno polaganje tog ispita u Republici Hrvatskoj. Utvrđeno je da je tužiteljica 21. ožujka 1991. u S. položila pravosudni ispit, što je navedeno Ministarstvo priznalo, pa je 1. kolovoza 1992. tužiteljica primljena u radni odnos na radno mjesto stručnog suradnika na neodređeno vrijeme, a nakon toga izabrana za predsjednicu istog suda. Utvrđeno je da Općinski sud u Makarskoj tužiteljici nikad nije isplaćivao plaću sudačkog vježbenika, niti je "odradila vježbeničko-pripravničku praksu". Iz iskaza svjedoka J. K. (bivšeg pomoćnika ministra pravosuđa) utvrđena je da tužiteljica doista nije ispunjavala uvjete za polaganje pravosudnog ispita u Republici Hrvatskoj. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica bila predsjednica Općinskog suda u Makarskoj u vrijeme objavljivanja spornog članka (30. siječnja 2002.), pa je samim time bila izložena sudu javnog mijenja, a posebno kad je objavljen natječaj za izbor novog predsjednika. Sudovi su utvrdili nespornim da je isti sud u tom vremenu imao veliki broj zaostataka u zemljišnoknjižnom odjelu, kao i da je bilo prijava zbog nepravilnosti rada istog suda, za čije funkcioniranje odgovara tužiteljica kao predsjednica tog suda. Iz navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik sadržajem tog članka, povrijedio dostojanstvo, ugled i čast tužiteljice. Ocijenio je da tuženik nije dokazao da su se ostvarile okolnosti koje ga oslobađaju od odgovornosti, budući da prilikom objavljivanja spornog članka, nije postupao u dobroj vjeri, sve sukladno čl. 22. st. 1., 4. i 5. u vezi čl. 23. st. 1. toč. 3. al. 1. i 6. tada važećeg Zakona o javnom priopćavanju ("Narodne novine" broj 83/96, 105/97, 143/98 i 96/01- dalje: ZJP).

Međutim, iz naprijed navedenih utvrđenja (da tužiteljica nije imala uvjete za polaganje pravosudnog ispita prema propisima Republike Hrvatske, da potvrdu o položenom pravosudnom ispitu nije pribavila u Republici Hrvatskoj, da je poslije takve potvrde bila izabrana za stručnog suradnika, a potom za predsjednicu istog suda), pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da tuženik objavom spornog članka nije postupao zlonamjerno odnosno isti članak nije bio usmjeren na diskreditiranje tužiteljice, a time ni na povredu njenog dostojanstva, ugleda i časti. Upravo suprotno, iz navedenih utvrđenja pravilno je ocijenjeno da se radi o iznošenju istinitih činjenica, posebno što za polaganje pravosudnog ispita u Republici Hrvatskoj, uvjeti koji nisu postojali, a koje tužiteljica nije ispunjavala se naknadno nisu primijenili.

Prema odredbi čl. 22. st. 1., 4. i 5. ZJP nakladnik koji informacijom objavljenom u javnom glasilu prouzroči drugome štetu, dužan ju je naknaditi, time da se naknada nematerijalne štete nadoknađuje isplatom pravične novčane naknade, ako se informacijom povrijedi dostojanstvo, ugled i čast.

Međutim, odredbom čl. 23. st. 1. toč. 3. al. 1. ZJP nakladnik se oslobađa odgovornosti za naknadu štete, ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na istinitim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite ili poduzeo sve potrebite mjere za provjeru njihove istinitosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije, i ako je postupao u dobroj vjeri.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda, polazeći od navedenih utvrđenja i naprijed citirani odredbi čl. 23. st. 1. toč. 3. al. 1. u vezi čl. 22. st. 1., 4. i 5. ZJP, a imajući na umu opravdano zanimanje javnosti za stanje u pravosuđu, objavljivanje sadržaja spornog članka tuženika nije imalo za cilj povredu dostojanstva, časti i ugleda tužiteljice pa se ne može smatrati zlonamjernim.

Pored navedenog, prema odredbi čl. 23. st. 1. toč. 6. ZJP nakladnik se oslobađa odgovornosti za naknadu štete ako se sporna informacija odnosi na vrijednosne sudove autora, čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako su te informacije dane u dobroj vjeri, a prema čl. 6. st. 2. ZJP javne osobe imaju pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u svezi s njihovi javnim životom.

Polazeći od činjenica tužiteljica bila predsjednica Općinskog suda u Makarskoj, i opravdano zanimanje javnosti za rad suda, posebno u vrijeme natječaja za izbor novog predsjednika, za koji rad je odgovorna predsjednica tog suda kao javna osoba, drugostupanjski sud pravilno zaključuje da je objavljivanje te informacije u navedenom članku bilo je u javnom interesu.

Dakle, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da se vrijednosni sud autora temelji na istinitim činjenicama (pored navedenih uvjeta za stjecanje prava na polaganje pravosudnog ispita i činjenici nagomilanih predmeta u zemljišnoknjižnom odjelu suda). Sukladno tome, pravilno obrazlaže da se vrijednosni sud autora ne odnosi samo na izražavanje i objavljivanje podataka i vrijednosnih sudova koji imaju pozitivan, već i negativan stav u društvu.

Obzirom na navedeno nisu osnovani revizijski navodi tužiteljice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede oslobođenja tuženika kao nakladnika od odgovornosti za naknadu štete.

Stoga je drugostupanjski sud odbijanjem zahtjeva tužiteljice u cijelosti pravilno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 23. st. 1. toč. 3. al. 1. u vezi čl. 22. st. 1., st. 4. i st. 5. te čl. 6. st. 2. ZJP.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 3. ZPP kako to smatra revidentica.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

Na temelju čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP tužitelju ne pripada trošak parničnog postupka.

U Zagrebu, 22. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.