Croatian Supreme Court dismisses appeals in robbery and theft case, upholding prison sentence and drug treatment order.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the defendant and the prosecutor against the first-instance judgment. The defendant admitted guilt to robbery and theft charges but argued the sentence was too harsh, while the prosecutor requested a longer term citing prior convictions. The court rejected both arguments, noting the defendant's admission of guilt, recidivism, and the necessity of compulsory drug treatment, thereby confirming the original two-year-and-ten-month prison sentence.
Legislator headnote
AI generatedArticles 218, 217, 216, 63, 76, 82, 363, 379, 387 of the Criminal Code; The Supreme Court upheld a prison sentence and compulsory drug treatment order when the defendant admitted guilt, acknowledged recidivism, and no new mitigating circumstances were presented in the appeal.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 1091/05-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. A., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 21. studenoga 2005. godine broj K-95/05, u sjednici održanoj dana 16. ožujka 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,
p r e s u d i o j e:
Žalbe opt. A. A. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. A. A., zbog kaznenih djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, te dva kaznena djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ-a, pa je, uz prethodno utvrđene pojedinačne kazne zatvora, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 10 mjeseci.
Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2005. godine, pa nadalje.
Od optuženika je, sukladno čl. 82. KZ, oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim dijelom, te je obavezan da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati ošt. I. K. iznos od 1.820,00 kuna.
Temeljem čl. 76. KZ-a, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.
Optuženik je oslobođen od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.
I Kž 1091/05-4
Protiv ove presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.
Optuženik se žali po svom branitelju F. G., odvjetniku iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Prije održavanja sjednice vijeća, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a isti je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi u pravcu žalbenog prijedloga.
Žalbe nisu osnovane.
Iako optuženik u svojoj žalbi uvodno ističe žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o tome u žalbi nisu navedeni razlozi, a iz obrazloženja te žalbe jasno proizlazi da optuženik prihvaća sve činjenice utvrđene po sudu prvog stupnja kao pravilne i potpune, ali smatra da mu je za počinjena kaznena djela izrečena prestroga kazna.
Pri tome, treba reći, da se optuženik tijekom glavne rasprave izjasnio krivim za sve točke optužnice, te je u potpunosti priznao učin terećenih kaznenih djela na način kako se ona opisuju u optužnici. Slijedom toga, a budući da se žalbom ne ističu dokazi vezani za isključenje protupravnosti ili krivnju za koje bi optuženik saznao nakon donošenja presude, on se i nema pravo žaliti zbog žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer to zabranjuje odredba čl. 363. st. 7. ZKP-a.
Stoga se žalba optuženika, dakle, odnosi samo na odluku o kazni.
Međutim, ovaj Vrhovni sud smatra da su kako pojedinačne, tako i jedinstvena kazna zatvora pravilno odmjerene, zbog čega optuženik i državni odvjetnik nisu u pravu kada tvrde suprotno.
Sud prvog stupnja je imao u vidu sve olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika i njegovih kaznenih djela, a niti sada u žalbi stranke ističu neke nove relevantne okolnosti koje bi utjecale na izricanje drugačije kazne.
Stranke suglasno tvrde da je sud prvog stupnja utvrđene okolnosti pogrešno ocijenio, pri čemu državni odvjetnik stavlja akcent na raniju osuđivanost optuženika smatrajući da ona opravdava strožu kaznu, dok optuženik ponavlja svoje žaljenje i kajanje kao i priznanje djela, smatrajući da je njegova ovisnost o narkoticima glavni krivac kriminalnog ponašanja, što zahtjeva dodatnu blagost suda.
Međutim, navodi podnesenih žalbi nisu osnovani.
I Kž 1091/05-4
Iako je optuženik svojim priznanjem i iskrenim držanjem pred sudom uistinu olakšao vođenje ovog kaznenog postupka, te se višekratno ispričao ošt. A. G. zbog nanesenog straha, nema uvjeta za njegovo još blaže kažnjavanje budući da se radi o višekratno osuđivanoj osobi, pa i zbog istovrsnih kaznenih djela.
S druge strane, osuđivanost optuženika našla je dovoljnog odraza u utvrđenim pojedinačnim i jedinstvenoj kazni zatvora. Iako se radi o značajnoj otegotnoj okolnosti na koju upire državni odvjetnik u svojoj žalbi, ipak treba imati u vidu ukupnu ličnost optuženika koji vrši imovinska kaznena djela motiviran svojom bolesnom žudnjom za opojnim drogama. Kada se, pri tome, uzme u obzir i kritički stav optuženika prema vlastitim postupcima kao i njegova želja za izlječenjem jer on, između ostalog, traži od prvostupanjskog suda da mu produlji mjeru pritvora kako na slobodi „ne bi došao u napast“, tada i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci u svemu odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika.
Konačno, upravo izrečenom sigurnosnom mjerom obaveznog liječenja od ovisnosti i predvidivim ozdravljenjem optuženika moći će se ukloniti stanja koja ga potiču na vršenje kriminalnih radnji, pa je izrečena mjera iz čl. 76. KZ-a u svemu neophodna i zakonita.
Kako time, navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 16. ožujka 2006. godine.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.
Senka Klarić Baranović, v.r.