Gž-173/2005-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj:Gž.173/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Jadranki Majcen-Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E.-I. d. o. o. P., ..., zastupan po punomoćniku odvjetniku I. K. iz P., protiv tuženika T. Č. iz V., ..., zastupan po punomoćnici B. Č. odvjetnici iz V., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P. 199/04-31 od 15. studenog 2004. g., dana 14. veljače 2005.g.

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P. 199/04-31 od 15. studenog 2004. g.

Tuženiku se ne dosuđuje zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom pod toč. I izreke odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim je zatražio da se naloži tuženiku da mu namiri novčanu tražbinu u iznosu od 1.137,93 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od datuma pobliže naznačenih u izreci pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troška postupka. Toč. II izreke obvezan je tužitelj tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.440,00 kn u roku od 15 dana.

Navedenu presudu, pravovremeno podnijetom žalbom, pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku postupka uz prijedlog da se pobijana presuda preinači usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja i obvezivanjem tuženika na isplatu troška postupka, odnosno ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tuženik se usprotivio navodima žalbe i predložio istu odbiti te pobijanu presudu potvrditi uz zahtjev da mu se naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 kn sa PDV-om od 22 %.

Predmetom ovoga spora je plaćanje zajedničke pričuve tuženika kao suvlasnika stana u Puli, Krležina ulica kbr. 29, tužitelju kao upravitelju stambene zgrade u kojoj se stan tuženika nalazi, a koji zahtjev je tužitelj utemeljio na odredbi čl. 380. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96; dalje ZOV), pri čemu se na strani tužitelja, kao aktivno legitimirani pojavio upravitelj predmetne stambene zgrade, ovlašten za upravljanje tom nekretninom.

Donoseći pobijanu presudu, a nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u kartice tuženika kao dužnika dostavljenih tijekom postupka, Izvadak iz knjige položenih ugovora, Ugovor o upravljanju stambenom zgradom, Međuvlasnički ugovor, te dopise tuženika ( 26. 09. 02. g., 01. 10. 02. g. i 17. 01. 03. g.), prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 378. st. 1, 3-5 i čl. 379. ZOV-a zauzima stajalište, da tužitelj kao upravitelj predmetne stambene zgrade kojoj je tuženik jedan od suvlasnika, nije aktivno legitimiran zahtjevati isplatu putem suda s osnove dužne pričuve, već su to ovlašteni zahtjevati svi suvlasnici predmetne stambene zgrade, a koje tužitelj, kao upravitelj njihove stambene zgrade, može samo u tom postupku zastupati pred sudom.

Prije svega odlučujući o zahtjevu tužitelja, a nakon provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik suvlasnik stana broj 19 na III katu u zgradi sagrađenoj na čkbr. 5118/30 u ½ djela, a koja se nalazi u Puli, u Krležinoj ulici br. 29.

- da su suvlasnici navedene zgrade sa tužiteljem sklopili Ugovor od 09. 04. 02. g. temeljem kojeg su mu povjerili upravljanje stambenom zgradom (dalje Ugovor), a čijim člankom II su tužitelja kao upravitelja njihove stambene zgrade ovlastili i da ih zastupa pred sudom i drugim tijelima državne vlasti u postupcima koji proizlazi iz upravljanja.

Stoga prvostupanjski sud pozivajući na odredbu čl. 378. st. 1. ZV-a, prema kojoj odredbi su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju, te na odredbu čl. 378. st. 3. prema kojoj upravitelj nekretnine upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom, raspolaže sredstvima zajedničke pričuve, što je propisano st. 4 te zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako Ugovorom nije drugačije određeno, a što je propisano st. 5; te se poziva i na ovlasti i dužnosti upravitelja propisane odredbom čl. 379. ZV-a pa povezujući to sa konkretnim slučajem njegovih ovlasti i dužnosti, kao upravitelja i sa odredbom čl. 2 Ugovora o upravljanju stambenom zgradom zaključuje da tužitelj nije aktivno legitimiran protiv tuženika kao suvlasnika zahtijevati isplatu putem suda po osnovu pričuve.

U žalbi tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda te se poziva na odredbu čl. 93. st. 2. ZV-a, a prema kojoj je upravitelj ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima, a iz čega je po njegovom stajalištu, razvidno da je intencija zakonodavca da upravitelj u ime i za račun svih suvlasnika, temeljem zakona, a ne naloga nalogodavca (svih suvlasnika zgrade) pokreće postupak pred sudom za prisilnu naplatu pričuve, a koja je zakonska obveza te je stoga protivno Zakonu da suvlasnici kao nalogodavci sami odlučuju da li hoće ili neće pokrenuti postupak za naplatu dospjelih, a neplaćenih iznosa pričuve protiv kojeg od suvlasnika. Isto tako smatra da upravo čl. 378. st. 5. i čl. 379. u toč. 4. istog Zakona jasno i nedvojbeno upućuje na to da je dužnost upravitelja zastupati suvlasnike u svezi upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima te naplaćivati dugovanja, a što je konkretan slučaj. To smatra da proizlazi i iz čl. 2 Ugovora o upravljanju stambenom zgradom, te se posebno poziva i na odredbu čl. 44. toga Zakona prema kojoj ističe da je upravitelj opunomoćenik suvlasnika zgrade, a ujedno se poziva i na rješidbu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž. 363/03. od 13. 05. 03. g., koja je na tužiteljskoj strani prihvatila aktivnu legitimaciju upravo upravitelja zgrade, a radi čega osporava pravilnost stajališta prvostupanjskog suda o promašenoj aktivnoj legitimaciji.

Ovi navodi žalbe tužitelja nisu osnovani, jer i ovaj sud smatra da prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj kao upravitelj ima poziciju zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade čiji je upravitelj, pa se on ne može javljati kao stranka u sporu, već stranke mogu biti samo suvlasnici zgrade zastupani po upravitelju.

Stoga ovaj sud prihvaća pravilnim stajalište prvostupanjskog suda o promašenoj aktivnoj legitimaciji na strani tužitelja, jer zbog toga tužitelj kao upravitelj nekretnine - zgrade u kojoj je suvlasnik i tuženik, a za podnošenje zahtjeva za isplatu zajedničke pričuve nije aktivno legitimiran.

Naime kod zauzimanja tavkog stajališta valja poći od odredbe čl. 45. ZV-a , koja određuje pravni položaj upravitelja, a prema kojem je upravitelj nalogoprimac suvlasnika, pa se glede njegovih prava, dužnosti i prestanka odnosa s njim primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu, a to znači da se primjenjuju zakonske odredbe glave XVIII Zakona o obveznim odnosima čl. 749. do 770. Kako je dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi upravitelj nalogoprimac suvlasnika tada se ocjenjuje da je protivno ugovoru o nalogu da upravitelj utužuje svoga nalogodavca, jer su na to ovlašteni samo suvlasnici međusobno, te ovaj sud smatra da takovo podnošenje tužbe nije utemeljeno na odredbema sporazuma o nalogu. Naime ugovorom o nalogu obvezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene u nalogu navedene poslove (čl. 749. ZOO-a), a postupajući protiv jednog od nalogodavaca, suvlasnika, upravitelj kao nalogoprimac ne postupa u skladu sa definicijom toga njihovog odnosa iz ugovora o nalogu. Stoga, zakonsko određenje ovlasti, dakle upravitelja, prema odredbi čl. 378. st. 5. ZV-a prema kojem upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima ako ugovorom o upravljanju nekretninom nije drugačije određeno, to ne znači njegovu ovlast nastupati pred državnim tijelima protiv jednog ili više suvlasnika upravo obzirom na navedeni obveznopravni karakter takvog postupanja prema ugovoru o nalogu.

Stoga ovaj sud smatra, a kao što je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud u konkretnom slučaju da je upravo u skladu sa odredbom čl. 378. st. 3. ZV-a prema kojoj upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenim ugovorom te odredbom čl. 378. st. 5. ZV-a, te čl. 2 Ugovora o upravljanju stambenom zgradom, utvrđena su ovlaštenja i obveze upravitelja, a to da zastupa suvlasnike između ostalog i pred sudom, da za podnošenje takove tužbe kao upravitelj nema aktivnu legitimaciju, već je takav zahtjev mogao podnijeti samo u ime suvlasnika koji bi ga na to ovlastili, a kao njihov zakonski zastupnik.

Protivno stajalištu žalbe ovaj sud smatra da je intencija zakonodavca u odredbi čl. 93. st. 2. ZV-a na koju se žalba još i posebno poziva, a kojim propisom su inače određene upraviteljeve dužnosti i ovlasti, pa tako između ostalog da je ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnina postupke pred sudom, bila da u skladu sa pravnom prirodom njihovog odnosa (ugovora o nalogu), a što i sama zakonska odredba određuje, da upravitelj postupke vodi u ime svih suvlasnika, ali kao njihov zakonski zastupnik, a ne kao stranka u postupku.

Zbog toga ovaj sud smatra, kada je prvostupanjski sud zauzeo stajalište o promašenoj aktivnoj legitimaciji na strani tužitelja kao upravitelja, te zbog toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja, tada je na konkretan slučaj pravilno primijenio materijalno pravo, a radi čega je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i temeljem čl. 368. ZPP-a potvrdio presudu suda prvog stupnja kako glede glavne stvari tako i glede odluke o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno, a u skladu s uspjehom tuženika u postupku utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te mu glede visine, u skladu sa odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odmjerio trošak postupka.

Tuženiku ovaj sud nije dosudio zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu, u iznosu od 250,00 kn kao određeno postavljenog zahtjeva za naknadu troška u tom dijelu, jer isti po ocjeni ovoga suda nije bio nužan i potreban za vođenje ovog postupka.

U Varaždinu, 14. veljače 2005.

S U D A C :

Jadranka Majcen-Horvat v. r.