Legislator Case Law & Legislation
I Kž-490/2000-5 AI generated

Criminal appeal partially allowed; Supreme Court reduced sentences due to new law and mitigating circumstances.

Case Number I Kž-490/2000-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted appeals by two defendants against a first-instance conviction for drug abuse. The defendants argued that the original three-year and one-year sentences were too harsh, citing poor financial status, health issues, and significant contributions to uncovering the crime. The court found the original penalties excessive because a more lenient law had been enacted between the trial and the appeal, and it applied this new standard while fully considering the mitigating factors presented by the appellants.

Legislator headnote

AI generated

čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona; čl. 390. ZKP: When a more lenient law is in force at the time of appeal, the new provisions apply, and the appellate court must re-evaluate the sentence considering all mitigating circumstances to ensure proportionality.

Keywords

AI generated
mitigating circumstances drug abuse offense new lenient law proportionality of sentence criminal appeal procedure reduction of penalty contributing to discovery

Cited Legislation

AI generated
čl. 173. st. 2. KZ
izreke te presude počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ ("“Narodne novine”, broj 110/97) u svezi čl.
čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona
KZ ("“Narodne novine”, broj 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00), pa se po istom zakonskom propisu opt.
čl. 63. KZ
izreke te presude, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16.
čl. 173. st. 7. ZKP
primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, a po čl. 173. st. 7. ZKP od istog optuženika oduzeta je opojna droga heroin.
čl. 122. st. 4. ZKP
Po čl. 122. st. 4. ZKP obojica optuženika su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenoga postupka.
čl. 390. ZKP
Slijedom izloženog presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 390. ZKP.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-490/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Marijana Svedrovića, Katice Jelić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Ž. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. u svezi st. 2. KZ, odlučujući o žalbama opt. A. Ž. i opt. E. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. svibnja 2000. godine broj K-9/00, u sjednici održanoj dana 25. ožujka 2003. godine, u nazočnosti opt. A. Ž. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. A.Ž. i opt. E.M., a u povodu tih žalbi i po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda prvog stupnja u odnosu na kazne i pravnu oznaku djela, te se izriče da su optuženici djelima pod toč. 1. i 2. izreke te presude počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ ("“Narodne novine”, broj 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00), pa se po istom zakonskom propisu opt. A.Ž. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u kojemu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. prosinca 1999. godine do 17. svibnja 2000. godine, a opt. E.M. se po čl. 173. st. 2. a uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b (KZ) osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. Žalbe opt. A.Ž. i opt. E.M. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku oglasio je krivim opt. A.Ž. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, opisanog pod toč. 1. izreke te presude, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. prosinca 1999. do 17. svibnja 2000. godine, a opt. E.M. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično opisanog pod toč. 2. izreke te presude, pa ga je po istom zakonskom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Po čl. 76. KZ prema opt. E.M. primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, a po čl. 173. st. 7. ZKP od istog optuženika oduzeta je opojna droga heroin. Po čl. 122. st. 4. ZKP obojica optuženika su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenoga postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. A.Ž. putem svoga branitelja K.I., odvjetnika iz M., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupaka, povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Opt. E.M. podnio je žalbu putem svoga branitelja S.J., odvjetnika iz D., zbog povreda kaznenoga zakona, zbog odluke o kazni i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Ogovori na žalbe nisu podneseni.

Sjednica vijeća ovog suda drugog stupnja održana je u nazočnosti optuženika A.Ž., a u odsutnosti njegovoga branitelja I.K., odvjetnika iz M., za koga je dostava poziva uredno iskazana, te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske R.Š.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, T.D. vraćajući spis, dostavio je pisano očitovanje 17. kolovoza 2000. godine, broj DOKŽ 1049/00 u kojem predlaže da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe optuženika djelomično su osnovane i to zbog odluke o kazni, te u povodu tih žalbi presuda je preinačena po službenoj dužnosti u pravnoj oznaci djela.

Na žalbu opt. A.Ž. (osim zbog odluke o kazni)

Iako su u uvodu žalbe optuženika označene sve žalbene osnove pa i bitne povrede odredaba kaznenoga postupka iz sadržaja žalbe nedvojbeno proizlazi da optuženik pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi povrede kaznenoga zakona, pa je stoga pobijana presuda ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija obrazloženom žalbom, kao i u odnosu na one povrede zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Ispitujući žalbeni osnov zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka, po službenoj dužnosti, sud je ispitao da li postoje povrede odredaba kaznenoga postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8-11., i st. 2. ZKP, te je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da su bile ostvarene takve povrede zakona.

Što se tiče žalbenih osnova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valja najprije istači da branitelj prema sadržaju žalbi, pobija presudu suda prvog stupanja samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (što u uvodu žalbe naznačava), jer se protivi samom zaključku suda da je optuženik počinio inkriminirano djelo, a ne utvrđenju drugih odlučnih činjenica, te ne iznosi nikakve nove činjenice koje bi bile odlučne za ovaj dokazni postupak ili bar donekle važne, a sud o njima nije raspravio i ne navodi nove dokaze koje u postupku suda prvog stupnja već ne bi bili izvedeni, već naprotiv, navodi da u tijeku postupka nije sa sigurnošću utvrđeno postojanje bitnih elemenata kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenoga zakona, jer nije utvrđeno da je on opojnu drogu prodavao, kako mu se to stavlja na teret.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u stvari samo sadržajno ponavlja izvedene dokaze i to gotovo isključivo obranu drugooptuženika M.E. i uz to prigovara ocijeni te obrane koje je izveo prvostupanjski sud, a iz koje obrane je nadalje zaključio o postojanju krivnje na strani optuženika za predmetno kazneno djelo. Suprotno stajalištu žalitelja sud drugoga stupanja nalazi da je sud prvoga stupnja potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, uključujući i one koje žalitelj pobija, sve to što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i ocijenio, a za što je sve u pobijanoj presudi iznio valjane razloge koje i ovaj suda drugog stupanja prihvaća, pa žalitelja najprije upućuje na te razloge, smatrajući da ih nije potrebo ponavljati, a sam o radi ocjene žalbenih navoda, te na razloge pobijane presude iznosi još i razloge kako slijedi.

Sud prvoga stupnja potpuno opravdano nije povjerovao u obranu optuženika A.Ž. koji je izjavio da se ne smatra krivim, a na glavnoj raspravi je porekao učin kaznenoga djela ističući da optuženika E.M. poznaje samo iz viđenja, te da mu nikad nije prodao bilo kakvu drogu, jer potpuno suprotno iskazuje optuženik M.E. koji opisuje na koji način je drogu koja je bila vlasništvo optuženika A.Ž. kupovao za sebe i za druge osobe, a kupnju te droge potvrdili su preslušani svjedoci L.M., Z.Đ., E.R. i svjedok S.D., a žalitelj niti u obrazloženju svoje žalbe ne iznosi koji bi bili razlozi da ga optuženik E.M. lažno tereti. Točne su tvrdnje žalitelja da optuženik E. prilikom saslušanja u više navrata nije precizan u pogledu broja obavljenih kupnji opojne droge od optuženika A.Ž., no te razlike u iskazivanju ni približno nemaju ono značenje koje im žalitelj pridaje. Naime, optuženik E. u svom iskazivanju je dosljedan da je drogu kupovao od optuženika A.Ž. za svoje vlastite potrebe, jer je i sam ovisnik o heroinu, a posredovao je i prilikom prodaje te droge drugim osobama, svjedocima koji su naprijed navedeni i koji su potvrdili da su od optuženika E. kupovali drogu i to svaki u više navrata (svjedok M. u dva navrata, svjedok Đ. u tri navrata, svjedok R. u nekoliko navrata i svjedok D. u sedam navrata) s tim da im je optuženik E. ponekad odmah predao drogu, a ponekad je otišao po nju i donio ju nakon kratkog vremena, a svjedok R. je pojasnio i to da mu je poznato da je optuženik E. tu drogu prodavao za nekog svog gazdu koji se koristi automobilom "Lada" zelene boje, pa je sud izvršio provjeru i utvrdio da optuženik A. uistinu ima osobno vozilo marke "Lada" zelene boje reg. oznake …, dok je svjedok D. opisivao da je zajedno sa svojim prijateljima u sedam navrata kupio drogu od optuženika E. koji im je rekao da zna čovjeka od kojeg će nabaviti drogu, po tu drogu je i otišao, a nakon nekog vremena ju je donio i predao svjedoku D. da bi mu on nakon toga predao novac.

Činjenica što je optuženik E. i sam ovisnik o opojnim drogama ne umanjuje vjerodostojnost njegovog iskazivanja niti se on brani neistinama kako to žalitelj navodi, jer iznoseći svoju obranu u kojoj tereti optuženika A.Ž. optuženik E. u nikom slučaju nije sebe ekskulpirao kaznene odgovornosti, a njegova obrana podudarna je sa iskazima svjedoka koji su bili krajnji kupci heroina i koji ne znaju optuženika A.Ž., pa nemaju nikakvog razloga da ga lažno terete, ne pozna ga čak ni svjedok E.R. koji je samo izjavio da optuženik E. drogu prodaje za nekog svog gazdu koji se koristi automobilom "Lada" zelene boje, a što je kasnije potvrđeno kao istinito.

Razmotrivši navedeno, ovaj drugostupanjski sud je našao da optuženik argumentacijom u svojoj žalbi nije uspješno doveo u sumnju drugačije utvrđenje prvostupanjskog suda, tj. da je dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je osuđen.

Na žalbu opt. A.Ž. i opt. E.M. zbog odluke o kazni

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik A.Ž. ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani i prvenstveno činjenicu da je izrazito lošeg imovnog stanja, zdravstveno stanje mu je također loše, jer ima atrofiju natkoljenice redi čega je imao šest operativnih zahvata, a zbog korištenja analgetika i narkotika došlo je do oštećenja srca, pa smatra da je sve te okolnosti sud trebao cijeniti u većoj mjeri. Ističe i to da je u istinu u jednom navratu osuđivan, ali je to bilo samo zbog posjedovanja opojne droge pa smatra da ta otegotna okolnost nema onu težinu koju je dao prvostupanjski sud kada mu je izrekao tako drastičnu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

Optuženik M.E. u uvodu svoje žalbe naznačava žalbene osnove zbog povreda kaznenog zakona, zbog odluke o kazni i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, no, žalba ovoga optuženika je samo zbog odluke o izrečenoj kazni i sigurnosnoj mjeri. Naime, optuženik navodi da je on bitno dragovoljno pridonio otkrivanju kaznenoga djela i to kako u odnosu na sebe, tako i u odnosu na optuženika A.Ž., pa smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti čl. 173. st. 8. Kaznenoga zakona i osloboditi ga od kazne. U protivnom smatra da ova odredba zakona nema nikakvoga smisla ako se svrhovito ne primjenjuje posebno uzimajući u obzir da je optuženik E. u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, no, da nije bio u apstinencijskoj krizi pa je očito da bi se mjerom obaveznog liječenja od ovisnosti uz uvjetnu osudu u cijelosti ostvarila svrha kažnjavanja koja se očekuje.

Po ocijeni Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, kazne odmjerene optuženicima ukazuju se prestrogim.

Ovo prvenstveno iz razloga što je prema optuženicima u odnosu na kazneno djelo primijenjen blaži zakon, jer se zakon u odnosu na to kazneno djelo u međuvremenu izmijenio čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00.) izmijenjen je čl. 173. st. 2. KZ na način da za isto kazneno djelo više nije propisana kazna zatvora s posebnom najvećom mjerom, kaznom dugotrajnog zatvora, nego kazna zatvora u trajanju od jedne do 12 godina.

Uzimajući u obzir te okolnosti, te olakotne okolnosti na strani optuženika A.Ž. koje sud prvog stupnja nije cijenio u dovoljnoj mjeri, a podcijenio je i značaj doprinosa optuženika E.M. u otkrivanju kaznenog djela i počinitelja, pa ga ovaj drugostupanjski sud, prihvaćajući žalbe optuženika zbog odluke o kazni, a imajući u vidu sve utvrđene olakotne okolnosti izrekao je za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ opt. A.Ž. kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a opt. M.E. uz primjenu odredaba o ublažavanju, kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci smatrajući da su te kazne primjerene i dovoljne da se njima ostvari svrha kažnjavanja koja se očekuje.

U izrečenu kaznu opt. A.Ž. uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 16. prosinca 1999. do 17. svibnja 2000. godine.

Slijedom izloženog presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 390. ZKP.

U Zagrebu, 25. ožujka 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ante Potrebica, v.r.