II Gžzp-422/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: II Gžzp 422/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Jadranka Juga, kao predsjednika vijeća, Đure Sesse i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari predlagatelja M. M. iz J., zastupanog po punomoćnici B. P., odvjetnici u O., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagatelja protiv dijela rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzp-281/10-6 od 2. srpnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2010.,

r i j e š i o j e:

Žalba predlagatelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzp- 281/10-6 od 2. srpnja 2010., u dijelu pod stavkom II. izreke.

Obrazloženje

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzp-281/10-6 od 2. srpnja 2010., određeno je da je Županijski sud u Osijeku dužan donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem Gž-791/10., u roku od 3 (tri) mjeseca računajući od dana dostave ovog rješenja (točka I. izreke), određena je predlagatelju M. M. primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 (tritisuće) kuna (točka II. izreke) te je naloženo Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz točke II. izreke rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu, od dana pravomoćnosti predmetnog rješenja.

Protiv dijela tog rješenja pod točkom II. izreke predlagatelj je podnio žalbu, zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom, čl. 353. st. 1. toč. 1.-3., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08), sve u svezi s pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih

II Gžzp 422/10-2

propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“ broj 73/91 – dalje: ZPP).

Nadalje, predlagatelj u bitnom navodi kako je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a ne zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku o kojem je u konačnici odlučio Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Predlaže da vijeće sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske uvaži njegovu žalbu i preinači rješenje u pobijanom dijelu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje vijeće ovog suda nije našlo da bi bile počinjene bitne povrede postupovnih odredbi iz čl.354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP, u svezi pravnog pravila iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine – „Narodne novine“, broj 73/91) na koje, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbene navode predlagatelja kojima ističe da je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske radi dugotrajnosti postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Belom Manastiru, te da je o istoj upravo taj sud trebao odlučivati, ovaj sud prvenstveno upućuje predlagatelja da je Ustavni sud Republike Hrvatske pravilno postupio kada je ustupio spis Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na rješavanje. Kako iz predmetne ustavne tužbe proizlazi da je ista podnesena 1. veljače 2010., kada je već bio stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 153/09, - dalje: ZID ZS), to je predmetni postupak već bio u nadležnosti redovnih i specijaliziranih sudova (čl. 27. i 28., a u svezi s čl. 158. st. 2. tada važećeg Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 105/05, 16/07, 113/08 i 153/09 – dalje: ZS), neovisno o činjenici što je u predmetnom slučaju bila podnesena ustavna tužba Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanim rješenjem pod posl. br. Gzp-281/10-6 kom II predmetnog rješenja dosudio predlagatelju novčanu od 2. srpnja 2010., pod toč

naknadu u iznosu od 3.000,00 kuna.

Predmet ovog izvanparničnog postupka jest zahtjev predlagatelja radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, temeljem odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09 i 116/10 – dalje: ZS) zbog dugotrajnosti postupka koji se vodi kod Županijskog suda u Osijeku pod posl. br. Gž-791/10.

Žalitelj predmetnu odluku pobija navodeći kako je visina dosuđene naknade za utvrđenu povredu prava na suđenje u razumnom roku utvrđena u preniskom iznosu, uzimajući u obzir utvrđene okolnosti konkretnog slučaja u pogledu postupanja nadležnog suda, dugotrajnosti postupka. Nadalje, predlagatelj osporava i da bi se njegov doprinos sastojao u tome što isti nije u ostavljenom mu roku od osam dana uredio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud Republike Hrvatske svoju prvostupanjsku odluku temelji na činjenici, a što prihvaća i vijeće sudaca tog suda, sudeći u drugom stupnju povodom podnesene žalbe

II Gžzp 422/10-2

predlagatelja, da je predmetni postupak u pravno relevantnom razdoblju trajao od podnašanja tužbe 4. srpnja 2006., do dana donošenja pobijane odluke 2. srpnja 2010., odnosno ukupno tri godine, jedanaest mjeseci i davdesetiosam dana, da postupak pred općinskim sudom nije vođen sasvim ažurno i učinkovito.

U svezi s navodima koji se odnose na doprinos predlagatelja, vijeće sudaca Vrhovnog suda žalitelju ukazuje da time što nije na uz tužbu dostavio sudu potrebnu dokumentaciju te time što nije dostavio sudu uređeni tužbeni zahtjev u ostavljenom mu roku od 8 (osam) dana nego tek protekom roka duljeg od 30 (trideset) dana utjecao na duljinu trajanja predmetnog te isto predstavlja doprinos koji valja uzeti u obzir pri određivanju visine naknade koja predlagatelju ima pripasti zbog povrede njegova prava na suđenje u razumnom roku.

Slijedom navedenog i prema ocjeni ovog vijeća, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio novčanu naknadu koja je primjerena svim mjerodavnim okolnostima konkretnog slučaja – prije svega imajući na umu utvrđeno pravno relevantno razdoblje, postupanje suda, nesprnu činjenicu da postupak nije ocijenjen složenim te pravilno utvrđen doprinos predlagatelja, pritom vodeći računa i o cilju koji se ovom naknadom ostvaruje u okviru svrhe pravnog instituta zaštite prava na suđenje u razumnom roku, uz istovremeno uzimanje u obzir otežanih i složenih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

U odnosu na preostale žalbene navode žalitelju je za ukazati da je, u smislu odredbe čl. 27. ZS-a, predmet postupka povodom zahtjeva za zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, u slučaju da sudski postupak u kojem se odlučuje o pravima ili obvezama stranaka dugo traje, utvrditi takvu povredu, spriječiti daljnju povredu tog prava određivanjem roka u kojem je nadležni sud dužan donijeti odluku i odrediti primjerenu novčanu naknadu predlagatelju. U skladu s tim, ovaj sud ne može ulaziti u ocjenu eventualne (ne) zakonitosti u postupanju sudova, već predlagatelju, kao tužitelju, u tom slučaju stoje na raspolaganju procesne dispozicije u tom postupku.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi s pravnim pravilnom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku iz 1934., koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91.), valjalo je riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. prosinca 2010.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jadranko Jug, v.r.