Rev-1/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja K. A. iz S. B., …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u D. S., protiv tuženika 1. P. P. iz D. S., …, 2. S. P. iz D. S., …i 3. R. - I. d.o.o. D. S., …, koje zastupa K. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zlataru, poslovni broj Gžx-71/2010 od 13. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-44/09 od 8. ožujka 2010., u sjednici održanoj 4. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se tužiteljeva revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog Općinskog suda Zlataru, poslovni broj P-44/09 od 8. ožujka 2010., odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da se naloži tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 103.630,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekuće od dana 1. siječnja 2000., pa do isplate, te da mu naknade parnični trošak (točka I. izreke).

Rješenjem o troškovima parnice sadržanom u točki II. izreke prvostupanjske presude tužitelju je naloženo tuženicima naknaditi parnični trošak u iznosu od 39.650,00 kn. Rješenjem iz točke III. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je povlačenje tužbe u odnosu na 3. tuženika R. - I. d.o.o. D. S..

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zlataru odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog iz razloga navedenih u čl. 385 st. 1. t. 1. i 3., u vezi čl. 354 st. 2. t. 11. ZPP-a. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu presude te predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na tužiteljevu reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koje se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. U obrazloženju uvodno istaknutih revizijskih razloga tužitelj zapravo obrazlaže samo postojanje apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Suprotno njegovim tvrdnjama, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti tužiteljeve žalbe protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

S obzirom na uvodno pozivanje tuženice na „razloge navedene u odredbama čl. 385. st. l. t. 1. ZPP-a, potrebno je naglasiti kako je prema odredbi čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka dužna određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razloge koji nisu tako obrazloženi sud neće uzeti u obzir. Kako tužitelj ničim nije obrazložila uvodno pozivanje na bitne povrede navedene u odredbama čl. 385. st. l. t. 1. ZPP-a, to ovaj sud nije ispitivao postojanje tih povreda odredbi postupka (čl. 392. a. st. 1. ZPP-a).

Sadržaj revizije iscrpljuje se u ponovljenim prigovorima utvrđenom činjeničnom stanju. Revizijski navodi kojima tužitelj prigovaraju dijelu činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova – iskaz 2. tužene S. P. - i (time) dovode u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude, odnosno navodi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, ne mogu biti razmatrani po ovome sudu. Ovo stoga što se drugostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP- a).

Polazeći od pravilnih izreka nižestupanjskih odluka i pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje kako u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmetni spor vođen je povodom tužiteljevog zahtjeva za isplatu iznos od 103.630,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Riječ je o potraživanju koji tužitelj temelji na ugovoru u ustupu potraživanja koji je 29. prosinca 1999., kao primatelj tražbine (cesionar) sklopio sa Š. „A." kao ustupiteljem (cedent).

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio vjerovnik Š. A. koja mu zbog nelikvidnosti nije mogla isplatiti njegovo potraživanje;

- da je tužitelj ugovorom u ustupu potraživanja koji je 29. prosinca 1999., kao primatelj tražbine (cesionar) sklopio sa Š. A. kao ustupiteljem (cedent), preuzeo ustupiteljevo potraživanje prema njegovom dužniku (cesus) R. - I. d.o.o. D. S., …(ovdje 3. tuženiku);

- da se tražbina prema cesusu temelji na Ugovoru o izdavanju garancije od 25. siječnja 1996. sklopljenog između Š. A. kao garanta i cesusa R. - I. d.o.o., kao tražitelja garancije;

- da Ugovor o izdavanju garancije od 25. siječnja 1996. nisu potpisali 1. tužena i 2. tuženik;

- da su 1. tužena i 2. tuženik potpisali pred javnim bilježnikom mjenične izjave kojima neopozivo dozvoljavaju da Š. ispuni mjenicu na iznos neplaćenih potraživanja „...po osnovi Ugovora o garanciji br. 16-10/96 od 25. listopada 1996.“, ukoliko glavni dužnik ne ispuni svoju obvezu.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužiteljev zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 436. Zakona o obveznim odnosima (preuzet kao propis RH u "Narodnim novinama", broj 53/91, izmjene u "Narodnim novinama", broj 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koja se u ovom sporu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenosa zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Za ustup tražbine nije potreban dužnikov pristanak, ali je ustupitelj dužan o tome ga obavijestiti (čl. 436. st. 1. ZOO-a). Cesija je pomoćni pravni posao pa se odnos između sudionika cesije ocjenjuje prema osnovnom poslu, jer se njome mijenja samo subjekt tražbine. U konkretnom slučaju riječ je o ustupanju umjesto ispunjenja (čl. 444. ZOO-a), jer je dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze, ustupio vjerovniku svoju tražbinu pa se njegova obveza glasi do iznosa ustupljene tražbine i ispunjava je na način na koji bi je bio dužan ispuniti cedentu. Ovo stoga što se cesijom ne smije pogoršati pravni položaj dužnika, što znači da on može istaknuti cesionar sve one prigovore koje bi mogao istaknuti cedentu do trenutka saznanja za ustup. S druge strane, tužitelj ima prema tuženiku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja, kako po njihovom obujmu, tako i po njihovom sadržaju (čl. 440. ZOO-a).

Iz tog razloga se postojanje ustupljene tražbine ima ocijeniti prema osnovnom poslu, pa se i položaj dužnika (ovdje 2. i 3. tuženika) ima cijeniti prema osnovnom poslu - Ugovoru o izdavanju garancije od 25. siječnja 1996. Iz tog Ugovora (koji tuženici nisu potpisali) proizlazi da su tuženici jamčili za obveze iz tog ugovora (samo) izdavanjem (bjanco) mjenica, a što proizlazi i iz mjeničnih izjava u spisu. Dakle, tuženici tužitelju mogu odgovarati samo kao mjenični dužnici, a ne kao ugovorni jamci. Zbog toga je njihovu (eventualnu) obvezu na podmirenje cedirane tražbine bilo moguće samo tako i ostvarivati – podnošenjem mjenične tužbe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

Kako revident niti ne tvrdi suprotno, to je drugostupanjski sud s obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužiteljeve žalbe i potvrđivanjem prvostupanjske odluke.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je revizije tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. prosinca 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.